Bilo mi je 11 ili 12 godina kada me otac prvi put vozio na Dinamov trening. Bio je to prvi i posljednji pokušaj švercanja. Kažem – švercanja, jer sam već tada bio svjestan da sam drugoklasna roba, da ne kažem nešto ružnije. Za jednog preplašenog i nesigurnog bucmastog dječaka bilo je to prilično traumatično iskustvo, s obzirom na to da sam razmišljao hoću li uspjeti istehnicirati dva na nozi. Trener je bio Željko Adžić, a generaciju su činili igrači poput Ivana Tomečaka, Josipa Pivarića i Maria Maloče, koji je bio kapetan.

Šlag na kraju predstavljao je ulazak na teren podno južne maksimirske tribine kada mi se Pivarić bahato i prepotentno unio u lice rekavši: „Čuj, znam ko si ti, al ja sam ti tu najbolji“.

Nije trebalo dugo da shvatim kako se bolje osjećam na maksimirskim tribinama nego neuspješno tehnicirajući pokraj objektivno boljeg Pivarića. S tribina sam u miru mogao uživati u majstorijama još jednog dječaka – neki će reći jednako bucmastog, no višestruko talentiranijeg. Taj ipak malo stariji dječak bio je sazdan od nešto čvršćeg materijala: s 18 je godina ponio kapetansku vrpcu i ponosno je nosio sljedeće tri godine.

Sve dok nije otjeran. Nekako sam s njegovim odlaskom i ja napustio tribine, koje sam u zadnjih desetak godina pohodio ukupno možda 10 puta.

Još se uvijek osjećam dovoljno mladim i ne bih prolazio sve ovo da se još dugo ne vidim na nogometnim terenima. Kad mi je bilo najteže, uvijek sam zapinjao još jače

Od raskida ugovor s kijevskim Dinamom u siječnju prošle godine Niko se spominjao u kontekstu povratka u Hrvatsku, ali u lipnju je odlučio potpisati za Glasgow Rangers. Mnogi su to protumačili kao pokušaj povratka na veliku scenu, jer prije toga gotovo godinu dana nije igrao ozbiljan natjecateljski nogomet. I baš kad smo ponovno počeli uživati u čarolijama ovog majstora, uslijedila je nova teška ozljeda, kao ‘kruna’ svih onih koje ga posljednjih nekoliko godina prate.

„Uvijek je teško kad se ozlijediš. Pogotovo zato što sam se nadao da će ovo biti završetak u kojem ću uživati i za kraj otići ispunjen.“ Možda ga je to pokolebalo, ali nije ga bacilo u očaj. „Nešto ti u glavi kaže – e, nećeš odustati“, priča. „Naravno da imam motiva. Posebice jer mi je ovo najteža ozljeda u karijeri. Nada je da ću se vratiti za šest mjeseci i uvjeren sam da, ako na pravi način prođem rehabilitaciju, još imam nekoliko dobrih sezona pred sobom.“

Ovakvo Nikino razmišljanje podudara se s nečime što mi je otac jednom ispričao o Cici Kranjčaru: on bi u slučaju dva promašena jedanaesterca uzeo loptu te pucao i treći put. Niko možda nije na takav način ‘bezobrazan’, ali tu crtu upornosti – tvrdoglavosti, ako hoćete – imaju samo odabrani. I zato je tu gdje jest, na rehabilitaciji, u pokušaju da se vrati za još nekoliko dobrih sezona.

