Kad su u finalu Kupa 1976. u Beogradu igrali Dinamo i Hajduk, cijeli je hodnik Osnovne Škole Josipa Račića, možda 500-tinjak djece, vikao “Dinamo, Dinamo!”. Samo smo moj prijatelj Marijan i ja pokušavali nadglasati sve njih vičući “Hajduk, Hajduk”. Nitko nas nije čuo sve dok Ivica Šurjak nije u produžetku zabio za pobjedu, a Dinamovi navijači naglo utihnuli. Već sam tada shvatio da se najbolje osjećam kao manjina i, premda sam ponekad poželio biti dio većine, to mi nije polazilo za rukom. Danas sam sretan i miran kad sam u manjinskom položaju. To je moje prirodno okruženje.
Odrastao sam na zagrebačkim Srednjacima, družio se sa Željkom Mavrovićem koji je i kao dijete, od prvog dana kad smo se upoznali, imao prekomjerni adrenalin. Igrali smo nogomet u NK Savi, sjećam se nogu potpuno crvenih od krvi, sendviča i Coca-Cole nakon utakmica. Stric me već kao malog dječaka vodio na Dinamove utakmice, na čemu sam mu neizmjerno zahvalan, ali nije se primilo.
Moje definitivno određenje kao Hajdukova navijača nastalo je uslijed Tuđmanova i HDZ-ova silovanja Dinama u 1990-ima, pa onda i, naravno, Mamićeva koruptivnog zagrljaja i crpljenja novca iz kluba kao iz kakve naftne bušotine. Pod krinkom borbe za svete ideale izniknuli su ‘sposobni’ i ‘domoljubni’ ljudi bez ikakvih moralnih skrupula. Oni su me kasnije, kao poduzetnika koji je zapošljavao više 350 ljudi, nagovarali da sponzoriram klub; kad sam to u pismima i mailovima odbijao i obrazlagao svojim neslaganjem s vodstvom Zdravka Mamića, to ih uopće nije smetalo. Zasmetalo ih je jedino kad sam im na kraju rekao da sam hajdukovac i da kao takav ne mogu podržavati Dinamo. Nakon toga su me prestali zvati.
Osim uz Hajduk, vezan sam i uz Barcelonu. Prilično mnogo puta sam bio na utakmicama, a znao sam i šetati Madridom u Barçinu dresu i nisam zbog toga imao nikakvih problema. Upravo suprotno, u kafićima su me i sami madridisti častili pićem. Te sam utakmice doživljavao kao praznike nogometa, navijanja, strasti, spretnosti igrača, kombinatorike i dramaturgije same nogometne igre, kao i veselja i tuge navijača. Tako su to doživljavali i ljudi s kojima sam se susretao, sretni što mogu uživati u trenutku.
I dok ništa ne može biti opravdanje za nasilje, trebamo se upitati tko zapravo radi na prevenciji i smirivanju strasti, a tko ih svojim ophođenjem samo potpaljuje
Međutim, u Hrvatskoj je ta priča mutirala u nešto posve drugo.
Često bih ostao šokiran iskustvom proživljenim na Maksimiru. Jednom su me tako držali na južnoj tribini sat vremena nakon utakmice; policajac mi je rekao da me zajedno s ostalima vode na Glavni kolodovor i onda vlakom za Split, te da nigdje prije Splita ne smijem izaći. Ništa nije pomagalo to što sam objašnjavao i dokazivao da sam iz Zagreba. Često sam svjedočio mržnji, bijesu i represiji kakve nisam doživio ni u Jugoslaviji — primjerice, kad sam u Beogradu kao vojnik gledao utakmice Hajduka i Dinama i veselio se njihovim golovima.
U subotu sam tako pošao na derbi, i to na južnu maksimirsku tribinu s Hajdukovim navijačima. Neki od mojih prijatelja došli su iz Splita i ostali vani jer Dinamo je odlučio da ne smiju unijeti navijačke rekvizite koje su nosili po čitavoj Hrvatskoj i Europi. Policija ih je držala ondje dva sata prije utakmice, dva sata tijekom utakmice i onda im, kad ih je u koloni ispraćala prema Splitu, nije dopustila niti na odu na WC, kupe vodu ili natoče gorivo nakon toliko sati stajanja bez da su uopće bili na utakmici, a bilo je vrlo sparno i vruće. Na kraju ih je po kiši istjerala iz vlastitog vozila i polegla na autocestu. Ponižavajuće.
Ja sam, međutim, ušao na tribinu i bio jedan od onih desetak Hajdukovih navijača koji su utakmicu gledali s maksimirskog Juga.
Bio je to jako čudan doživljaj. Istovremeno se osjećaš povlašteno i izdvojeno, imaš praktički čitavu tribinu za sebe, ali si tužan jer znaš da je s tobom trebalo biti još barem 1.500 navijača tvog kluba.
Prije toga, na ulazu su me tako bešćutno i grubo ispipali i ispregledali da je valjda samo kolonoskopija nedostajala. Nikad i ni na jednom stadionu takvo nešto nisam doživio, samo u svom rodnom gradu. A prijatelj iz Splita — inače vrlo pristojan čovjek, menadžer u jednoj vrlo jakoj korporaciji — ispričao mi je da je kao Hajdukov navijač mnogo puta od policije i redara doživljavao slična i gora poniženja. Znao bi doći i dva sata prije utakmice, a ući tek oko 20. minute ili već na poluvremenu, često bi ga zadržavali i do dva sata nakon utakmice. Takvo je ophođenje velika sramota, bez obzira na to s koje strane dolazilo. Ako je u Dinamovu slučaju vezano uz umrežavanje vodećih ljudi zagrebačke policije s klupskom upravom, tim gore.
Stajao sam tako na Jugu i gledao kako Dinamovi navijači na suprotnoj tribini, oboružani svim mogućim rekvizitima, gotovo pola utakmice posvećuju vrijeđanju Hajduka i hajdukovaca na najgrublje moguće načine. Kako zborno pozivaju na ubijanje i neprimjerene seksualne radnje. Gledao sam kako bacaju baklje na travnjak, pale vlastiti transparent i dio tribine, izazivaju prekid koji je trajao desetak minuta. I nije im se dogodilo ništa. A njihovim rivalima nije bilo dopušteno unijeti krpe ili megafon na tribinu.
Pitam se zašto organizatori i policija ne mogu ili ne žele bolje kontrolirati red na stadionu. Jesu li nemoćni i nesposobni ili imaju neki skriveni cilj?
Kasnije je došlo do vrlo ružnih i opasnih scena, odnosno sukoba s policijom prilikom povratka Hajdukovih navijača u Split. Apsolutno i bez zadrške osuđujem bilo koji oblik nasilja, jednako bez obzira s koje strane je došao. Samo što mislim da, ako nam je cilj u budućnosti prevenirati takve ili još gore događaje, nećemo daleko dogurati budemo li se fokusirali samo na taj incident, izdvojen iz dugogodišnjeg konteksta.
Kad do nečega takvog dođe, dobar dio javnosti je, čini mi se, brz u osudi isključivo navijača, smatrajući valjda da su svi među njima huligani koje se svim sredstvima, pa i silom, mora kontrolirati. Priča je, međutim, daleko kompleksnija. I dok ništa ne može biti opravdanje za nasilje, trebamo se upitati tko zapravo radi na prevenciji i smirivanju strasti, a tko ih svojim ophođenjem samo potpaljuje.
