Policijska brutalnost koja je rezultirala ubojstvom nenaoružanog Floyda zapalila je plamen građanskog bunta diljem svijeta. Ljudima je, čini se, bilo dosta; sportašima je također bilo dosta. Vrhunski sportaši javno su izašli s potporom pokretu Black Lives Matter, a ubrzo su ih slijedili i klubovi i najviše sportske institucije. U nekoliko mjeseci, od kraja svibnja i Floydova ubojstva pa sve do danas, nogometaši, košarkaši i vozači su u javnost istupili u koordiniranom nedvosmislenom stavu kakav nismo imali prilike vidjeti nikada dosad i koji je jasno dao do znanja: borba za decentnost, ljudska prava i društvenu pravdu neodvojiva je od sportova koje volimo. Borba protiv rasizma pripada u sportski jednako kao i u politički diskurs.

Uostalom, dovoljan je samo letimični pogled na krajobraz suvremenog sporta da se uvjerimo kako rasna diskriminacija, homofobija, transfobija, anti-semitizam i ostali oblici izopačene demagogije žive jednako vitalno u sportovima koje volimo kao i u društvu. Analogija je u ovom slučaju više od same ilustracije; rasizam u sportu u naletu je upravo zbog toga što je u naletu u širem društvu, a ne usprkos tome. Drugim riječima, imamo sport kakav zaslužujemo; kao sliku i priliku trenutnog socio-ekonomskog momenta. Pojednostavivši do krajnjih granica, esencija suvremenog sporta, pogotovo onog na najvišoj razini natjecanja, jednaka je esenciji suvremenog društva: nju definira duboka, ukorijenjena nejednakost.

Živimo u nemilosrdim vremenima; ali usred tog vremena cinizma i umora postoji neobuzdana snaga u nečemu trivijalnom poput sporta

Logika kasnog kapitalizma po mnogočemu je neodrživa, osobito po proturječju na društveno-ekonomskom polju; ona u isti mah želi manje rada (zbog smanjenja troškova proizvodnje) i više rada (ne bi li se umanjio društveni teret neaktivnog stanovništva). Međutim, nepovjerenje je već toliko da se od tih nesuvislosti ne očekuje neko spasonosno rješenje, kao što je u 19. stoljeću pokušao ponuditi Karl Marx.

To je prije više od 40 godina napisao Jean-Francois Lyotard, ali u generalnim crtama vrijedi i dan-danas. Sport je odavno postao multimilijunska industrija čija pravila uređuju instance koje se ravnaju isključivo stvaranjem profita i koje su okupljene u sustave alergične na solidarnost; najbolju ilustraciju toga imali smo prilike vidjeti početkom i tijekom pandemije, kada su najbogatije lige, njihovi klubovi, kao i upravljačka tijela, bez zadrške stavljali likvidnost televizijskih ugovora ispred zdravlja ne samo svojih igrača i zaposlenika nego čitave javne sfere.

Nejednakost je valuta koju proizvodi suvremeni sport ravnajući se prema pravilima igre neobuzdanog neoliberalnog kapitalizma: ekonomska i ideološka nejednakost, klasna kao i rasna. Prva kao posljedica nekontroliranog trošenja i činjenice da se rukovoditelji suvremenog sporta nahode isključivo kriterijem profita i druga, posljedica godina i godina trovanja medijske i javne sfere od jeftinog populizma.

Ne treba postojati sumnja — borba Kyliana Mbappea, kao i LeBrona Jamesa, prije svega je borba protiv normalizacije takvog populizma, kulture linča i netolerancije.

Lewis Hamilton, šesterostruki svjetski prvak i jedan od najboljih vozača svih vremena, govori o tome kako se zbog svoje boje kože s rasnim predrasudama nosi još od djetinjstva; jedini je crni sportaš u sportu kojim kaže da “dominiraju bijelci”. Ne mogu niti zamisliti usamljenost osobe koja koristi svoju platformu kako bi svijet učinio boljim mjestom dok šestorica od 20 njegovih kolega vozača ne žele simbolički kleknuti. Ne mogu niti zamisliti usamljenost Jasona Holdera, kapetana Barbadosa i kriket reprezentacije West Indiesa, koji kaže kako je “u svojim venama osjetio” riječi Michaela Holdinga, bivšeg igrača i današnjeg komentatora, o sveprisutnom, nemilosrdnom rasizmu s kojim živi iz dana u dan, ne samo u svijetu kriketa nego i u svakodnevnom životu.

Romelu Lukaku učestalo je u Italiji meta onih s minusom mozga (kako bi rasiste opisao jedan od najboljih regionalnih punk bendova), kao i Mario Balotelli i mnogi drugi. Mesut Özil kazao je kako ga se u Njemačkoj zove Nijemcem kada pobjeđuje, a kada gubi imigrantom. Primjeri su, naravno, selektivni, ali zaključci, nažalost, univerzalni. Nogomet ili Formula 1, kriket ili košarka; gdje god bacite pogled. Iñaki Williams u La Ligi, Tammy Abraham i Troy Deeney u Premier ligi — uperite prstom u ligu, klub ili sport i vidjet ćete tragove dubokog, neobuzdanog rasizma.

Međutim, ono što izolirani incidenti u pravilu ne ilustriraju upravo je manifestna narav rasne netrpeljivosti; rasista ćemo lagano identificirati budući da on najčešće otkrije svoju narav u privatnom ili javnom prostoru — u komentarima na Twitteru ili urlanjem pizdarija na stadionu. Ali pojedinci, organizacije i inicijative okupljene oko pokreta Black Lives Matter uporno ukazuju ne samo na osobne predrasude pojedinaca nego na strukturalnu, ukorijenjenu narav rasizma.

