Gol u gostima

Maratonac

Objavljujemo ulomak iz nove knjige Nebojše Lujanovića

Pisac, znanstvenik i trkač maratona Nebojša Lujanović već je gostovao na Telesportu, a sada objavljujemo ulomak iz njegove nove knjige Maratonac. Izdavač je Fraktura, autor ilustracije i dizajna naslovice je Mislav Lešić.

xx

PRVA GLAVA

PLITVICE

Maraton Plitvice. Termin: početak lipnja. Sitna kiša i vlaga na početku, sunce i visoke temperature na kraju utrke. Teren iznimno zahtjevan; nivelacija od stotinu sedamdeset metara. Od četrdeset dva kilometra deset ih je uzbrdo u kontinuitetu. Podrška samo na startu i cilju, između pustoš. Većina staze šumski predio, napukli beton i rupe. Broj natjecatelja na maratonu: 330.

Kad zastaneš i pogledaš unatrag, vidiš da je svaka životna faza runda u kojoj si trebao pasti, a nisi. U svakoj je tako malo nedostajalo. Rat, neprestana seljenja, razvod roditelja, socijalna pomoć, fakultet uz desetke poslova, nakon toga desetogodišnja nezaposlenost… U svakoj si se izvukao za dlaku.

S novim fazama povećavaju se ulozi. Nikada neće biti lakše. Jedna je faza pri kraju. Dvije diplome su u rukama. Gong je odsvirao kraj. Moglo se i s jednom, ali si htio sebe testirati. Ništa te na tom drugom fakultetu nije zanimalo; zanimalo te samo koliko možeš potegnuti. I hoćeš li se kladiti na sebe u sljedećoj rundi.

S jedne su strane logika cilja i uspjeha. S druge je logika izdržljivosti. Trajati u stajanju, ne padati, ne klonuti. Prvi žive, drugi jednostavnu traju

U njoj je ulog povećan. Nikakvog, ali nikakvog razloga nemaš da budeš optimističan. Svi su odavno startali, ti si na začelju. Nema kontakta, nema podrške, nema zaliha. Usto si još i uljez. Svi imaju svoje; tvoji su samo oni koji su izopćeni kao ti. A njih je teško sabrati.

Bit će gore. Zato će trebati više. Nije dovoljno. Na umoru si, ali sada vidiš, sve to nije ni približno dovoljno. I zbog toga te izjeda strašan strah. Toliko da bi volio brzo ostarjeti. Ali, ne računaj na vrijeme, ono ti je neprijatelj. Računaj na… koga, što? Računaj na bol? Onaj koji ćeš sam izazvati, koji ćeš kontrolirati. Ali, onaj koji će biti jači od straha. Za to će stvarno trebati više…

Tako si se našao na stazi.

* * *

Sava teče neprimjetno. Naoko mrtva i troma, u njoj su ustvari strašna previranja i valjanja. Draga ti je i bliska zbog toga. Na nekoga te podsjeća.

Njeni nasipi su daleki rođaci, udaljeni i strani. Zbliže se svako desetljeće. Za rođake su to svadbe ili sprovodi; za savske nasipe rijetke poplave kada se sastave kiše i otapanja snijega. Tada se nakratko dotaknu. Ovako su više nalik na raskriljena krila vodene nemani. I na njima te nose kao na dlanu.

Jedini pokret koji osjećaš na nepreglednoj osamljenoj nizini, daleko od grada, lagani je vjetar koji struji između dva nasipa. Većina ljudi ga ne primjećuje. Tek kada potrčiš, kada ti se lice orosi i postane osjetljivo na pokrete u zraku, kada sve u tebi uzavre od napora i postane osjetljivo na svježinu udahnutog, tek tada osjetiš savski vjetar. On te uljulja u iluziju da si brži nego što jesi. S obje strane rijeke; kada trčiš prema sjeveru i kad prijeđeš most vraćajući se drugom stranom, on puše u prsa. I laže ti. On je vrag maskiran u anđela koji glumi da ti šapuće dobre savjete. Od te iluzije moći i brzine, a onda i prohladnog vjetra, za koji kilometar presjeći će te slezena na granici prsnuća.

* * *

Plitvice.

Malo gužve na početku i na kraju utrke. I četrdeset kilometara ničega.

Nema zastava, muzike, navijanja, balona. Nema kerefeka, kiča ni kostimiranih cirkusanata. Nema raskošnih stanica za okrepu ni šatora s masažnim stolovima. Nema trčanja u grupi jer je premalo prijavljenih. Ali, to si ionako znao.

Nema smijeha, opuštanja ni užitka. Staza je kao izmišljena da sve to poništi. Deset kilometara nizbrdice uništava koljena, pa deset kilometara uzbrdice uništava leđa, lagana nizbrdica jednake dužine koja će dokrajčiti koljena, i, uz neznatne ravne dijelove, zadnja dva kilometra uzbrdice kao zadnji čavao u dasku nad izmrcvarenim tijelom. To si isto znao.

Nema rezultata. Jedna od rijetkih utrka koja se trči da bi se preživjelo. Nema tempa ni pulsa. Samo preživjeti. Nakon toga je sve lakše. Nakon toga su velike europske utrke zabava. I to si isto znao. To jest, na to si računao.

