Poznata je stvar kako se to radi. Sjećate li se onih sada već davnih europskih rukometnih utakmica kada bi se u Rumunjskoj Medveščak ili Metaloplastika u 11 ujutro u dvorani, toliko hladnoj da ti otpadaju prsti, borili dijelom za prolaz dalje, a dijelom i za goli život? Tko to izdrži, ne pita za dalje.
I sada to ide tako. U košarci. Drukčije, ali opet isto. Ako nekoga hoćete zajebati, namjestite mu utakmicu u nedjelju u podne. Ne mislim pritom na španjolske klubove koji se razbacuju parama, nego na one naše male kojima je budžet jedva dovoljan da uopće dođu na utakmicu.
E takve, koji računaju okoristiti se na tvojoj sirotinji, jer znaju da ti je teže platiti hotel u Zagrebu nego pobijediti Cibonu, poseban je gušt dobiti. Upravo je to Alkaru u prošlonedjeljnoj matineji u Domu Dražena Petrovića skrojila Hermes Analitica. Nije neki protivnik taj Hermes. Ima jednu jedinu pobjedu u toj košarkaškoj HT Premijer ligi, a šira javnost je za njega pokazala zanimanje tek nakon što je lani njihov igrač Antonio Vlaić ispričao tužnu priču da, kao prvoligaški igrač, za život zapravo zarađuje kao kontrolor parkinga.
Ali, ruku na srce, nije ni Alkar baš CSKA. Skupio je dotad četiri pobjede i to sve u svojoj dvorani protiv, kako se kaže sportskom frazeologijom, direktnih suparnika za opstanak plus onu nad davnašnjim rivalom Šibenkom. Osim toga, Sinj nije baš nadomak Zagreba. Nije ni 442 kilometra daleko, ali nije ni puno manje. Klub mali, grad još manji, pare nisu problem… i sami znate dalje.
“Bez obzira koga trenirao, slobodno mi razbijte auto ako ne vidite na retrovizoru Alkarovu zastavicu”
Dakle, idealan protivnik za termin bliži misi nego košarkaškoj utakmici. I inače u Hermesu na sve paze. Klub s jedva desetak zainteresiranih navijača ponaša se vrlo ozbiljno u pristupu utakmicama. Prije koju godinu, na također domaćinskoj utakmici s Alkarom, stavili su cijenu karte 50 kuna. Bilo je to vrijeme kad su i oni rijetki znatiželjnici za maksimalno 10 ili 20 kuna ulazili i na europske utakmice Cedevite i Cibone. Logika je bila jasna: ako ti Maligani — a tako se kliču Alkarovi navijači — misle dolaziti (a misle!) treba im barem uzeti pare. Ili ih otjerati takvom cijenom,
Prošlu nedjelju cijena je ipak bila niža. Trideset kuna za dvoboj posljednjeg i tek koje mjesto višeg činila se primamljivijom od redovite nedjeljne ponude, čak i poznatom piscu Damiru Karakašu, koji je s prijateljem glumcem Zoranom Čubrilom (ocem velike Zagrebove pa Cedevitine nade Vite Čubrila, koji koševe sada pogađa u američkom Bostonu) došao pogledati što se nudi. Čak se može reći da je Hermes pogriješio, jer bi svi oni — a bilo je nekoliko desetaka Maligana i stotinjak njima pridruženih Sinjana — ušli i da su puknuli cijenu od 100 kuna.
“Jer, koji san kurac potega iz Sinja u nedilju zorom da ostanen vanka!?”
Utakmica kao utakmica. S domaće strane nekoliko iskusnih španera plus Gordan Zadravec na klupi. S gostujuće sinjsko-američka mlađarija plus dvojica prekaljenih igrača i trener Damir Milačić. A taj tip iz Gajnica i bivši reprezentativni plej već je u trećem mandatu u Sinju. Rekli bi, srodio se s malom vlaškom metropolom.
Ako mislite da je Aco Petrović temperamentan trener, iskreno vas pozivam da vidite Milačića. Kad ne ide ekipi, ozbiljno se naljuti, viče toliko da bi i mrtvog probudio i na toj matineji, pa sjedne na kraj krajeva klupe, pa ne može izdržati tamo, pa je opet u terenu, ma vraga u terenu — skoro je u reketu, pa krene igrati obranu, a igra je bolje nego njegovi puleni, tamo-amo, viče, bodri, viče, još viče, ulazi-izlazi, skida sako pa ga opet obuče, onda ga svuče, onda ga obuče i sve tako gori-doli, livo-desno, taj čovjek izgubi barem par kilograma po utakmici.
