Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Gol u gostima

Pravda za Igora Bišćana

Kako je hrvatski trener postao simbolička figura u borbi za 'normalnu' Olimpiju

Navijanje za Olimpiju je mazohizam par excellence.

Tako je barem mišljenje jedne manje grupe inače vjernih navijača Olimpije iz Ljubljane, novog slovenskog prvaka koji je prije nekoliko dana uzeo svoj već drugi državni naslov u poslednje tri godine. Uzela je Olimpija kasnije i nacionalni kup, te tako nakon dugih i zaista turbulentnih 25 godina u Ljubljanu vratila dvostruku krunu. Dogodilo se to u sezoni u kojoj je Maribor, zadnjeg deseteljeća suvereni vladar slovenskog klupskog nogometa, u teškoj grupi Lige prvaka s Liverpoolom, Sevillom i Spartakom iz Moskve ostavio zaista dobar dojam.

Zašto onda mazohizam, pitate se?

Priča novodobne Olimpije (klub je nakon bankrota stare Olimpije formiran 2005.) priča je po mnogočemu slična onoj Hajdukovoj. Bogata povijest iz nekih drugih vremena, uvijek velika očekivanja, uvijek velika imena, veliki planovi i velik ulog, a na kraju uvijek i veliko razočaranje. Frustracije i bijes bazične su emocije prosječnog Olimpijina navijača, koji je autodestrukciju omiljenog kluba na terenu i izvan njega vidio već toliko puta da je sve što ne ide tim pravcem postalo nenormalno. Nenormalna je, kad bismo radili ozbiljnu analizu, i ovogodišnja dvostruka kruna.

Osvježenje Olimpije po scenariju Milana Mandarića, u Engleskoj poznatog pod nadimkom Mr Fixit, počelo je 2015.. Tada je Mandarić velikim obećanjima o stvaranju regionalnog titana započeo svoju avanturu u Ljubljani. Olimpija je u tom periodu osvojila dva naslova prvaka i jedan kup. Naoko sve to izgleda legit; Olimpija je postala više nego ravnopravan rival Mariboru, a Mandarić je na tom putu silne milijune ulagao prvenstveno u prvu momčad (ne toliko u akademiju, prostorije itd.) – tako je zaista sam odlučio. Subjektivna je procjena koliko je pritom bio racionalan, ali ako uzmemo u obzir da je u tom periodu promijenio čak sedmoricu trenera, na desetke igrača, nekoliko poslovnih i sportskih direktora i uvijek podbacio u Europi, Mandarićeva era u Olimpiji sigurno nije razdoblje stabilnosti za klub.

U toj priči Igor Bišćan — jedini trener u Mandarićevi eri koji je Olimpiju vodio čitavu sezonu — igra vrlo važnu ulogu. Ne samo zbog rezultata koji je ove sezone ostvario i koji, ponavljam, nije normalan za nestabilnu Olimpiju (glavni izvor financiranja ostaje njen sugar daddy, klub ovisi o njegovoj dobroj volji), njenog predsjednika i ekipu krcatu strancima koja nije dala nijednog slovenskog reprezentativca. Igor Bišćan odradio je svoj dio posla, bio i do kraja ostao profesionalac te mudro istrpio sve intrige i pritiske sa strane klupske uprave. Visio je čitavu sezonu, ali uvijek ostajao ‘živ’ radi rezultata i – navijača.

Skandiranje “Igor Bišćan” postalo je hit i nešto što je Milana Mandarića, koji je uvijek volio stati u prvom redu kad se dijele zasluge, bacilo u drugi plan. Nije mu se to svidjelo.

Skandiranje Bišćanu poziv je ulice da Olimpija konačno postane odgovoran, ozbiljan i zaista organiziran klub. Da postane nešto što nikad nije bila

Kad su navijači prvi put čuli da Mandarić želi smijeniti Bišćana već nakon prvog dijela sezone, uslijedio je revolt koji putem medijskih napisa, online peticija, poziva na razum na društvenim mrežama i oštrim službenim priopćenjem navijačke grupe Green Dragons traje do danas. Mandarić, koji o svemu u klubu odlučuje sam, Bišćana u intervjujima otvoreno kritizira zbog defenzivne igre (Olimpija u 2018. nije nijednom izgubila utakmicu), malog broja domaćih igrača u momčadi (Mandarić je prodao pogotovo sve slovenske igrače koje je mogao prodati) i neprihvaćanja klupske filozofije (ako ona uopće postoji).

Bišćanova Olimpija ove sezone na terenu zaista nije baš oduševljavala. No, kad na kraju zbrojimo trofeje i uzmemo u obzir da pravog plana (još manje ideala) Mandarićeva Olimpija ionako nije imala, to nije ni bitno. Ono što je Bišćan napravio ove sezone napravio sigurno je nadogradnja i napredak u odnosnu na prošlosezonski kaos. Zaista je šteta što očigledno neće dobiti priliku da pokaže još nešto, jer već je nekoliko prvotimaca u međuvremeno otišlo iz kluba.

U svakom pogledu, na terenu i izvan njega, je to zaslužio.

I ne samo to.

Igor Bišćan u očima Olimpijinih navijača nije samo trofejni trener i garancija za rast ekipe. U trenutku kad Milan Mandarić otvoreno traži izlaznu kartu iz Ljubljane — Olimpiju prodaje za 10 milijuna eura — Bišćan je postao simbol razuma u nerazumnom i impulzivnom klubu koji rijetko ili nikad ne uspijeva uspostaviti okruženje i stabilnost za normalno funkcioniranje. Skandiranje Bišćanu poziv je ulice da Olimpija konačno postane odgovoran, ozbiljan i zaista organiziran klub. Da postane nešto što nikad nije bila.

Može li Ljubljana to jednom doživjet? Može, ali sigurno ne s impulzivnim Milanom Mandarićem.

To dobro znaju i iskusni momci iz grupe Mazohisti, koji su, prateći Olimpiju od pete do prve lige, progutali još gore ‘mandariće’. Ali momci dobro znaju da nakon danas uvijek dolazi i sutra, a s njim i nada koju je u Olimpijinu kaosu uvijek dobro karakterizirala parafraza onog lajna iz Mućki: “This time next year we will be champions”.