Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Gol u gostima

Snaga klečanja

Kako su sportske zvijezde dale glas prosvjedima u SAD-u

“Nisam sa svojom djecom razgovarao o tome kako se ponašati pred policajcem kad ih zaustavi”, izjavio je Gregg Popovich potkraj 2016. “Nisam to morao raditi. Ali svi moji crni kolege su to napravili”, zaključio je, dočaravajući podijeljenost društva po rasnoj liniji koja počinje na najbanalnijoj, svakodnevnoj razini i još uvijek je bolno primjetna, premda je mnogi Amerikanci koji s Popovichem dijele boju kože nisu uvijek ni svjesni.

U doba te izjave aktualan je bio NFL quarterback Colin Kaepernick i njegov prosvjed motiviran rasnom nejednakošću i sustavnom opresijom prema Afroamerikancima. Kleknuvši jednom nogom za vrijeme intoniranja himne, Kaepernick je, između ostalog, isprovocirao američkog predsjednika Donalda Trumpa koji je tražio od vlasnika NFL franšiza da otpuste igrače koji na takav način prosvjeduju, a zatim se sve pretvorilo u pokret i sukob širih razmjera u javnosti i na društvenim mrežama. Američke sportske zvijezde nisu pristajale na šutnju kad su u pitanju riječi i djela koja pobuđuju tu strašnu bol utkanu u nacionalno biće, taj smrtni grijeh prema njihovoj rasnoj skupni.

Kaepernick nakon toga više nije zaigrao u NFL-u. Njegova namjera i način možda nisu do kraja bili shvaćeni, ali su u međuvremenu postali simbol koji je uvelike nadrastao okvire sporta, kao i upozorenje da postoji značajan dio javnosti koji na takve poruke, ili barem na način njihova izražavanja, neće gledati blagonaklono.

Tri godine kasnije upravo je na to skrenuo pozornost LeBron James objavom na Instagramu, slikom koja s jedne strane prikazuje klečanje policajca Dereka Chauvina na vratu Georgea Floyda, a s druge Kaepernickovo klečanje, uz natpis “Ovo… je zašto”. Floyd je, nezavisna istraga je pokazala, umro od gušenja; Chauvin je devet minuta klečao na njemu sve dok njegova žrtva nije prestala disati.

Uloga sporta u afirmaciji afroameričke zajednice je iznimno značajna; ukazivao je na nejednakost u građanskim pravima, ali je i omogućio najsnažniji glas u javnosti

Tako je toj banalnoj tjelesnoj pozi spojeno nespojivo: potresno i strahovito mučno ubojstvo čovjeka koji prikliješten moli za milost, ponižen i lišen najosnovnijih ljudskih prava, pa i osobina, ali ujedno i prizor humanosti u podršci prosvjedima koji su buknuli u Minneapolisu kao poprištu Floydova ubojstva i proširili se po cijelim Sjedinjenim Američkim Državama, gdje ljudi ponavljaju Kaepernickov kontroverzni čin u znak nemirenja s nejednakošću, nepravdom i nasiljem koje dolazi iz samog sistema.

U New Yorku je policija prosvjednike pokušala rastjerati silom, u Portlandu je 300-tinjak prosvjednika blokiralo promet i vandaliziralo sjedište policije. U Philadelphiji je policija koristila suzavac u namjeri da rastjera prosvjednike koji su prije toga zapalili nekoliko njenih službenih automobila. Dok ovo pišem, u 40 gradova uveden je policijski sat, a 15 je država aktiviralo Nacionalnu gardu, zasad oko 5.000 ljudi. Situacija je zaista ozbiljna i dramatična.

U što će se sve to izroditi i kako će završiti u zemlji koja je puna oružja i ima predsjednika s Trumpovim karakterom, teško je prognozirati. Ali da je imalo neočekivano — nije. Posijanu mržnju i razdor koji su Trumpu donijeli političke poene i glasove afroamerička je zajednica itekako osjetila na svojoj koži. Zato je pitanje rasne nejednakosti u ovakvoj Americi postalo najglasniji krik za pravdom.

Budući da prosvjedi imaju simboličku poveznicu sa svijetom sporta, a on ne oskudijeva zvijezdama kakve se ne ustručavaju društvenog angažmana po ovom pitanju — pogotovo od početka Trumpova mandata — njihovi istupi nose specifičnu težinu.

