Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Gol u gostima

Kakvi smo mi, takav nam je i Hajduk

U gostujućoj kolumni piše Ivan Rilov, tajnik udruge Naš Hajduk

Dobro se sjećam dva trenutka u vezi s Hajdukom.

Jedan je bio nekog dana 2010. kada su igrali Hajduk i Dinamo, a ja sam bio toliko razočaran stanjem u Hajduku da prvi put u životu uopće nisam gledao utakmicu. Sjećam se točno trenutka kada sam toga postao svjestan – da prvi put u životu ne gledam (niti slušam) derbi. „Prosvjetljenje“ mi se dogodilo točno tamo na istočnom dijelu platoa na Bačvicama, odmah na punti iza Ovčica gdje sam šetao sa svojom tadašnjom djevojkom, današnjom suprugom. Počeo sam se smijati sam sa sobom i vrtjeti glavom, pa se i ona iznenadila i pitala me što mi je.

To je najdalje što me neka moja emocionalna centrifuga ikad odbacila od središta mog hajdukocentričnog sustava.

Drugi moment koji mi se usjekao u pamćenje i ondje ostao je iduća – 2011. godina, na Hajdukov rođendan, onaj stoti (ili koji dan prije). Radio sam i izašao van, sjećam se – bilo je oblačno, a sa svih strana Hajdukovi simboli. Kolege su imali odjeću s Hajdukovim grbom, vozači autobusa su vozili u majicama s Hajdukovim grbom, radnice u dućanima također s Hajdukovim grbom, dugački tiramoli s Hajdukovim zastavicama, a svuda po gradu onaj amblem na crveno-bijele kvadratiće obrubljen plavom kružnicom. Tada sam shvatio da Hajduk, bez obzira što tko mislio i planirao, ne može umrijeti.

Namjerno kažem – umrijeti, a ne ugasiti se ili nestati, jer Hajduk je živ, življi nego mnogi među nama.

A 2011. je baš gorio svim svojim bićem, kao da je znao što mu spremaju, posebice te noći na 13. veljače, kad se makar poneki stanar gotovo svake splitske zgrade sjetio priupitati predsjednika svog kućnog savjeta da mu da ključ za vrata koja vode na krov – „nešto mu treba, ima posla nekog…“

U to vrijeme, u tih nešto manje od godinu dana, prošao sam put od najveće rezignacije do najžešće strasti svog hajdukocentričnog sustava. Intenzivno sam počeo razmišljati o tome što se da učiniti s klubom, kako ga izvući. Srećom, ljudi puno pametniji i ekspeditivniji od mene već su bili prionuli poslu. Bojan, Tadija i nikad prežaljeni Žan institucionalizirali su borbu započetu još prije nekoliko godina.

Rečenica „Hajduk te treba“ čini da čovjek vidi samo Klub i ništa između sebe i njega. Ne krijem da sam pojavom Našeg Hajduka počeo drugačije gledati na čitav nogomet

Mrzim cinizam, tu duhovitost poraza, koja tako učinkovito zaustavlja svaku proaktivnost. A kad se samo sjetim koliko ga je bilo tada kada je mnoštvo nas, izravno nepovezano s tek osnovanom udrugom, počelo širiti „evanđelje“ po Našem Hajduku. Koliko je samo bilo uvjeravanja da je ono što ti iz Našeg Hajduka hoće – nemoguće.

Tu se uvijek sjetim Bojanovih riječi: “Kada god bi nam rekli da nešto ne može, mi bismo samo pitali da nam kažu po kojem to zakonu, članku i stavku ne može, da pogledamo mi to“. Odgovori bi se onda odjednom mijenjali.

Priznajem da sam tada prvi put počeo razmišljati i o konceptu nogometnog kluba u kontekstu nekakve društvene odgovornosti, te to povezivati s Hajdukovom poviješću i golemim utjecajem koji je imao na sredinu iz koje je i potekao. Povlačio sam paralele s načinom na koji funkcionira naše društvo, naš svakodnevni život u kojemu smo imali more zamjerki i kritika na sve i svakoga. Shvatio sam da ovo što traže i žele ovi „čudaci“ (i tako su ih zvali) iz Našeg Hajduka zapravo predstavlja puno više od samog nogometa. Iako smo samo željeli gledati pošten nogomet i Hajduk na gornjoj granici svog potencijala, ispalo je da je Naš Hajduk postao neka vrsta društvene avangarde i središta nevjerice sredine u kojoj živi.

Naime, teško je to opisati bez da čovjek zvuči patetično ili samoreklamerski, ali mi smo uistinu htjeli i želimo samo najbolji mogući Hajduk. A do najboljeg mogućeg Hajduka – kako drugačije doli najboljim mogućim sustavom odabira najboljih mogućih ljudi? Tako da, kad kažemo da želimo demokratske izbore a ne „kontroliranu“ demokraciju ili nekakvu oligarhiju, onda to nije zato što želimo ispasti veći katolici od pape, nego zato što stvarno vjerujemo da će demokratski izbori dati dugoročno najbolji mogući rezultat. Isto se odnosi i na Hajduk, ali i na cijeli hrvatski nogomet.

Kad čovjek shvati dimenzije priče, onda počne razmišljati i o tome što je Hajduk značio izvan zelenog travnjaka. Počneš shvaćati koliko si malen pored ljudi kao što su braća Kaliterna, Nikola Gazdić, svi oni ljudi koji su vodili klub u groznim danima drugog velikog rata, Frane Matošić, Tomislav Ivić… Ali i kolika je odgovornost za ono što radiš. I sad se stresem samo pišući o tome – biti dostojan djela tih figura uz neizbježan osjećaj da svi oni od nekud odozgo pomno prate što se zbiva s njihovim Hajdukom.

