Događao se taj naš dijalog-ritual redovno, sve tamo do 1989. i domaćih košarkaških utakmica. Ne znam je li stari zašutio ili ga ja više nisam čuo, u svakom slučaju, ritual se te godine promijenio. Zapravo, nestao je. Utakmice su počinjale sa mojim “Dobivamo!”. Bez pitanja i odgovora. Kratko i jasno.

Jer, naprosto… dobivali smo.

Jugoplastika je osvojila naslov europskog prvaka i tako zacementirala vječnu zaljubljenost u žutu boju, Partizan je uzeo Koraćev kup, a Dražen Petrović je sa Real Madridom pobijedio Snaidero iz Caserte u u finalu Kupa Kupova koje se igralo u Ateni, nadigravajući se sa gospodinom Oscarom Schmidtom, pa je Dražen zabio 62 poena u finalu, a Schmidt 44. Iznad svega, igralo se jako, zajebano domaće prvenstvo koje je završilo legendarnim trilerom između Jugoplastike i Partizana, kad su u drugoj finalnoj utakmici crno-beli napustili teren, jer je netko Vladu Divca pogodio novčićem u glavu. Partizan je kažnjen, treće utakmice nije bilo, a Jugoplastika je postala prvak.

Pamtim te kontre, kako odjednom nastane organizirani stampedo u kojem ljudi točno znaju što trebaju i sprintaju na vrhovima prstiju prema suparniku koji nestaje iz kadra

Svo to ludilo se dogodilo u nekoliko mjeseci i bio je to konačni melem za naše košarkaške ‘napaćene’ duše. Sve one proklete utakmice protiv Sovjeta u kojima bi, ispričavam se što spominjem, izgubili devet razlike u 56 sekundi ili one protiv ludih Grka, kad su nas Nikos Galis i društvo torpedirali pred svojom publikom, sve te proklete brončane i srebrne medalje koje nikog nisu tješile, jer bi uvijek zastali nadomak, na korak do prvog mjesta, zlata… Na korak do smisla. Tako smo mi, glupani, tad mislili. Ne shvaćajući što se događa. A događao se sistem i plan koji će kreirati najveću sportsku ekipu koju je Jugoslavija ikad vidjela i imala.

Kad se samo sjetim što je javnost, u medijima i oko mene, radila selektoru Kreši Ćosiću koji je uveo mlade igrače u reprezentaciju, pri čemu su svi ustvrdili da je to “apsolutno prerano”. Tvrdoglav i uporan, s mislima koje su pripadale drugačijem shvaćanju košarke, Krešo je odradio svoje, uveo klince koji će pokoriti svijet, spojio ih s Draženom, proveo smjenu generacija i poslije EP-a 1987. dao ostavku, ogorčen i gord u šutnji svjestan da je stvari tako i nikako drukčije trebalo odraditi, jer rezultati će doći.

Ćosić je kao izbornik debitirao na EP 1985. kad su u reprezentaciji, u koju je Dražen ušao godinu prije, a Zoran Radović na SP-u 1982., debitirali Zoran Čutura i Stojko Vranković — ljudi koji će igrati na prvenstvu u Zagrebu četiri godine kasnije. Jugoslavija je tada završila na sedmom mjestu. Na SP-u 1986. (bronca) će se reprezentaciji priključiti 18-godišnjiDivac. Na Europskom prvenstvu 1987. (bronca) u nacionalnu selekciju ulazi 19-godišnji Toni Kukoč, godinu dana stariji Dino Rađa, te Žarko Paspalj koji je navršio 21.

Nakon Ćosića, reprezentaciju je preuzeo dotadašnji pomoćnik na klupi Dušan Ivković koji će nastaviti posao i dignuti ga na nivo koji je zaslužio.

Interesantno je primijetiti tih nekoliko mjeseci 1987. nakon Ćosićeve ostavke: reprezentaciju će, dakle, preuzeti Duda i na Univerzijadu u Zagreb odvesti Dražena, Vrankovića, Radovića, pridodati im i Zdravka Radulovića i Marija Primorca, igrače koji će biti opet u Zagrebu za dvije godine. Kukoč, Divac i Rađa otići će u Bormio na juniorski SP. Dakle, šest ljudi iz klase ’89 je u srpnju, lipnju i par dana u kolovozu odigralo dva jaka turnira na kojima su osvojili europsku broncu i utješno zlato.

U ta dva-tri mjeseca ukazuje se sav raskoš plana, jer se, kroz igranje vrhunskih natjecanja, stvarala adekvatna ekipa sastavljena od mladih ljudi koji će posjedovati još jednu kvalitetu koja se često ne primjećuje i zaobilazi. Razvijali su se prokleto i neviđeno brzo, a ukazana im je velika šansa sa Savezom sposobnim othrvati se ‘mišljenju’ javnosti i omogućiti dobrim trenerima koji imaju znanje i viziju da rade svoj posao.