Sistemski rasizam koji legitimiziraju desno-konzervativni mediji, poput britanskog The Suna ili The Daily Maila ili njemačkog Bilda, omogućuje da Mercedes zapošljava 12 posto žena i samo tri posto etničkih manjina; omogućuje hukanje na stadionu, ali i diseminaciju prešutnih kulturnih stereotipa u hodnicima, uredima i na sastancima.

Danska istraživačka firma RunRepeat zaključila je na osnovi 2.000 komentatorskih izjava u Engleskoj kako su igrači bijele kože češće hvaljeni zbog svoje inteligencije, rada i kvalitete, dok su 6,59 puta češće skloni govoriti o snazi i brzini ako je u pitanju tamnuputi igrač. Stoga ne treba čuditi da (bijeli) komentatori kod Pogbe i Sadija Manea hvale njihovu snagu i fizičku spremu, a kod Kevina De Bruynea ili Tonija Kroosa njihovu inteligenciju i tehniku, kao što ne treba čuditi da javna sportska sfera zemalja poput Velike Britanije i Italije, u kojima bulevarski mediji svakodnevno lupaju bubanj u ritmu istog refrena rasističke paranoje, ksenofobnog nacionalizma i demonizacije imigranata, gubi bitku protiv rasne netrpeljivosti.

Ali pukotine u dominantnom diskursu sve više se nagovještaju, a kolektivna politička mobilizacija elitnih sportaša oko prosvjeda za rasnu jednakost pokazala je svu ispraznost klišeiziranih refrena o tome da se “sport i politika ne miješaju”. Takve ideje su izgrađene na pijesku. Povijest otpora u profesionalnom sportu — otpora pojedinaca protiv statusa quo ili otpora protiv institucionalnog konformizma — delikatna je, poput čađe. Najblaži vjetar može je otpuhati. Ali ne više.

Slavoj Žižek je rekao da je odbiti djelovati najradikalnija stvar koju možemo napraviti; stati i razmisliti, oduprijeti se jeftinoj moralizaciji koja od nas traži da odmah djelujemo i prepoznati da su oni koji to od nas traže upravo oni koji najviše profitiraju od trenutnog odnosa snaga u društvu. No, kao što je davno napisao Jacques Derrida, ako historijsko nasilje apartheida uvijek možemo tretirati kao metonimiju — jedno ime umjesto drugog, dio za cjelinu — onda, unatoč tome što o ubojstvu čovjeka ne bismo smjeli govoriti kao simbolu, iznad, iza i okolo protesta koji se odvijaju u Sjedinjenim Državama i diljem svijeta možemo prepoznati figuru Georgea Floyda.

Naravno (nažalost), rasizam je samo jedna glava hidre koja i dalje baca svoju dugu sjenu na suvremeni svijet, a tako i sport; transfobija, homofobija, anti-semitizam, mizoginija i revitalizacija fašizma su bauci s kojima se i dalje hrvamo, a ne čini mi se kao da pobjeđujemo u toj bitki. Walter Benjamin, suputnik Frankfurtske škole, napisao je 1940. da “ni mrtvi neće biti sigurni od neprijatelja ako on nastavi pobjeđivati”. Nekoliko mjeseci kasnije, počinio je suicid bježeći, kao Židov, od njemačkog Wehrmachta.

“Taj neprijatelj nije prestao pobjeđivati”, napisao je u nastavku šeste “Teze o filozofiji povijesti”. Zamor beznađem današnjeg svijeta očitava se u vitalnosti Lyotardovih i Benjaminovih teza dan danas, 40 i 80 godina nakon što su napisane.

Sport se možda čini, i vjerojatno jest, trivijalnim u kontekstu takvih nasilnih vremena; te teške povijesti koju i dalje nosimo na leđima, ali upravo je to ono o čemu govore Hamilton i Holding, Thuram i Colin Kaepernick, te tisuće ostalih sportaša. Tišina nije opcija, a nekritično sudjelovanje u statusu quo nije ništa drugo od perpetuiranja istih opresivnih odnosa moći koji su od prošlosti napravili klaonicu.

Ne postoje jednostavna rješenja. Slomiti kralježnicu strukturnom rasizmu u sportu znači slomiti kralježnicu ideji da sport nije javna institucija koja treba služiti svima, nego privatni biznis od kojeg se bogate pojedinci. Kolektivna akcija kojom svjedočimo prvi je korak, ali struktura društva i javno mnijenje ne mijenjaju se preko noći. Živimo u nemilosrdim vremenima; postoji odvratna tuga, postoji nepravda koja slama srce, ali usred tog vremena cinizma i umora, u svijetu koji puca po šavovima, postoji neobuzdana snaga u nečemu trivijalnom poput sporta.

Jer ono što se događa “tamo negdje” uvijek izražava ono što postoji i ovdje, gdje god bili, tik pored sebe. Od trenutka kada to osvijestimo odgovornost je beskrajna, a u budućnosti zabranjen odmor za sve mirne savjesti. Ta budućnost još nije pred nama, ali najaviti je možda možemo, kako to često biva, riječima iz prošlosti. Jer i ja, kao i autor stripa Peanuts Charlie Schulz, koji je poput svih nas nečemu trivijalnom vidio moć, vjerujem da se naša najveća snaga uvijek nalazi u zaštiti naših najugroženijih manjina.