Volim sport koji nastoji biti bolji od života. Ako život nije fer, neka sport bude barem nešto manje nepošten. Od djetinjstva, sport je za mene funkcionirao kao svojevrsni bijeg od realnosti i sve teže podnosim novovjeki sport u kojem je sve manje sporta, a sve više politike, populizma, kriminala i kladionica… I naučio sam da uz sebe trebam imati knjige ili filmove, stare Paninijeve albume i zimzelene magazine koji me podsjećaju na nepokvaren ushit pri gledanju ili upražnjavanju sporta. Jedan od najboljih lijekova za takvu vrstu prve pomoći je jedna lijepa, velika knjiga tvrdih korica, s uglavnom bijelom naslovnicom s crtežom na coveru i sa 150 stranica stripa u sebi.
Knjiga se zove Nježni sport, autor je Ivica Bednjanec, a podnaslov knjige kaže da je riječ o satiričkoj enciklopediji sporta u stripu.
Naslovnica je već sad kulturno dobro zbog koje će se nasmiješiti svaki ljubitelj sporta ili stripa u nas: autor Bednjanec u rukama drži olovku i papir s tablom stripa, a ljutito degažira Nježnog, koji blesavo leti kroz zrak. Taj vrtinjak je svojevrsni trademark stripova o Nježnom; na gotovo svakoj stranici, na dnu stripa čeka ga spomenut šutoguz.
Nježni je kao lik rođen 1975. na stranicama Modre laste, vječnog časopisa za osnovnoškolce, a iste godine će ‘zaigrati’ u satiričnom časopisu Kerempuh, gdje će biti robijaš i dežurni kriminalac koji na kraju uvijek završi u zatvoru, progovorivši prije toga o problemima u društvu, mitu i korupciji i socijalnim dubiozama. Već iduće godine, Nježni će se naći u kultnoj SN reviji, sportskom tjedniku u kojem će iz tjedna u tjedan gostovati s tablom stripa idućih sedam godina, sve tamo do 1983.
Knjiga je objavljena 1980. u izdanju zagrebačke Mladosti, a sadržava odabranih, kako rekoh, 150 stripova. Stripova koji svakim čitanjem predstavljaju pravu senzaciju te jedinstven satirički prikaz sporta i aktualnog trenutka u društvu na neponovljivo kvalitetan način. Sam autor jedan je od onih koje nikada nismo dovoljno cijenili, iako je riječ o fascinantnom stripovskom opusu u svjetskim razmjerima.
Godinama se vraćam ovoj knjizi i redovito me zapanji aktualnost Bednjančevih stripova. No, to i je odlika uspjele satire. Vrijeme za nju nema protuoružje
Bednjanec, koji je umro 2011., bio je izrazito produktivan autor koji je vjerovao da strip treba utjecati na široke mase, posebice na mlade, a u stripovima je nastojao odraziti svakodnevni život. Autentičan u izrazu, Bednjanec je sam sebi pisao scenarije i crtao stripove, a nedvosmislen uspjeh kod široke publike priskrbio mu je, tipično za nas, kritike da je “pučki zabavljač” i “autor za djecu”. A spominjanje djece u kontekstu nekakve visoke umjetnosti je valjda minus, koji je pogrešan da ne može biti pogrešniji. Jer, nema zahtjevnije publike od djece.
Djeca su surova, divno primitivna i potpuno iskrena. Ne žele glumiti da im se nešto sviđa, niti ponašati se “kako se očekuje”. Ili prolaziš, ili ne prolaziš. Nadalje, dječja publika koju imate danas za nekoliko godina neće biti tu, već će doći novi klinci s novim forama. Pred takvom je publikom Bednjanec 30 godina bez prekida uspješno stvarao stripove u Modroj lasti, objavljujući serijale poput Genija, Lastana, Jasnu i osmoškolce i Duricu, spomenimo najpoznatije.