Zato Plitvice.

* * *

Što te goni?

Ljepota staze? Za nju su potrebni savršeni uvjeti. Sunce, temperatura, odsutnost vjetra ili prejakog sunca, vlažnost zraka, ravnina terena, odmornost i naspavanost… Sve je to potrebno da bi osjetio ljepotu neke staze, ugodu trčanja. To i još puno toga, svejedno što, potpuno svejedno, ionako se događa dva do tri puta godišnje.

Pa čak i da ima sretnika za češće… Misliš li zaista da te na trideset šestom kilometru s bolovima u svakom centimetru tijela, laganom dezorijentacijom i žeđi koja prži grlo može izvući ljepota pogleda na krošnjama natkrivenu stazu pred tobom? Među maratoncima ima svakakvih fela, samo nema naivnih romantičara.

Što te, onda, goni?

Ne ideš na put ako ne znaš imaš li goriva. Ne ideš na stazu ako ne znaš odakle iščupati motiv kad zagusti. Ako si pogodio svoju zlatnu žilu, imaš pogona za nekoliko maratona.

A jesi.

Bijes.

Ima ga na tone u korijenu kamenite jezgre. Probio si, vidio strašne zalihe i trljaš ruke od zadovoljstva. Pod obodom kanzaškog šešira i na usni s koje visi čačkalica kesi se tvoj zlobni osmijeh. S njime možeš pogledati Plitvice, pa i puno teže staze od nje, pa i puno bolje vrijeme od ona rekreativna tri i pol sata. I nakesiti se.

Idemo.

Let’s dance.

* * *

Našao si jedinstven način da se boriš protiv života, koji ti na sve moguće načine želi otežati. Otežat ćeš sam sebi. Na puno gori i maštovitiji način. Tu si na svom terenu.

Vikend prije Plitvica, strašna je vrućina. Prve surove zrake sunca. Blijeda koža, srce, pluća, sve nenaviklo na ono što se sprema. Plitvičke krošnje siju vlagu na početku, a razmiču se oštrom suncu na kraju staze. Zato trening u podne. Savski nasip, ravan, bez grma hlada.

Odavno imaš oko za amatere i one koji znaju što rade. Amateri dišu teško, duboko, rasipaju snagu, pljuju, imaju neujednačene pokrete. Imaju višak odjeće, obavezno crne boje. Ne znaju da time ne gube masti i kilažu. Gube vodu. Kockaju se sa životom. Što su uporniji, to su opasniji.

Jedan takav ispred tebe, sav u crnom, kao da ga zanosi zagrijani zrak nad površinom. Tu, petstotinjak metara ispred tebe, tanki je sloj nad stazom u kojem se obrisi predmeta (trave, klupa, ograde) izvijaju u vijugave linije. I u njima nečije noge.

Lijevo-desno. Propadanjem, pa dizanjem, dok se ne sruši.

Ne bi bila prva halucinacija. Ali one dolaze puno kasnije. Trljaš oči, samo još više razmazuješ znoj i sol, trčiš u mraku dok se ne razbistre. Crna je prikaza u travi pored staze.

Dva rijetka prolaznika i jedan biciklist nastavljaju pored prikaze neometano svoju putanju. Približavaš se polako i gledaš na tijelo kao na pregaženu mačku, ne dopire do tebe. Sve dok mu sasvim ne priđeš i uočiš da tijelo nije mirno: trza se u grčevima i baca pjenu na usta. Prolaziš nekoliko metara dok ti ta slika ne dođe u dijelove mozga koje si blokirao trčanjem. Pa se vratiš.

Okrećeš ga na leđa, vodoskok pjene vraća se u usta. Vraćaš ga brzo na bok, prstima jedne ruke čupaš jezik van, drugom mašeš. Odnekuda se pojavljuje biciklist, koči uz prašinu, počne šamarati čovjeka, dozivati ga. Okrećete ga na leđa; on pokušava dati umjetno disanje, ti nespretno masiraš prsa, ali previše je pjene i grčenja. Zaustavlja se još jedan trkač s bocom, dolazite na ideju da mu date piti. Ulijevate mu par kapi kad je pjena presušila, ti močiš ruku i hladiš mu vrat i čelo. Na tren izgleda zadovoljno i zahvalno. A onda se jednostavno opusti. Misliš da mu je lakše. Odmaknete se da ima zraka, biciklist je već zvao hitnu, blizu je. Trče s udaljenog parkirališta s nosilima. Čovjek na podu je miran. Previše miran.

Dok ga medicinari okreću, biciklist prepričava što se dogodilo. Okrenu mirno tijelo, vade elektrode, jedan udar, drugi, treći. Tijelo je i dalje mirno.

“Momci, ubili ste čovjeka.”

Trebali ste ovo, ono… skinuti ga, odvući u hlad. Niste trebali ovo, ono… Masirati, davati vodu. Ali, što je, tu je.

Razišli smo se. Biciklist na nogama, gurajući. Trkač hodom stišćući praznu bocu vode. Ti laganim korakom, ne natrag, nego do kraja staze. Do kraja treninga.