Nakon Hermesa je postao i viralan, jer valjda nema nikoga koga zanima košarka, a da nije vidio njegovo spektakularno bacanje u(z) teren na “ničiju loptu”. Koliko ga vole, pokazao je statusom na Facebooku s fotografijom čuvenih arambaša — sinjskih sarmi koje nipošto ne treba gurati u deminutiv — koje su mu Maligani prije par godina odnijeli na utakmicu u Šibeniku kad je trenirao Jolly.
“Bez obzira koga trenirao, slobodno mi razbijte auto ako ne vidite na retrovizoru Alkarovu zastavicu”, rekao je.
Dakle, trener idealan za Alkar. Mali klub koji se uporno pretvara da je veliki iz maloga grada koji na neki čudan način uživa u svojoj marginalnosti, pa se njome i diči. Sinj je u Dalmatinskoj zagori. Neki fetivi s obale kažu da to uopće nije Dalmacija, nego zatucana vlaška sredina polu-ljudi kojima je lakše s konjima, nego s civilizacijom. Stereotipe i tako rado koriste oni s manjkom vlastite kreacije, ali za to nas je u ovom tekstu malo briga.
Dovoljno se sjetiti Jovana Manovića, splitskog košarkaša i sina Jugoplastikine legende Mihajla Manovića. Joca je došao u Alkar početkom 2000-ih. I nije mu na početku bilo lako. Joce u Sinju u to vrijeme nisu baš najbolje kotirali. Ali utakmicu kroz utakmicu, već kroz pripreme, omaleni košarkaš srpske nacionalnosti — ako to već treba ovdje spominjati — postao je legenda, ne samo kluba, nego i cijelog grada. Kroničari kažu da kad je iduće sezone na pripremnoj utakmici u Splitovom dresu ulazio u teren, 500-njak Sinjana gromoglasno ga je pozdravilo, a on je potrčao prema njima pokazujući kažiprstom prema Maliganima.
Trenutak je bio toliko emotivan da su suci sačekali da se na miru završi pa da se nastavi utakmica. Joca je kasnije poklonio klubu garniture dresova. Skončao je kao kolateralna žrtva mafijaških obračuna u Beogradu. Idioti su ga zamijenili za nekog kriminalca i brutalno likvidirali dok je pio kavu u kafiću. Njegovom ocu, Mihailu također nije lako. Ostao je bez sredstava pa za život zarađuje skupljajući boce po Splitu. Početkom godine zato je organizirana utakmica da mu se pomogne. Publika je međusobno skupila gotovo sedam tisuća kuna i do srca ganula Manovića kojem je klub poklonio dres s njegovim prezimenom.
Alkar je kroz povijest — a osnovan je 1955. na Dan Republike propale Jugoslavije — imao i uspona i padova. Više padova. Ali ostaje ona sezona 1983./1984., kad se taj mali klub velikih namjera dokopao finala Kupa Jugoslavije. Ej, Jugoslavije! Redom su padali Šibenka, Borac i Zadar. Na kraju je ipak bila bolja Bosna. Krajnje neugodne ekipe. Beskrajno bolje od ovih danas. Kako su to Sinjani uspjeli, dan-danas ni njima nije jasno.
Okupila se tada i ekipa navijača, prigodno nazvana Maliganima, koji ne odustaju od navijanja ni kad omiljeni Alkar ne može prevesti loptu preko centra. Nije lako protivnicima, posebno onima koji su prvi put u Sinju. U staroj dvorani, u kojoj je HKS zabranio odigravanje utakmica zbog dostrajalosti, navijači su im skoro pa visjeli na leđima dok su izvodili aute. Neki među njima bili su iskreno preplašeni i uzalud su bila sva uvjeravanja da im se ništa neće dogoditi.
Da se nikad nikome ništa nije dogodilo i da su ona dvojica goropadnih brkatih starina – od kojih je jedan bio valjda jedini sa zabranom ulaska na košarkaške utakmice u Hrvatskoj – opasni poput tromjesečne bebe. Nije on dobio zabranu jer je nekog udario. Daleko bilo, nego teško može shvatiti da ne smije ući na parket kad je utakmica gotova. Ulazio je uvijek. I ulazit će. Kako je jednom sucima u polušali rekao Stipe Vrcan, legenda sinjske košarke, a zabilježio doajen sportskog novinarstva Milorad Bibić Mosor: “Dobro vi sudite, ali je problem što mi gubimo!”.
Dapače, gostima u Sinju (osim ako nisu šibenski Funcuti) jedina realna opasnost prijeti od viška spize i vina kojima će biti ugošćeni. Na kraju će uvijek, neizostavno, biti pozdravljeni pljeskom. I to bez obzira što sve skupa nalikuje na Atenu, kako je to slikovito rekao Milačić usporedivši čuveni Panathinaikos i njegove navijače s Maliganima, mada bi njima sigurno bila draža paralela s talijanskim pandanom Casertom, koja je osamdesetih također rušila velikane pa se jednom čak dokopala i naslova prvaka.