Olimpijske igre u Seoulu 1988. bile su posljednje natjecanje na kojem se ‘gradila’ reprezentacija. Draženu, Kukoču, Vrankoviću, Rađi i Paspalju pridružili su se Radulović i Jure Zdovc, a vraćen je i Čutura kojeg Ćosić nije vodio na EP ’87. Na OI košarkaši su izgubili u finalu od SSSR-a, srebro je ocijenjeno uspjehom, iako nama, ljudima u ‘zemlji košarke’, ništa osim zlata nije bilo dobro. Tad smo smatrali da je normalno da ‘klinci’ iz Bormija, tek punoljetni juniori, preuzmu teret seniorske reprezentacije i bore se za najsjajnija odličja već godinu-dvije nakon juniorskog prvenstva. A to nije normalno. Ljudi na ovim prostorima nikad ne sagledavaju realnost normalno, pa nisu ni tada, jedino se dogodilo da se ti ‘klinci’ razvijaju neviđenom brzinom, kao u nekoj bajci.

Takav uspješan razvoj mladih igrača nikad više nećemo vidjeti.

I tako je dočekana ta famozna 1989., klubovi su, kako rekoh, odradili svoje, preostalo je Europsko prvenstvo u Zagrebu. Nije bilo mjesto euforiji, nadanju i vjeri. Ne, ne. Ovdje se radilo o ultimativnom zahtjevu javnosti da se ne samo pobijedi, već konkurencija pokori na neviđen način. Ako još koga i ponizimo, recimo, onog prokletog Galisa i njegove Grke ili zaklete košarkaške ‘neprijatelje’ Sovjete — još bolje. Dakle, naša tipična arogancija na najjačem levelu.

Bilo je ljeto, šesti mjesec, bilo je vruće baš kako treba biti, a Duda Ivković je s 12 žigosanih krenuo na vrh košarkaškog Olimpa.

Europsko prvenstvo u Zagrebu odigravalo se u dvije skupine po četiri reprezentacije, trajalo je šest dana, od 20. do 25. lipnja, a sve utakmice su odigrane u Domu Sportova. Jugoslavija se nalazila u grupi s Grčkom, Francuskom i Bugarskom. U drugoj grupi igrali su Španjolska, Italija, Nizozemska i SSSR. Tri utakmice u grupi, polufinale i finale. Iz današnje perspektive čini se kratko, ali tada to nije trajalo nekakvih šest dana. Bilo je to 1.296.000 sekundi. Preko milijun sekundi apsolutnog zadovoljstva.

Tih šest dana i tih pet utakmica neću zaboraviti dok sam živ.

Prva utakmica u grupi bila je protiv Grčke, aktualnih europskih prvaka. Kako to biva, ona očekivanja su se prije same utakmice malo smirila, uvukla se nervoza, a utakmica je i tako počela — vodstvom Grka 12:4. I to je otprilike bilo to, od Grka. Kao da je netko otpustio ručnu kočnicu, počeli smo igrati i obranu i napad, pa je na terenu ubrzo postojala samo jedna ekipa, ona u plavom. Dražen je sa 35 koševa ‘razbio’ Galisa i ekipu, priključio se Rađa sa 16 koševa, a na kraju utakmice je na semaforu stajalo 103:68 za Jugoslaviju – glatkih 35 razlike.

Bio je to početak priče kakav smo htjeli. Igrali smo moćno, na prvi pogled.

Sljedeći dan Bugarska je svladana s 20 koševa razlike. Dražen je zabio 33, pri čemu je u prvom poluvremenu gađao iz igre — 13/13. Dan poslije, Francuska nam je zadavala muke u prvom poluvremenu, kad je uspjela na poluvrijeme otići sa vodstvom 48:41. U drugom poluvremenu se opet dogodio stampedo momaka u plavom, pa je završilo sa +17 za nas, pri čemu je Dražen držao prosjek od 30 koša. Pratio ga je Paspalj sa 22. Grupa je, u tri dana, bila odrađena prema željama. Bili smo prvi u grupi, u polufinalu smo išli na Italiju, Sovjeti na Grke.

Polufinale protiv Italije odigrali smo kontrolirajući situaciju, bez obzira što je suparnik, kao i stali dotad, davao sve od sebe. Postalo je jasno da Jugoslavija igra ne nekom višem nivou, kako bi minute odmicale stvari bi se posložile kako treba. Jaka obrana, intenzitet i dinamika napada, kretanje bez lopte, puno dodavanja i igrači koji, bez obzira na poziciju, znaju sve. Na kraju, Italiju smo dobili sa 17 razlike, a petorica naših igrača postigli su dvoznamenkast broj poena — Dražen 24, Paspalj 18, Kukoč 15, Divac 11 i Rađa 10. Kakva petorka.