Sa slikom pred očima. Strašnom slikom čovjeka kako pada. Koja će te pratiti na utrkama, evo, već petnaest godina. Kao opomena. Gdje su tvoje granice i koliko daleko možeš ići. I kao poticaj. Ako misliš ići, to mora biti sada.

Nikada ne znaš kada će doći vrijeme za tvoj posljednji ples.

* * *

Majka vadi iz crne najlonske vreće. Dali iz susjedstva. Na stol uz dugi goli bijeli zid vadi: dva tanjura, dvije žlice, dvije šalice. Jedan veći i jedan manji lonac. I na kraju vrlo dotrajalu tavu. Nas je četvero. Brat i sestra imaju šanse da se toga poslije ne sjećaju. Dječje je pamćenje krhko. Toliko da sestra gazdaricu s kata zove “baka”. Osim nas, to joj je jedini član obitelji za kojeg zna.

Jedete na smjene. Tvoj red je prvi jer stolica na kojoj sjediš podrazumijeva dva mjesta. Ono koje ti pripada po dobi i ono koje je neupražnjeno. I tvoj teret je dvostruk.

Od njega je teža samo majčina poslovica. Triput neimat. U Bosni sirotinjska prizemnica, pa velika kuća. Nakon rata presječene veze, pa siguran zagrebački stan. Nakon toga razvod i potucanje po gradu, pa sada podstanarska sobica. “Najgore ti je u životu triput imat, pa triput neimat”, ponavlja majka za sebe. Staru židovsku, kaže. Tuđu, kao da se nas tek djelomično tiče. Nikad je poslije ne nalaziš ni u kakvim tekstovima u vezi sa Židovima.

Nakon trećeg bi trebao doći rez i tvoja ruka predviđena je da zareže. Oni to očekuju. Iako nigdje nije izgovoreno. Obuka je gotova, diploma u rukama. Dva mjesta na jednoj stolici postaju dva utega na šipci pod kojom se povijaju leđa. Jedeš brzo, automatski ustaješ i pereš tanjur za idućeg. Nisi taj koji će prekinuti krug. Već znaš da ćeš podbaciti.

Nikad nakon toga ni na jednoj stazi nećeš stati. Uvijek do kraja. Godinama. Od Plitvica nadalje. Bit će padanja, bit će klečanja na betonskoj stazi, bit će povraćanja i nesvjestice. Ali, svaki put do kraja, sva četrdeset dva kilometra. I svaki put uzalud.

Nikad nećeš popuniti razvalinu nastalu onda kada si zakazao na najvažnijoj stazi.

* * *

Imaš sve predispozicije za život odgođenih i neostvarenih ciljeva.

Trpnja.

To je tvoja struka, ona s papira je izblijedjela.

Možeš trpjeti više nego što drugi mogu razmišljati o tome. Trpjeti i ne nadati se ničemu dobrome. Nikakvom olakšanju. I biti pomiren s time.

S jedne su strane logika cilja i uspjeha. S druge je logika izdržljivosti. Trajati u stajanju, ne padati, ne klonuti. Prvi žive, drugi jednostavnu traju. Za život treba nešto više, i to nešto neprestano ti izmiče ispred očiju. Svejedno, stojiš, iako ne vidiš cilj.

U modu si za maraton. Oduvijek. Samo tek sada to shvaćaš. Nijedan trening ne ostavlja trag. Do prvog mosta, do drugog, dva kruga. Na drugu stranu, prema Jarunu, prema toplani, još dalje… Sa svakim novim treningom. Daljina je fiks, tijelo pokazuje znakove ovisnosti. Doze treba neprestano povećavati. Ne postoji umor kojim bi se zasitilo.

Njime upravlja dizelski motor. Sporo se zagrijava. Počinje teškim koracima, sporim disanjem, lijenim srcem koje ima puls umornog radnika u večernjem drijemežu. Ne povećava se bitno ni poslije. Nešto malo skoči oko desetog kilometra, kao sitan znak pobune, pa zatim uhvati monotoni tempo klaparanja stare, ali nezaustavljive mašine. Nakon dvadeset kilometara jedva da je na pulsu radnika koji je prije drijemeža u fotelji pred televizorom. I na tome ostaje. Čudiš se trkačima pored sebe. Njihovu škrgutanju, pljuvanju ustranu, kašljanju, dahtanju. Jedini znak promjene koji dolazi na tridesetom kilometru treninga jest tiho gašenje baterije negdje u zatiljku, centra koji pokreće cijeli mehanizam. Nikakvi bolovi, grčevi ili gušenje. Samo polagano odbrojavanje posljednjih crtica na indikatoru. Nešto slično umiranju.

Jedino ta simulacija smrti gasi bijes i nagon za trpnjom. Jedino je to dovoljno jak impuls koji će ih poništiti. Sasvim miran, opušten, prepušten, promatraš kroz vlagom i tlakom zamagljene oči rastapanje krajolika u mekanu masu. I ne osjećaš ništa. Poput kemoterapije, da bi ubio najjači otrov u sebi, usput si ubio i sve ostalo.

I nije ti žao.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.