Takav kontinuitet je znak izvrsnosti i stalnog rada, a kad se tom opusu pridodaju njegovi povijesni stripovi, kao i “nježni” stripovi o sportu, dobivate figuru i opus oko koje bi neka samosvjesnija nacija izgradila školu stripa kakvu, recimo, imaju Francuska ili Belgija.
Knjiga Nježni sport je, uz odmak od 40 godina, dragocjen dokaz o potpuno netipičnim, originalnim i genijalnim stripovima o Nježnom i njegovim sportskim dogodovštinama koje su tako besprijekorno nacrtane i neprevodivo ispričane da vam je odmah jasno kako je riječ o remek djelu. Iskreno, takav spoj priče o sportu uz vrhunski izbrušenu satiru nikad nisam susreo u životu.
Stripovi o Nježnom su, naprosto, zapanjujuće izvanredni.
Bednjančev crtački stil je originalno karikaturalan, vješt i siguran; detalji ne guše, a pozadine funkcioniraju čineći strip pitkim. Autor se često poigrava sa formom samog stripa koristeći elemente sporta kojeg crta, a Nježni izgleda kako izgledaju, recimo, talijanska La Linea, čehoslovački Pat i Mat ili mađarski Gusztáv. Zimzeleno i vječno.
Metajezik u stripovima o Nježnom je ingeniozan i zahtijeva barem poseban tekst, ali i dublje proučavanje iz aspekta hrvatskog jezika. Svjedoci smo predugog, nepotrebnog iživljavanja nad jezikom koji se stalno pokušava zauzdati, uniformirati i iscijediti od arhaičnosti i uzbudljivosti. Bednjanec u ovim stripovima čini potpuno oprečnu stvar: s jezikom se igra na načine koji vam ne bi pali na pamet, frcajući i iskreći od vulgarizama, žargona i dijalekata, često ismijavajući znanstveni i administrativni stil razgovora.
Tako na jednoj tabli Nježni izgovara ovo: “Moram istražiti porazogenetiku i odrediti nogoterapiju. Hm… loptometrički engrami uzrokirani su notoričkom introspekcijom zvjezdotrofiranog nogotalamusa. Loptofobija je percipirana čuvajnogičkim trtizmom kao refleks na cipelarnu traumlatiku. Indolentni lijenivizam inducira parazgrtna prerelaksacija. Lovosenzus motivira nervni kopačkompleks egovalentne motorike noganglija.” Da, znam, pročitajte ponovno i polako.
A onda je tu i lik Nježnog koji je posve originalan i, na prvu, naš čovjek. On izgleda tako da mu se smijemo, smijući se zapravo sebi. Njega je Bednjanec, po vlastitim riječima, napravio prema stvarnoj osobi.
“Nježni je pokojni Mikula Bracanin, barba iz Starog Grada na Hvaru koji je vodio brigu o prtljazi putnika s trajekta. Bio je ljudina od dva metra, toliko golem da mu je svaka majica bila premala. Premda je svaki dan brijao glavu i bradu, uvijek je izgledao neobrijano. Hlače je vezao špagom, a na cokulama nije imao žnirance. Imao je sitan, nježan glas, u neskladu s njegovom golemom pojavom”, pojasnio je u intervjuu Bednjanec.
I doista, Nježnog ćete voljeti poput Del Boya ili Alana Forda, a ono čime će vas definitivno osvojiti shvatit ćete tek nakon nekog vremena, kad čitajući razgrnete crtež i jezik i konačno ugledate tog rmpaliju, tog Nježnog. Naivnog, znatiželjnog i poštenog sportaša koji se nikako ne uklapa u tamne strane sporta, a upravo se tim sportskim crnilom Bednjanec i obračunava. Neuspjesi, lažiranje tekmi, mito i korupcija u sportu, kao i iz svega toga proizašle društvene anomalije su okružje u kojem Nježni prebiva i u kojem, kako rekoh, na kraju svakog stripa dobije nogom u guzicu.
