Gol u gostima

Kako je Bubble Ball ogolio košarku

Disney i NBA kreirali su spektakl i u praznoj dvorani

Prije nešto više od 90 godina, točnije 13. siječnja 1930., u New York Daily Mirroru pojavio se strip u kojem je glavni lik bio simpatični miš. Taj pomalo neugledni glodavac obilježit će pop kulturu kao što je zmija obilježila Bibliju. Pogađate, zvao se Mickey Mouse, otac mu je bio Walt Disney, a stvoren je iz nevolje. Naime, nekoliko godina ranije Disney je izgubio spor oko prava na iznimno popularnog Oswalda ‘Sretnog zeca’ i kompaniji je prijetio bankrot. Walt i suradnici su danonoćno tražili novog lika, razmišljalo se o konju, mački, psu, kravi, pa čak i žabi, ali Walt je htio miša.

Mickey se mijenjao — tijekom prvih desetljeća postojanja Disney je Mickeyu promijenio proporcije glave, skratio i stanjio mu udove i povećao mu oči — a posljednju ‘filmsku ulogu’ imao je još daleke 1952. Njegova nesmanjena popularnost kroz vrijeme najveći je dokaz Disneyjeva poslovnog genija, kao i prilog razumijevanju kako je stvoreno njegovo medijsko carstvo.

Kad je ovog proljeća, uslijed potpunog zamračenja sporta bilo kakve vrste, Disney predložio da se NBA sezona odigra u njegovu Disney Worldu, zabavnom parku na Floridi, reakcije su dobrim dijelom bile podsmijeh i odmahivanje rukom na takvu sublesavu ideju. Priznajem, bio sam glup jer sam zanemario osnovnu učinjenicu koja je ležala iza tog prijedloga: kompanija je zbog epidemije zapala u gadne financijske probleme; Disneyjevi tematski parkovi nisu radili, kao ni kino-dvorane ili specijalizirani merch shopovi, tako da je novonastala karantena udarila na protok ogromne količine love, a kako velike krize pogađaju proporcionalno, tako da su gubici jednog takvog giganta bili gigantski.

Dakle, Disney se našao u nevolji. A vidjeli smo na primjeru miša svih miševa da je to vrijeme za revolucije u pop kulturi. Jer ovo čemu sam svjedočio u Bubble eri NBA košarke ne mogu drugačije nazvati.

Cijeli taj Bubble Ball kao da je razotkrio košarku i vratio je osnovama. Kao da se sada stvari bolje vide i lakše uočavaju u toj ogoljeloj scenografiji

Ona srijeda, 11. ožujka, kad je Adam Silver objavio prekid sezone, danas se čini kao da se odigrala za vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Vrijeme se otada razvuklo kao malo pekmeza na velikoj kriški kruha, a kad su u pitanju američki sportovi, najviše smo ‘stradali’ upravo mi, vjerni poklonici NBA cirkusa. Sezona 2019./20. doista je ponudila spektakl i playoff je počeo neodoljivo mirisati na totalni show, a onda je sve najednom dekretom zaustavljeno, uz one nadrealne slike koje kao da su pobjegle iz kakvog lošeg skeča, a u njima Rudy Gobert pljuvačkom maže mikrofone na pressici, da bi ironija s njim potom odigrala ‘dupli pas’ te se ispostavilo da je blesavac pozitivan na koronavirus.

Trenutak u kojem je svemoćna NBA liga objavila prekid sezone bio je za mnoge Amerikance moment kada su shvatili ozbiljnost opasnosti od virusa. Zato je njezin povratak bio tako važan za mentalno stanje nacije. Zato je bubble, ma koliko bila krhka ta sapuničasta riječ, bila šifra za nadu u normalan život u SAD-u. Jer ako NBA i Disney sada ne povuku i nešto ne naprave, čemu se ostali mogu nadati!? Tako su na scenu stupile dvije najjače vojske koje američki showbusiness ima na raspolaganju, ali usprkos tome u javnosti se skepsa slijevala u potocima.

Restarti nogometnih liga kojima smo svjedočili dotad meni osobno nisu ulijevali povjerenje. Nedostatak publike, atmosfere i karakteristične buke smanjili su doživljaj gledanja utakmica i te prazne tribine oko terena su presablasno zjapile, a cijeli sustav se činio izrazito fragilnim, usprkos rigoroznim mjerama koje su poduzete u cilju nastavka natjecanja. No, dok se u Europi situacija oko pandemije počela sagledavati racionalno, pa su privremeno olabavile mjere karantene, situacija je u SAD-u postajala sve težom. Zaraženih i mrtvih je bilo sve više, a cijeloj situaciji nije pomagao tamošnji zdravstveni sustav, kao ni predsjednik s, blago rečeno, upitnim reakcijama oko cijele stvari koje su povremeno izgledale kao zalijevanje požara benzinom.

