Vele ljudi da najveći među nama odlaze prerano jer ih Bog zovne k sebi zato što su, eto, toliko dobri. Kao da ovaj svijet nije dovoljno dobar za najbolje, pa odlaze na neko bolje mjesto, utješan je zaključak dokonih.

Poserem se na te priče. Stojim na terasi, pušim cigaretu potpuno prazan i nesposoban da se naljutim. A nisam ni nešto pretjerano šokiran. Jer život je ponekad baš đubre, a kako prolazim sredinu svojih 40-ih, u to se uvjeravam sve više. Prijatelje najredovitije viđate na sprovodima roditelja, a kosac je pokosio i neke od moje generacije. I da vam kažem, vjerujte, umiru i ginu svi redom – i oni najbolji, i najgori, i svi mi između. Samo reagiramo na te najružnije vijesti o najboljima.

Kada su javili da je Kobe Bryant poginuo u helikopterskoj nesreći, ostao sam bez riječi, dok su u meni ključale psovke upućene tom glupom životu. Čovjek je tri godine mlađi od mene. Tužno je to, pretužno. Činjenica da je s njim bila njegova kćer sasjekla me do kraja jer postoje neka crnila u koja ne smijemo pogledati. Jer imam kćer.

O ljubavi se na kraju radi. A Kobe je volio košarku i ona njega

Konačno, kada su u meni zamuknule psovke i zavladala tišina, shvatio sam da mi u prsima stanuje nekakva čudna žalost, nekakva bol koja je puno veća od smrti jednog čovjeka. Kao da je Kobejeva tragedija odsjekla vrijeme, kao da je potvrdila ono što je neminovno, a to je da vrijeme jebeno prolazi i da se svijet mijenja i umire i oživljava… I da taj novi svijet više nije za mene, nije moj, on pripada nekim mlađim osobama.

Taj svijet je jednom bio moj, a na portretu razdoblja tog mog svijeta, narisanog posljednjih 20 godina, između ostalih stoji i Kobe. Jer on tamo mora biti. Bio je simbol, ikona, inspiracija. Uvijek spreman izgledati i igrati tako da izgleda veći od života.

Jer Kobe je bio toliki frajer da je napisao pjesmu košarci.

Dear Basketball,

From the moment
I started rolling my dad’s tube socks
And shooting imaginary
Game-winning shots
In the Great Western Forum
I knew one thing was real:

I fell in love with you.

A love so deep I gave you my all —
From my mind & body
To my spirit & soul.

…

Nisu Kobeja svi voljeli, nije on bio masovni libling, ali je bio neupitna faca i onaj kojeg ne možeš zaobići. Došao je u ligu krajem milenija i postao jedini legitimni nasljednik najvećeg, Michaela Jordana. Nije mi namjera porediti igrače, jer je to bespotrebni grijeh, ali Kobe je nastavio ulogu tog “jednog i jedinog” überigrača oko kojeg pleše cijela liga, TV kamere, najjači sponzori i jako puno novca. Kobe je bio pravi alfa-predator. Imao je luđačku želju za pobjedom, bio je kompetitivan do boli i ikona Lakersa čija su dva broja koja je nosio na dresu zapečaćena na krovu dvorane.

Sumnjam da će više biti takvih monoteističkih igrača poput njega. Košarka se promijenila, promijenila karakter. Ovakvih faca koje 20 godina igraju u istoj momčadi više neće biti.

Bio je pakleno dobar košarkaš. Imao je onu vrstu talenta i glad prema igri prema kojima osjećate ispočetka strah, a kasnije poštovanje. Nešto što sam osjećao prema Arvydasu Sabonisu ili što ljudi osjećaju prema Cristianu Ronaldu ili LeBronu Jamesu. Protokom vremena te emocije se spajaju u strahopoštovanje. Jer ti gladni pobjednici i beskompromisni natjecatelji su potrebni sportu kojeg volite.

U sportsko-ljubavnoj jednadžbi, takvi su neizostavni, još od djetinjstva.

…

As a six-year-old boy
Deeply in love with you
I never saw the end of the tunnel.
I only saw myself
Running out of one.

And so I ran.
I ran up and down every court
After every loose ball for you.
You asked for my hustle
I gave you my heart
Because it came with so much more.