U eksploziji gnjeva koja je uslijedila nakon Floydove nasilne smrti jedan od najglasnijih i najdirektnijih na prosvjedima bio je prijatelj ubijenog, bivši NBA košarkaš Stephen Jackson koji je glasno zahtijevao: “Get all these motherfuckers in jail!”, a ubrzo su mu se glasnim i nedvosmislenim objavama po društvenim mrežama pridružile brojne sportske zvijezde, pogotovo iz NBA lige. Koliko ozbiljno shvaćaju svoju ulogu u javnosti pokazao je, između ostalih, legendarni Kareem Abdul-Jabbar snažnim tekstom u Los Angeles Timesu, kao i Michael Jordan u objavi za javnost kojom je podržao prosvjede.

Podrška se brzo proširila i izvan samog SAD-a — pa su, primjerice, Floydu počast odali bundesligaški nogometaši Jadon Sancho, Marcus Thuram i Weston McKennie; britanska inicijativa Kick It Out savjetuje svim igračima da kleknu i nogometnom savezu da im to dopusti, a čitava Liverpoolova momčad slikala se klečeći zajedno na jednoj nozi tijekom treninga.

U Americi je uloga sporta u afirmaciji afroameričke zajednice oduvijek bila iznimno značajna; sport je je možda najplastičnije ukazivao na nejednakost u građanskim pravima, ali je i omogućio najsnažniji glas u javnosti, pa je razumljivo to što sportaši osjećaju dužnost da reagiraju. Kroz sport se također jako dobro može pratiti recentna povijest rasnih odnosa u SAD-u. Od velikog atletskog šampiona Jesseja Owensa, od kojeg je Amerika stvorila pobjednički mit o čovjeku koji je posramio Adolfa Hitlera, a istina je zapravo da je u nacističkoj Njemačkoj doživio dostojanstveniji tretman nego u domovini, pa do današnje situacije u kojoj crni sportaši ne bježe od iskorištavanja svoje pozicije u javnosti kako bi ukazali na nepravdu.

Oduvijek sam razmišljao koliko je poniženja morao doživjeti Muhammad Ali, tada još Cassius Clay, da po povratku s Igara u Rimu 1960. ponosno objesi zlatnu olimpijsku medalju na prsa i ode u restoran u rodnome Louisvilleu, sjedne u njemu zabranjeni dio i insistira na narudžbi… Olimpijsko zlato je neupitni vrhunac u američkom poimanju sporta, a ni ono nije pomoglo 18-godišnjem boksaču da dobije obrok u tom dijelu restorana. Kao što nije pomoglo ni Owensu da se u punom smislu osjeti kao čovjek — četverostrukog osvajača zlatne olimpijske medalje, primjerice, ni američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt nije pozvao na prijem u Bijelu kuću kako se ne bi zamjerio glasačima s Juga.

Poput Kaepernicka gotovo pola stoljeća kasnije, još 1968. su na Olimpijskim igrama u Mexico Cityju prosvjedovali sprinteri Tommie Smith i John Carlos, za vrijeme intoniranja američke himne podignuvši ruke sa stisnutom šakom u crnoj rukavici i istovremeno pognuvši glave. I njihov čin potpore pokretu Black Power tada je bio kontroverzan i u dobrom dijelu javnosti neprihvaćen, ali vremenom je postao ikonografski.

Problem rasne nejednakosti tinjao je desetljećima i svako malo se pomaljao kroz prosvjede ili naprosto skretanje pozornosti na njega. Trumpova vladavina ga je, međutim, razgorjela i sad prijeti da će prerasti u požar velikih razmjera.

Kad razmišljamo o njemu, lako nam je iz svoje pozicije osuditi američki sustav i stati na stranu prosvjednika jer čini nam se da se radi o sasvim zdravorazumskoj stvari. Tim više nam može ostati nejasno zašto toliki ondje odlučuju šutjeti i ne vidjeti problem. No, jesmo li ga pokušali ‘prevesti’ u svoje okolnosti? Što smo, primjerice, rekli ili učinili po pitanju čitavog niza incidenata koji su uključivali nasilni i ponižavajući policijski tretman migranata, kao i sramotnih reakcija ‘običnih’ ljudi, koliko nam je do toga uopće stalo? Ili, možemo li zamisliti da neki od nogometnih reprezentativaca u znak prosvjeda — protiv, recimo, toleriranja govora mržnje prema manjinskim zajednicama, čega je itekako bilo i ima — odbije držati ruku na srcu za vrijeme intoniranja himne, što bi mu se dogodilo?

A ponekad je dovoljna samo volja da se realnost pokuša vidjeti očima drugih i drugačijih.