Zbog toga je zamišljeni bubble na Floridi bio instantno upitan. Uvaliti 22 momčadi s igračima i osobljem na jedno mjesto i rasporediti ih po nekakvom kampusu zvučalo je kao siguran put u pizdariju, pogotovo zato jer je virus eskalirao upravo za vrijeme priprema — u ključnom tjednu bilo je 150.000 novozaraženih — koje su morale biti izvedene brzo i efikasno da bi se utakmice počele odigravati 30. srpnja, kako je bilo zamišljeno.

Usprkos opširnom zdravstvenom uputstvu koje je za tu priliku priređeno, zvučalo je prilično nevjerojatno da se može spriječiti proboj virusa u Disney World. Pogotovo nakon što je virus poharao sveučilišne football ekipe i uneredio jedva započetu MLB sezonu masovnim zarazama u franšizama, poput one u Seattle Marinersima. Upitnici su se pojavili iznad očekivane kvalitete utakmica, iznad igrača koji hoće ili neće nastupiti u Disneyjevu balonu i iznad cijelog prijenosa i gledanja. Jer znate kako se kaže: ne laje pas zbog sela već zbog, u mom slučaju, onih 120 dolara koliko sam na početku sezone platio za League Pass. Jesam li bacio novac?

Bilo je to glupo pitanje, jer u noći s 30. na 31. srpnja s prvom utakmicom, onom između Utah Jazza i New Orleans Pelicansa, kao da sam otvorio vrata u paralelni, virtualni svemir koji su stvorili NBA i Disney. A taj bijeg, taj zajeb realnosti mi je itekako trebao nakon ovih nadrealnih i napornih mjeseci u ovoj nategnuto uvjerljivoj 2020.

Prve utakmice su odmah pokazale neke nove smjernice u toj Whole New Game eri, a istovremeno se dogodilo nešto što doživljavamo prvi put: publika iz cijelog svijeta koja prati NBA ligu svela se na istu mjeru. Također, naučili smo koliko je televizijski kadar presudan i da se nitko tome ne prilagođava brže od posade NBA svemirskog broda. Prije ove pandemije gledanje utakmica mi je znalo biti otežano onim nekošarkaškim dijelovima. Time outovi su bili opasni punktovi na kojima bi se moglo zaspati, a krajevi utakmica su postali razvučeni poput žvake. U internacionalnim prijenosima naprosto nije bilo prevelike želje da se pune ti popratni basket žurnali, jer bi u većini slučajeva tu dolazile lokalne reklame. Pamtim i one grozne crne ekrane s natpisom da će se utakmica ubrzo nastaviti, a ta trominutna zamračenja često bi pobijedila želju da ostanem budan.

E, pa to više nije slučaj.

Vidljiv trud je uložen u tretman brojnih i nejednakih pauza za vrijeme utakmica, a dominiraju spotovi u podršku rasne jednakosti. Slogan Black Lives Matter postao je vizualni trademark cijelog Bubble Balla — što natpisima na terenu, što angažiranim porukama na leđima igrača. Tu su i spotovi oko svjesnosti tijekom pandemije i u borbi protiv koronavirusa, potom vrlo informativni isječci, ne samo highlights, iz netom odigranih utakmica. Posebna poslastica je novi izgled grafika koje su za mene vrhunac prikaza statistike za laike, pa se tako uz kameru koja kruži oko terena prikazuje spektar boja koji označava uspješnost šuta. Samo letimičan pogled na te grafike dovoljan je da shvatite o čemu je riječ, što je odlika onih najboljih vizualija, pogotovo u sportu.

Dakako, najdrastičnija promjena se tiče izgleda terena i dvorana, u kojima su oznake po terenu minimalizirane na nivo školskih igrališta, a sve utakmice dobile su pečat kakav dosad nisu imale: sve se odigravaju u jednakom ambijentu, pa su utakmice prevučene patinom natjecanja kakav je, recimo, March Madness ili bilo koje svjetsko ili europsko prvenstvo u košarci.

Iako nema publike, na wallu oko terena nalaze se ljudi koji uživo gledaju utakmicu i reagiraju na događaje na terenu. Povremeno smo mogli vidjeti neke od legendarnih faca kako prate svoje timove pa se smješkaju iz svojih udobnih naslonjača, a zanimljivo je da su navijačke face poprilično velike i mogu se jasno razaznati. Neki od igrača čija se obitelj ili djeca našla na ekranima priznali su da su dobili dodatni poticaj vidjevši sina ili kćer među navijačima, a specifično je i svjetlosno okružje kojim su obavijeni tereni, a koje aktere podsjeća na dvorane za treniranje, pri čemu nedostaje onaj prostor iza koša.