…

Ne znam kakav je Kobe bio čovjek. Uostalom, nije na meni da sudim. Što se tiče košarke, nekad me živcirao njegov stil igranja, inzistiranje na ‘prvotnosti’ u ekipi i gotovo nehumana posvećenost pobjedi. Nije mi bila fora kad je zapišao teren i riješio se Shaqa nakon treće titule ne bi li ostao sam svoj gazda. Moje srce mu nikad nije pripalo, priznajem, ali često sam znao ostajati bez daha na neke njegove poteze na terenu ili cijele utakmice.

Dobar dio karijere činio mi se ohol i bahat, što je i bio, naravno, ali kasnije sam shvatio da Bryant nije nekakav plitki glupan, već načitan momak, koji je kao dječak odrastao u Italiji, proputovao svijetom, imao široke poglede i interese u životu. Pjesmu koju čitate kroz tekst ne može napisati glup i bezosjećajan čovjek. Uostalom, po njoj je snimljen animirani film koji je nagrađen Oscarom.

Ali opet. Ne usuđujem se napisati da je bio ljudina, sve što se događalo oko tužbi za silovanje definitivno je okrnjilo aureolu, barem u mojim očima. Opet, ta aureola svjetlila je dugo i jako i nadahnula mnoge klince da požele igrati košarku.

Bio je proturječan, sarkastičan, zajeban… Ali bio je faca. Želio je biti u središtu zbivanja. I bio je. Takve ne možeš zaobići.

…

I played through the sweat and hurt
Not because challenge called me
But because YOU called me.
I did everything for YOU
Because that’s what you do
When someone makes you feel as
Alive as you’ve made me feel.

You gave a six-year-old boy his Laker dream
And I’ll always love you for it.
But I can’t love you obsessively for much longer.
This season is all I have left to give.
My heart can take the pounding
My mind can handle the grind
But my body knows it’s time to say goodbye.

…

Čitat ćete ovih dana o Bryantovim uspjesima, nevjerojatnim pothvatima, bogatoj statistici, osvojenim titulama i rekordima. O mrtvima nek se piše sve najbolje, a Kobejeva tragedija će od njega neumitno stvoriti najdražeg, najvoljenijeg i legendarnog košarkaša, što možda neće govoriti potpunu istinu o njemu. Niti jedna istina nije imuna na protok vremena.

Jer ne znam što će budućim generacijama značiti podatak da je Kobe sam sebi dao nadimak Crna mamba inspiriran Tarantinovim Kill Billom. Jer to je jedan od nadimaka glavne junakinje u žutoj trenirci koju glumi Uma Thurman. Za mene, obožavatelja pop kulture to je dragocjena konekcija koja iz samo jedne rečenice priča hrpu prizora iz vlstitog života, poput nekog multiogledala u kojem u isto vrijeme vidim cijele dijelove odživljenog vremena.

Ne znam hoće li neki budući ljubitelji košarke gotovo orgazmički uživati u ESPN-ovoj seriji Details u kojoj Kobe secira košarkaše i igru poput kakvog vrhunskog neurokirurga sa laserskim skalpelom. Bilo je to moje i Kobejevo vrijeme u kojemu smo uživali.

Bilo je to vrijeme u kojemu ne psuješ život.

…

And that’s OK.
I’m ready to let you go.
I want you to know now
So we both can savor every moment we have left together.
The good and the bad.
We have given each other
All that we have.

And we both know, no matter what I do next
I’ll always be that kid
With the rolled up socks
Garbage can in the corner
:05 seconds on the clock
Ball in my hands.
5 … 4 … 3 … 2 … 1

Love you always,
Kobe

Baš neki zajebani dani. I neke zajebane smrti bitnih ljudi u životu. Rastužio me odlazak Terryja Jonesa iz Monty Pythona jer su me intelektualno izgradili u životu. Razmišljam o živim Beatlesima, Paulu i Ringu, i molim dragoga Boga da Ringo ne ostane posljednji, srce će mu puknuti.

Košarka u Jugi i NBA liga, Pythoni i Beatlesi… Te stvari na kojima sam odrastao, rastao i koje su mi urasle u koštanu srž i zapisale se u genetski kod, naučile su me ljubavi.

O ljubavi se na kraju radi. A Kobe je volio košarku i ona njega.

Ne bi se trebali pisati tužni tekstovi o ljudima mlađima od sebe i o velikoj ljubavi.

I zato, živote, odi u vražju mater, goni se, prokleti gade. Ili, kako bi to Kobe sročio…