Kako se godinama vraćam ovoj knjizi, moram priznati da me redovito zapanji aktualnost Bednjančevih stripova, uz žalosno saznanje da se radi o istim sranjima kakve gledam i danas. Ponekad mi se zaledi smiješak kada shvatim koliko se toga malo promijenilo oko nas i u nama, poput gledanja Balkanskog špijuna gdje je Ilija Čvorović i njegov paranoični svijet sve manje smiješan, a sve više postaje realan, prerealan.
No, to i je odlika uspjele satire. Vrijeme za nju nema protuoružje.
Tako Nježni u jednom stripu zaključuje da je s našim nogometom sve u redu samo “treba maknuti publiku iz njega” ili kad u kupu izbace “velikog ligaša” direktor tima poludi jer “moraju putovat na utakmicu sljedećeg kola, a otkud vam lova?”. Tu je i brzo klizanje, gdje Nježni upada kroz led zaključivši da se kod nas nitko ne bavi brzim klizanjem osim financijaša; pa onda malo boksa, kad kao trener boksačke repke donese osam zlata od 11 mogućih i veli funkcionerima iz saveza kako zna da su se “na crnoj misi dogovorili kako to proslaviti”, i očekivano dobije otkaz, točnije, nogu u guzicu.
Ovo nisu niti nešto probrani, niti najbolji primjeri, već sam se oslonio na prisjećanje. Zaista nema smisla da vam prepričavam stripove, osim što mislim da biste iz ovih stopa trebali imati ovu knjigu koja je još uvijek dobavljiva u antikvarijatima ili na web oglasnicima. Riječ je o spomeniku nulte kategorije i kulturnoj baštini prvog reda.
U stripovima Nježni oprobava sve sportove, od onih najpopularnijih do onih na rubu interesa, a u svakom kadru Bednjanec kao da educira i studira pokret, dinamiku i obilježja sporta te knjiga doista i stvarno postaje enciklopedijom u kojoj ćete, kunem vam se, naučiti podosta o sportovima. A teško da ćete se sjetiti sporta u kojem se Nježni ne oproba.
Sumnjam da je Bednjanec svjesno želio biti toliko prokleto aktualan i nakon ovoliko vremena. Mislim da smo ipak mi sjebali stvar, a autor je naprosto znao što i kako radi. I u toj činjenici leži saznanje koje nije ugodno, ali je kao priznanje ljekovito.
Mi više nismo sposobni napraviti i imati strip poput Nježnog. Mi se sebi više ne usudimo smijati, postajemo ozbiljni, natmureni i opterećeni. Kao i u slučaju jednog drugog remek djela domaćeg novinskog stripa, Huljica Radovana D. Devlića, mi smo postali prevelike hulje da bismo imali takav strip o sebi. Isto tako, postali smo pregrubi da pronađemo nekog nježnog grmalja kakav je Nježni. O nama se teško mogu napraviti takvi duhoviti stripovi koji traju dugo i izlaze u adekvatnom mediju. Tu i tamo se pojavi pokoja iskra duha i vještine poput sjajnih duhovitih prizora iz života koje crta Tisja Kljaković Braić. No, teško je očekivati da se autor može samopogoniti i raditi godinama, bez medija, urednika i dobrog honorara i održavati nivo visoke kvalitete.
I zato je Nježni čudo. I zato mu se vraćam. Da se sjetim kako se voli sport. I da se nasmijem onom zadnjem kadru, u kojem ide noga u guzicu. Ako volite sport, sigurno ste je dobili, u trenucima kad su se vaši ideali, ne samo sportski, susreli sa životom i okolinom i doživjeli teški karambol.
I zato nam treba Nježni, da se dobro i iskreno nasmijemo samima sebi. Kad to prestanemo raditi, e, onda smo najebali.
– – – – – – – – – – –
Svi kadrovi korišteni u tekstu i u ilustracijama su iz knjige Nježni sport (Mladost, Zagreb; 1980.) autora Ivice Bednjanca