Zvuči čudno, ali igrači su se morali adaptirati na takve uvjete kao što su, u suprotnom smjeru, to činili u mlađim kateogrijama kad bi se konačno nađu u pravoj, velikoj dvorani. Prvi skok šut na zagrijavanju proizvede golemu zbunjenost i onaj koš se učini tako malim jer iza njega je ambis, a ne cigle kao u dvorani kakve škole u kojoj trenirate, pa su ti prvi šutovi debelo promašeni. Potrebno je vrijeme da shvatite kako su distance nepromijenjene i da je sve na svom mjestu.

Stoga je u bubbleu primijećen pad postotka kod izvođenja prvog slobodnog bacanja, a pokazalo se da nemali broj šutera prilično drži ‘normalni’ postotak za tri poena, dok se nepreciznost pojavila pri šutovima u mid rangeu, što je podatak na koji treba obratiti pozornost u playoffu. Ona najvažnija promjena koja se uočljivo događa jest povećanje broja prekršaja, pa su tako na utakmici Portlanda i Memphisa dosuđena 52 faula i pet tehničkih, a izvedena su 84 slobodna bacanja. To je ekstremni primjer onoga što se događa na svim utakmicama, na kojima se bilježi u prosjeku čak 10 faulova više nego u uobičajenim uvjetima. Razlog je neočekivan, ali prokleto logičan – uslijed nedostatka navijačke buke, suci bolje čuju što se događa i zbog toga više sude. Dakle, što bolje čuju, to bolje vide — što može zazvučati anakrono, ali radi se o aksiomu ljudske percepcije.

Promjena zvučne slike izmijenila je i komunikaciju suigrača na terenu koja se može pratiti bez puno muke, a dogodio se i neočekivani efekt prilikom gledanja: kao da je sad puno jasnije kolika je želja za pobjedom tih vrhunskih natjecatelja. Najviše se to primjećuje u obrani, gdje se komunicira puno više nego prije, pri čemu igrači više ne mogu lagati da zbog navijačke buke nisu čuli suigrača ili da se njih nije čulo; “Nema više izvlačenja”, ustvrdio je kroz osmijeh Steven Adams iz OKC-a i otprilike sažeo cijelu situaciju s pojavom tišine, to jest, nedostatkom buke.

Cijeli taj Bubble Ball kao da je razotkrio košarku i vratio je osnovama.

Kao da se sada stvari bolje vide i lakše uočavaju u toj ogoljeloj scenografiji, pri čemu valja naglastiti da niti jednog trenutka nisam osjetio manjak kompeticije ili, ako hoćete, manjak kvalitetne košarke i uzbuđenja na koje smo navikli. Sve je tu — i junaci i tragičari, i ludi potezi i nevjerojatni koševi. Ne samo to, dobili smo i komične žalopojke na hranu Joela Embiida, ali i dogodovštine Loua Williamsa, koji je privremeno napustio bubble radi sprovoda, pa završio u striptiz baru.

I zato, u ova nepuna dva tjedna ja sam opet, na drugi način ali apsolutno uvjerljivo, dobio ono što sam trebao. Svoju porciju najbolje košarke na svijetu. Mojih 120 dolara nije bačeno u vjetar, dapače, isplatili su mi se do posljednjeg centa jer ne mogu skriti oduševljenje košarkom u bubbleu, pogotovo nakon tolike sumnje, i ne uz ovoliku glad. U svakom slučaju, NBA liga me nije iznevjerila i kad se podvuče crta, stvari su prejasne: nedavno sam stopirao pretplatu na NFL.tv jer im ne vjerujem dovoljno, a to isto sam netom prije toga učinio i sa MLB-om. Pažljivo pratim što se u njima događa jer doista volim te sportove, ali karticu iz novčanika još ne izvlačim. Za razliku od NBA lige, koja je ovom organizacijom dokazala sposobnost, veličinu i brzinu reakcije.

Ako smo nešto naučili u ovoj godini, to je da ne znamo kako ćemo živjeti za koji mjesec. Moglo bi biti gadno. Zato doista svim srcem priželjkujem da se sezona odigra do kraja bez proboja virusa ili bilo čega što će poremetiti uživanje u igri. Vjerujem u dobar rasplet, a vjerujem i Disneyju koji je opet, kao i prije 90 godina, pokazao da zna što mu je činiti kad se nađe u nevolji: nacrtati jedan veći i dva manja kruga, te zajedno s NBA ligom nanovo stvoriti neodoljivo jednostavne i jednostavno neodoljive prizore.