Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Gol u gostima

Meteor

Tri suze i pjesma za Mattija Nykänena

Kad postanete roditelj, kao da cijeli svijet odjednom dobije smisao i pokaže se u svoj svojoj ljepoti i raskoši, a novopečeni otac ili majka kao da u sebi pronađu dodatne razloge da opet i iznova povjeruju u ovaj svijet koji odjednom ne izgleda kao dolina smrti i suza, već proplanak s cvijećem i leptirićima.

Taj osjećaj je, uvjeren sam, najobičnija pizdarija i proizilazi iz jednostavne činjenice da ona beba, onaj mali kruščić od pola metra i tri kilograma potpuno i bezuvjetno ovise o tebi, roditelju. Naši mladunci su, za razliku od većine životinjskog svijeta, dugo i potpuno ovisni o roditeljima/starijima i otuda crpimo sve one lažne primisli o ljepoti svijeta, a zapravo uživamo u vlastitom “prosvijećenom apsolutizmu”. Naprosto, sve je onako kako MI želimo, a ona bebica, slatko tatino mače i mamino zlato, uopće se ne buni.

Sve dok vas jednog dana odozdo ne pogleda prebistrim okicama i vrlo razgovijetno i samosvjesno izgovori tu famoznu riječ kojom počinje cijeloživotno izluđivanje vas kao roditelja: “NE.” Upravo ta riječ “ne” ili “neću” — dakle, u svim svojim varijantama — jest prva potvrda nove, apsolutno svoje osobe koja počinje tražiti sebi put. U tom trenutku osjetit ćete hladan ubod u srce. I to je dobro. U vama će narasti užasna i jezovita misao: “Počinje pobuna!” I bit ćete u pravu. Od tog trenutka pa do kraja vašeg svijeta, ta mala gruda života će se zakotrljati, postajati sve većom i trebati vas sve manje i manje… i manje.

I to još nije ništa što će vam potomak raditi kad dođe u tinejdžerske godine. Njegova pobuna i prkos roditeljskom autoritetu bit će nužnost u izgrađivanju nove osobe — ključna poput puzanja prije nego prohodate. Naime, puzanjem utvrđujete gdje vam se nalazi težište tijela. Ona pobuna je slična, njome utvrđujete gdje vam se nalazi težište psihe. I zato, kad ste roditelj koji ima posla s tinejdžerom, počinjete se prisjećati svojih pobuna i svojih “težišta”.

I zato, kad čujete da je umro Matti Nykänen, odete u WC, zaključate se i tiho zaplačete. Nakon što se priberete i obrišete suze prvo pokušavate svojoj djeci pojasniti tko je bio taj Matti, a poslije toga zovete živog roditelja te ga pitate je li čuo da je umro Nykänen. Međutim, djecu boli njonjo o čemu pričate i čekaju trenutak da nastave igrati Fortnite, a razgovor s roditeljem o smrti sportaša otkrije da se sjećate uglavnom različitih stvari i da, logično, pričate o — različitim stvarima. I tako, zapravo, treba biti. Kaže narod, sve ima svoje. I tako ja i moja generacija imamo – svoje.

Kad sad pogledam, Matti je bio slika i prilika ludog vremena i društva koje se, poput njega, zabijalo u zid. Znali smo kakva sranja će nam se dogoditi na kraju

Jer Matti Nykänen je bio naš idol, heroj mog puberteta, leteći Sid Vicious na širokim skijama, plavokosi pali anđeo iz čijih je očiju izbijao prkos koji je tako sličio na vlastiti. Matti je bio onaj drugar iz ulice koji je odrastao u problematičnoj obitelji, kojeg je mama zanemarivala, a otac alkoholičar tukao i koji je na prvu bio autsajder. Taj drug se usuđivao napraviti ono što vi niste, a vi ste živjeli ‘sređeno’ kako on nikad neće i te različitosti su vas spojile. Ali kako to biva u životu, nakon dugo vremena shvatite da je taj ‘problematični’ klinac bio jedan od vaših najiskrenijih prijatelja i da ste ga voljeli jednako tako iskreno. I ta ljubav i drugarstvo, taj problematični klinac vam nedostaje.

Nedostaje mi Matti. Ustvari, patetičan sam i serem.

Nedostajem si ja kako gledam Mattija.

Olimpijske igre u Sarajevu bile su, o tome nema spora, veliki događaj u našim klinačkim životima, ali sjećanja znaju biti izrazito demistificirajuća. Pamtim kako su stariji prije Igara gunđali kako “ovi iz Sarajeva od naših plaća grade Olimpijadu”, a onda je početak Igara obilježio nedostatak snijega koji se odjednom i u zadnji čas sručio gdje je trebao.

“Naša posla”, ustvrdili su stariji oko mene kao da vremenske nepogode imaju veze s mentalitetom.

Cijela država čekala je prvu zimsku medalju i glavne uzdanice bili su Bojan Križaj i Primož Ulaga. Ali avaj, Križaj je bio izvan forme i nije skijao dobro, a naš najbolji skakač Ulaga prilikom skoka se nekako poskliznuo, zapeo jednom nogom i izgubio dragocjenih par metara zaleta za ključni skok. Na kraju nas je izvukao Jure Franko osvojivši srebro u veleslalomu, a krajičkom uma zapamtio sam plavokosog finskog dečka koji je osvojio zlatnu i srebrnu medalju u skokovima.