Slijedilo je finale u kojem nas, na naše čuđenje, nisu čekali Sovjeti, već — Grci. SSSR je doživio jedan od onih Galisovih ludih dana (zabio im je 45), pa su u pravoj drami poraženi košem razlike — 81:80.

Nikad prije, a sumnjam da će ikad poslije, jedna reprezentacija tako goropadno i nedodirljivo odigrati finale europskog prvenstva. Bila je to čista demonstracija sile u kojoj su naši igrali superkošarku, istrčavajući kontre, zakucavajući, zabijajući trice, a sve je skupa izgledalo je lako, poput mačke kad se igra s mišem. Na kraju prvog poluvremena vodili smo 19 poena razlike, a u njemu smo vidjeli pravi, plavi showtime koji je momentalno liječio sve komplekse, brige i probleme gledatelja. Čisto uživanje.

Pamtim te kontre nakon grčkih promašaja, kako odjednom nastane organizirani stampedo, savršena tranzicija u kojoj ljudi točno znaju što trebaju i sprintaju na vrhovima prstiju prema suparniku koji nestaje iz kadra. Pa tako Dražen zgrabi loptu i jurne, sa strane ga prate Kukoč i Paspalj, a Divac i Rađa, svaki sa svoje strane terena u punom trku, divovskim koracima grabe prema košu. Zastrašujuće.

Također, tad smo vidjeli, u punom sjaju, tu ludu, neponovljivu suradnju Divca i Rađe koji su poput blizanaca odigravali akcije, pa jedan skače, drugi trči u kontru, vode loptu, kreću se po terenu tako da ne zasmetaju jedan drugom ni u jednom trenutku, a cijelo vrijeme ti nije jasno koji igra peticu, a koji četvorku, dok ne shvatiš da to nije bitno. Igrali su sve, što treba. Znali su se u dušu, a imali su i smisla za humor. Njihovi čuvari izgledali su kao najnemoćniji ljudi na planetu, povremeno mi ih je bilo žao.

Finale je završilo s 21 razlike u utakmici koja je bila slavljenička, jednostrana i neupitna od prve sekunde. Zapravo, sedam ekipa borilo se za srebro i broncu, zlato je bilo rezervirano za Jugoslaviju. Dovoljno je pogledati statistiku, čak i površno, pa vidjeti kako je igrala Juga na prvenstvu: timski prosjek za dva poena: 62 posto, za tri: 50 posto. MVP prvenstva bio je Dražen, a njegove brojke su, pazite sad: 30 poena u prosjeku, šut za dva: 34/45, dakle, 76 posto, a za tri poena: 16/23, što je 70 posto. Za ilustraciju dodajmo da je u finalu imao 12 asistencija. Brojke koje je nemoguće sasvim percipirati ako se utakmice ne pogledaju. Što preporučam.

Tih šest dana u Zagrebu zapamtit ću kao dokaz veličine jugoslavenske košarke i nevjerojatne generacije igrača koja je svoju košarku igrala dok sam je ja pubertetlija trenirao. Za mene, bio je to san na javi. Od te godine košarka će se vinuti u svemir, ali nikada nećemo saznati što je ta ekipa bila sposobna učiniti, jer joj je presudio rat i raspad države. I te 1989. postajalo je jasno da će stvari otići kvragu, u našim želucima počela je nicati tjeskoba koja će se uskoro pokazati ispravnom i ispostavit će se da nas osjećaj nije varao — jedan cijeli svijet će se urušiti, naši životi će se neminovno promijeniti, a ništa više neće biti isto. Baš ništa.

Osjećao sam i ja to u svom stomaku te 1989. i zato je možda ta košarka bila savršeno organiziran bijeg od realnosti. U tih šest dana dogodio se plavi košarkaški uragan koji je pomeo sve pred sobom i zbog kojega sam na trenutak zaboravio na svijet.

Stručnjaci vele da je u središtu uragana mir koji može zavarati onoga koji se nađe u njemu. U središtu, dakle, vlada potpuni mir, sve je naizgled u redu i možete čak pogledati vedro nebo iznad sebe. U tom trenutku nema mirnijeg mjesta na zemlji. Sve dok se središte ne pomakne i opet se nađete na nemilost uraganu.

U tih šest dana ja sam svoj mir našao u središtu košarkaškog, plavog uragana i oko mene je vladao savršeni mir. Znam što se događalo prije toga, a bogme znam i što se sve događalo poslije toga. Spremao se neki drugi, veći, ozbiljniji i krvaviji uragan. Ali tih šest dana i taj osjećaj mira, konačnog dokaza i adekvatnosti… Taj osjećaj mi nitko i nikad ne može oduzeti i kako vrijeme prolazi, nebo je sve plavije i ljepše kad stanem u središte plavog uragana.

I točno znam koliko traje taj plavi, košarkaški mir.

Milijun i dvjesto devedeset šest tisuća sekundi.