Bez obzira na realne probleme, Alkar ide dalje. I kad su mu prognozirali nestanak, uvijek bi se nekako izvukao, provukao, ustao. Pa bi zbog Alkara čak i poslovično posvađani Sinjani znali zakopati ratne sjekire i staviti se u službu ‘sinjske Caserte’.
Ni ove godine prognoze nisu bile dobre. Dio igrača odlučio je otići jer su fakultet ili posao stavili ispred košarke. Momčad se slagala na kapaljku i kad su krenuli pripremni susreti mnogi su vrtjeli glavom bojeći se za opstanak u ligi. I zaista, malo što je osim Damira Milačića govorilo drukčije.
A on je uz jedina dva iskusna igrača – Amerikanca Nicka Neala, kojeg je tko zna kako za sitne novce dovukao iz Gruzije (pomogao je i bivši igrač Brandon Johnson), i domaćeg centra Hrvoja Vučića nekako krenuo graditi ekipu koja hladno može igrati neko U20 prvenstvo. Tu su Riječanin Ivan Kučan, mladi američki centar Emanuel Wembi, koji prvi put igra u Europi, Cedevitin junior Fran Jacović i Srđan Brocić iz Borova. Ostale snage su domaće, sinjske. Ultratalentiranog klinca Franu Praliju na žalost čeka operacija prepona, ali tu su sjajan snajper Gabriel Marić, koji nije prošao u Splitu, braća Ivan i Borna Jurela, sve češći Stanko Dukić i još mlađi Mladen Tomašević…
Nema, dakle, tu nekih imena za koja zna širi krug ljubitelja sporta. Igra se za sitne pare. Novinar Sportskih novosti objavio je prošli tjedan cifru koju prima Neal, jedan od najkorisnijih igrača lige, ali je ovdje nećemo ponavljati. Ne zbog toga što sumnjamo u njezinu točnost, nego je toliko niska da je bolje prešutjeti. Para jednostavno nema. A igraju Amerikanci, jer domaći igrači za taj novac neće zabiti ni brokvu, kamoli dvaput dnevno trenirati i bacati se za svaku loptu.
Igra se za sitno, ali se unatoč tome igra i na nož. Na rubu faula, kako bi rekao Milačić, jer samo agresijom možeš nadoknaditi manjak kvalitete, a ako trener ne zrači pozitivno — sasvim sigurno neće ni ekipa. Zato ste trebali u prošlu nedjelju biti u Domu Dražena Petrovića, jer bi već i po govoru tijela igrača na klupi znali tko će pobijediti.
Momci u bijelom Hermesovom dresu izgledali su kao da bi najradije uzeli mobitel iz svlačionice, zaigrali neku igricu ili otišli na Facebook i riješili se brige gledanja utakmice, dok se Alkarova mladost međusobno bodrila i sudjelovala u utakmici kao da im je zadnja. Na čelu s Milačićem. I, naravno, pobijedili su. I ne samo to. Nego su pobijedili i u idućoj protiv Sonik Puntamike u zadarskim Jazinama. Iste one ekipe koja je kolo prije dobila Split i smijenila njihovog trenera. Snimka kada igrači dolaze Maliganima, kapetan Vučić uzima megafon i kreće ono “Mi smo Sinjani”, a ostali odgovaraju “Alkar je naš”, uključujući i Amerikance — uistinu govori više od ovih skoro pa 2000 napisanih riječi.
Alkar je sada šesti na tablici s omjerom 6-6. Da su ušle one dvije pobjedničke lopte protiv Vrijednosnica Osijek, imali bi 7-5 i bili na rubu prve četiri ekipe. Šeste su i sinjske rukometašice u prvoj ligi. Junak je prvi u trećoj nogometnoj. Susjedni OSK je prvi u četvrtoj. Odbojkašice su sve bolje, u konjičkom sportu Sinj je, baš kao i u ragbiju, oduvijek pri među najboljima u državi.
A sada, idemo dalje. Do iduće utakmice, pa sve do tako željenog cilja — ostati u ligi i ako bude malo sreće — opet u doigravanje. S Milačićem na čelu. Zato i ide ono “Neka dođu!”, poruka koja svim gostima stiže iz Sinja.
“Nama je dvorana uvijek puna, a ljudi u Sinju doista vole košarku pa će vam na ulici reći petorku Škrljeva ili Hermesa”, rekao je prije neki dan u intervjuu Damir Milačić. Možda je došlo vrijeme da i oni izvan Sinja nauče Alkarovu.