Dečko se zvao Matti Nykänen. Tad mi je bilo devet godina, a ispostavit će se da će me Matti pratiti u pobješnjelom pubertetu — činilo se kao da su nas u isto vrijeme lupali hormoni. S devet godina si princ, s 13 kreten, s 15 budala…

I cijelu tu priču ispratio je onaj Nykänenov prodorni pogled upućem kamerama i fotoaparatima prije skoka. Od Igara u Sarajevu do onih u Calgaryju prošle su četiri godine koje čine vječnost za tinejdžera. Iz faze “princa” već sam zagazio u fazu “kretena”, te sam tako na kraju osmog razreda otišao na dodjelu nagrade Mitar Trifunović Učo s irokez frizurom (barem sam ja tako mislio, vlastoručno sam se ošišao) i u vijetnamci. Mama se raplakala kad me vidjela kakav idem po nagradu, otac ju je tješio.

“Pusti ga, gledao je Taksista neki dan”, iznervirao me stari točnom dijagnozom. Sve skupa me uopće nije diralo, jer se nagrada dodjeljivala onima koji su sve predmete u svih osam razreda osnovne škole prošli s odličnim uspjehom. Kako bih rekao, znao sam da imam kredita.

Kao što ih je imao Nykänen koji je od Sarajeva do Calgaryja postao nedodirljiv, apsolutno najbolji iako se sve više pričalo da pije, da ne voli ustajati rano i da je “nemoguć”. Punokrvni punker u sportskoj opremi. Što se mene tiče, Matti je bio sve ono što sam htio biti, a nisam smio. Tad mi se činilo da je frajer bio kralj svih baraba ovog svijeta. Baraba koja leti dulje od ostalih. Tamo gdje bi svi doskočili, on ne bi. Frajer je ostajao u zraku jer je tako htio, srljajući na onu ravninu koja je u njegovom slučaju predstavljala zid. Frajer je letio u zid.

Prvi dan nove godine mojoj generaciji je uvijek prolazio isto. Otprilike, nakon reprize Supermana od noći prije doručkovao bih ostatke meze od sinoćnjeg slavlja i one suhe kolače sa stola, dok su roditelji svečano pojačavali TV aparate ne bi li se malograđanski kulturno uzdigli uz novogodišnji koncert iz Beča, sve uz prekrasne cvijetne aranžmane i plešuće lipicanere. Nakon glazbe, prelazilo se na sport, točnije, novogodišnje skokove koje smo opet svi familijarno gledali.

Pogađali smo duljinu skoka prije službene objave, svi smo imali svoje favorite, uključujući i naše skakače. Kako su godine prolazile, ti prvi dani novog kalendara na zidu postajali su sve teži za podnositi: konačno nisi slavio sa starcima, nego s rajom te si malo i popio, pa si mamuran prolazio te reprize, valcere i skokove i sve skupa bi mi odavno otišlo na živce da me nije čekao Matti nad kojim su se odrasli zgražali, a mi neodrasli ga voljeli kao najrođenijeg.

Bit će još skakača koje ću voljeti poput Jannea Ahonena ili vječnog Noriakija Kasaija. Ali tako kako sam obožavao Nykänena, neću nikog. Ne zato što nitko to ne zaslužuje, već ja više nisam u stanju voljeti na taj način. Jer, znao sam kako će završiti Matti, ali nisam si htio priznati. Kao da u životu nema posljedica, što je ekskluzivna misao puberteta. Uostalom, kad sad pogledam, Matti je bio slika i prilika ludog vremena i društva koje se, poput njega, zabijalo u zid. Znali smo kakva sranja će nam se dogoditi na kraju. Ovaj svijet je ustrojen na uzročno-posljedičnim vezama; džaba ti sve.

Prije godinu i pol dana imao sam priliku na Festivalu svjetske književnosti moderirati razgovor sa Tuomasom Kyröm, sjajnim finskim književnikom. Čovjek je bio moja generacija i prvo pitanje koje sam postavio pred ozbiljnom festivalskom publikom bilo je: “Prije svega, ono najvažnije. Kako je Matti Nykänen?”

Većina publike bila je zbunjena, a moj sugovornik oduševljen. Nakon tog pitanja, postalo je jasno kako će ta noć završiti. Dakako, obišli smo sve šankove u centru Zagreba gdje smo uglavnom častili prisutne, s nekima se i skoro potukli, ujutro osvanuli kao najbolji prijatelji, teturajući do toplog bureka. Tamo negdje, u alkoholnom prkosu, bili smo tinejdžeri odani svom idolu — Mattiju Nykänenu, čovjeku koji nije živio za sutra.

Na trećem albumu Zabranjenog pušenja, onom Pozdrav iz zemlje safari koji je obilježio moja formativna vremena, nalazi se pjesma Meteor. Sumnjam da su autori pjesme tako htjeli, ali oduvijek sam mislio da je zapravo posvećena Mattiju Nykänenu. Za mene je on bio taj meteor i njegov ulazak u atmosferu osvijetlio je naše mlade živote upravo u trenutku kad smo poglede digli prema nebu. Nismo razmišljali o cijeni tog bljeska, htjeli smo zasvijetliti i mi. Imali smo želju da se “vinemo put visina i da tamo gore visoko, sagorimo kao meteori”. Srećom, nismo uspjeli.

I zato, sveti Matti, moli za nas.