Njegovi pehovi kao da su počeli 2012. s jednom krivom odlukom. „Iz današnje perspektive, odlazak u Kijev mi je najveća pogreška u karijeri. Ali tako je ispalo i nazad nema…“

Kako sam kaže, ondje se nije mogao priviknuti na mentalitet, a u posljednjih je šest mjeseci prije raskida ugovora odigrao jednu jedinu utakmicu. U dvije godine prije Kijeva Niko je također igrao malo, usprkos prethodnoj fantastičnoj prvoj sezoni (2009./10.) s Tottenhamom i sjajnim nastupima u reprezentaciji. Harry Redknapp mamio ga je obećanjima o većem broju nastupa, pravdajući se da Spursi igraju nekoliko natjecanja te da će njegov obožavani Hrvat kad-tad dobiti veću minutažu, pritom obilno hvaleći Nikinu profesionalnost i strpljenje. To se na kraju nije dogodilo.

„Usprkos svim sumnjama – ritam nogometa, fizikalije i tako dalje… Ja sam u toj ligi ostavio traga i u svojim očima uspio“, kaže Niko. „S Portsmouthom sam osvojio FA Cup, s Tottenhamom ušao u Ligu prvaka prvi put u povijesti kluba, s QPR-om ušao, nažalost i ispao iz Premiershipa. Da sam otišao u Italiju ili Španjolsku možda bi sve bilo drugačije. No, odlučio sam se za najtežu ligu na svijetu i uspio se izboriti za svoje mjesto u njoj.“

Prosječan nogometaš, osobito na najvišoj razini, svakodnevno je suočen s pritiscima – najčešće u obliku rezultatskog imperativa. No, Kranjčar junior sve je samo ne prosječan. Zbog svojeg je prezimena od samog početka ponio dodatno breme; od prvog trenutka kada je dotaknuo loptu, potpisao je ugovor s đavlom i „Cicin mali“ morao je jako brzo odrasti. Tome je uvelike kumovao i Ćiro Blažević, dodijelivši mu kapetansku vrpcu još kao tinejdžeru.

U karijeri mu nikada nije manjkalo sudaca, kritičara i osporavatelja, a možda i najveći među njima bile su maksimirske tribine. Naviknute da ih fantazisti, igrači poteza, hrane svojim predstavama tijekom cijele sezone, nerijetko su šikljale kritiku prema Niki i prije njegova famoznog odlaska u Hajduk. Trebalo je proći nekoliko godina, uz nekoliko odličnih partija za reprezentaciju, da bi Niko opet doživio ovacije zagrebačke publike. Malo pažljiviji promatrač – bolje rečeno, navijač – naježi se pri sjećanju kako je cijeli Maksimir skandirao „Niko, Niko“, dok su sva ona ranija mržnja i pokoja baklja bili preusmjereni prema nekome drugome…

Ipak, i danas su ljubitelji nogometa, kao i Dinamovi navijači, po pitanju Nike podijeljeni. Jedni na spomen njegova imena odmahuju rukom, možda i uz pokoju uvredu u kontekstu „svetog imena“. Drugi – a kao što ste dosad već mogli primijetiti, ja sam među takvima – Niku obožavaju. Gotovo nekritički. Iako kaže da će se vratiti („I s 32 godine još se uvijek osjećam dovoljno mladim i sigurno ne bih prolazio sve ovo da se još dugo ne vidim na nogometnim terenima. Kad mi je bilo najteže, uvijek sam zapinjao još jače“) i očekujem da ću još uživati u njegovim majstorijama, iluzija o njemu ponovno u plavom dresu još je davno rasplinuta.

Međutim, Niko je nedavno upisao trenersku školu i ne preostaje nam ništa drugo nego nadati se da ćemo ga jednog dana ugledati na Dinamovoj klupi. Tada ćete vrlo vjerojatno i mene opet vidjeti na nekoj od tribina.

No, što je puno važnije, s nama će opet biti i Cico i Mlinka. Bit će to, recimo, utakmica prvog kola protiv Hajduka, kao ona prije godinu i pol dana. Krcati Maksimir skandirat će „Niko, Niko“, a Cico i Mlinka će uz pokoju suzu pomisliti kako se kotač vremena vratio za koje desetljeće unatrag.

Možda tad i ja konačno spoznam što je zapravo Dinamo.