I zato mi naprosto nemamo izbora. Ovaj naš Hajduk mora biti častan, inače ga nismo dostojni. Inače nema smisla.

Kao tajnik Udruge vodio sam niz razgovora s mnogo utjecajnih ljudi u našoj zemlji, ozbiljnih i vrhunskih u svom poslu. Kako riječ Hajduk otvara sva vrata – to je čudesno. Tu sam iz prve ruke shvatio gigantski okvir tog nevjerojatnog mnogo-više-od-nogometnog-kluba. Na nama je bilo samo da se pobrinemo da nijedna od tih vrata ne ostavimo zatvorenima iza sebe.

Magična je privlačnost Hajduka, a  rečenica „Hajduk te treba“ ruši sve oko čovjeka i čini da on vidi samo Klub i ništa između sebe i njega. Ne krijem da sam pojavom Našeg Hajduka počeo drugačije gledati na čitav nogomet. Ne samo što mi nikad nije bilo više stalo do uspjeha Bijelih, jer sad klub uistinu i jest klub svojih članova, nego i zato što klub daje primjer ostatku našeg društva.

Kako je Udruga rasla, a rasla je dramatično – od tri-četiri čovjeka do današnjih 40-ak stalno aktivnih ljudi, tako se i prateći diskurs mijenjao. Prvo nije bilo šanse da išta napravimo, a sada kad smo uspjeli – uspjeli smo zato što smo nečiji. Vjerujete li da sam istog dana dobio pozive u kojima su nas jedni optuživali da smo prodali klub HDZ-u, a drugi SDP-u? Istog dana! Imamo aute, laptope, mobitele, poslove, urede, plaće, uzimamo novac od tranfera. Ah da, i orjunaši smo. I komunjare. Nikad mi nije bilo jasno kako su uspjeli spojiti to dvoje, ali dobro.

Fascinantna mi je ta nemogućnost ljudi (jer nisu tu samo zlonamjerni, naprotiv – zlonamjerni su čak manjina, rekao bih) da uopće pojme, a onda i prihvate kako će neki drugi ljudi stvarno žrtvovati svoje vrijeme, energiju, pa i novac da bi radili nešto u čemu nemaju ama baš nikakve vlastite koristi, za neki zajednički nazivnik kojim su vezani. A ništa Splićane i Dalmatince – ali i mnoge mnogo dalje – ne veže kao Hajduk.

Nije to toliki problem dok god je na razini zidića, frustrira kad postane prepreka u razgovorima s ljudima za koje očekuješ da budu ozbiljni ili u postizanju ciljeva koji nikome ne nose bilo kakvo zlo. U životu sam se bavio puno čime, upoznao more ljudi, ali nigdje nisam našao tako i toliko kvalitetne ljude – karakterno i sposobnošću – kao moje prijatelje u udruzi s kojima dijelim ideju kluba svojih članova-navijača, onih koji ga iskreno vole i dijele neke ideale u životu.

U jednoj su me školi klinci pitali što je za mene Hajduk. I moram priznat da su me nemalo iznenadili pitanjem, koliko god ono ovako na prvi pogled zvučalo jednostavno. Dugo sam poslije mislio o tome.

Split 30000 supporters of FC Hajduk protest against Croatia football federationHajduk su osnivači kluba na čelu s Fabjanom Kaliternom, oni koji nisu htjeli odustati od obilježja kluba koja su ocrtavala stari hrvatski identitet, iako su austrijske vlasti to tražile od njih; Hajduk je Nikola Gazdić koji je igrao teško bolestan znajući da ga to može koštati života (na kraju ga i jest koštalo); Hajduk je Anđelko Marušić koji je kao kapetan sa svojim momcima odbio fašistički pozdraviti usred tada fašističkog Rima; Hajduk je Janko Rodin koji je kao predsjednik kluba s kompletnom upravom i svim igračima tijekom Drugog svjetskog rata odbio nemoralnu ponudu talijanskih okupatora, a nakon rata ponudu za preseljenje u Beograd i postajanje vojnim klubom; Hajduk je Frane Matošić koji ode na Terazije po dva deka poštenja; Hajduk je Bajdo Vukas koji bi da se opet rodi ponovno bio igrač Hajduka; Hajduk je onaj Ivićev (i Kaliternin), koji je sa svojom školom nogometa rasturao bivšu državu i Europu; Hajduk je Baka Slišković koji zabija Zvezdi iz kornera; Hajduk je Miki Rapaić kad uđe s klupe i prvim dodirom s loptom izbaci dvojicu protivničkih igrača te zabije u rašlje tadašnjem nogometnom državnom projektu, pa odmah potom traži zamjenu; Hajduk je neodigrani derbi kao prkos moćnome i zaštita slabome…

Hajduk je čudo, najkraće i najjednostavnije rečeno. Sa svih aspekata. Hajduk nisu samo golovi i titule, porazi i ispadanja. On je fenomen jednog kraja i jednog stanja srca i uma koji je svoje najveće pobjede ostvario izvan terena. I zato ga bezbrojni toliko vole, a Split ga, kako Bukle reče – neće nikad pustit. Hajduk smo svi mi. I kakvi smo mi, takav nam je i Hajduk.

Sve što ja želim, ne kao navijač – jer meni je Hajduk puno više od kluba, Hajduk je familija – jest da mu i danas bude omogućeno da bude dostojan svoje veličine.