Probali su. Ante Čačić i Krunoslav Jurčić, obojica treneri iz Dinamova miljea, došli su u Maribor na želju sportskog direktora Zlatka Zahovića. Reference, obećanja, lijepe, slatke riječi i nada za nečim novim, boljim; sve to i još mnogo toga donijeli su prožvakani i ispljunuti bivši Dinamovi treneri u Ljudski vrt — “Dom prvaka”, kako stoji iznad ulaza na staru, zapadnu tribinu stadiona.
Nisu uspjeli. Drugo pakiranje, a u biti isto sranje kao na Maksimiru dočekalo je obojicu hrvatskih trenera u Mariboru, gdje je, barem neko vrijeme, Zahović ‘glumio’ slovensku verziju Dinamova apsolutističkog gazde. Čačić i Jurčić nakratko su osvojili publiku, a dobili sve osim esencijalnog — vremena i strpljenja. (P)ostali su potrošna trenerska roba.
I sad, treći pokušaj s hrvatskim trenerom.
Sergej Jakirović na prvu sliči prošlim epizodama, ali je, za razliku od prethodnika, bez vidljivih referenci i iskustva u Dinamu. Dolazi kao drugi ili tek treći izbor (prvi je bio Igor Jovićević, drugi Simon Rožman); dolazi kao ‘sigurna oklada’ novih donositelja odluka u Mariboru — novog i neiskusnog sportskog direktora Olivera Bogatinova te direktora Bojana Bana, kojeg se nakon Zahovićeva odlaska pita i za sportske odluke.
Novac koji mu treba za život Maribor tek mora zaraditi, i to na terenu. A vremena… na Jakirovićevu nesreću, opet nema
U Hrvatskoj to možda nije poznato, ali Jakirović je s Mariborom na ‘ti’; dio školovanja za trenersku Pro licencu odradio je ondje, kod svog prethodnika Darka Milaniča. Odabran je zbog svoje nogometne filozofije koja se poklapa s Mariborovom filozofijom u Zahovićevoj eri: čvrsto otraga, strpljivo, bolje protiv jačih nego s izravnom konkurencijom, bez imperativa da se igra atraktivno, još manje lijepo. Zahović je to nazvao “europskim stilom”; bio zaista takav ili ne, donio je klubu mnogo uspjeha i radosti.
Igranje u grupnim fazama Lige prvaka i Europa lige doguralo je Maribor do godišnjeg budžeta od oko 10 milijuna eura, kojeg bez Europe i poneke prodaje nema. Jakirović je došao zbog Europe i ona će mu presuditi.
Garancija za ‘ono nešto’, ili prodaju ili uspjeh, bio je u svojim manevrima tijekom 13 godina na poziciji upravo Zahović. S Milaničem, još jednom legendom slovenskog nogometa, u Mariboru je napravio liderski dream team (treći član nekoć je bio Miran Pavlin) koji je svoj ugled i know-how klubu dodao institucionalnu veličinu i donio ono za što se igra — pobjede i radost.
Maribor danas više nije taj klub.
Momčad je tek četvrta u ligi, s nagomilanim problemima, liderskom posadom s klupe za rezerve i imperativom rezultata. Novac koji mu treba za život Maribor tek mora zaraditi, i to na terenu. A vremena… na Jakirovićevu nesreću, opet nema.
Koronavirus je Mariboru dao nešto više vremena za konsolidaciju nakon Milaničeve i Zahovićeve ostavke. Najjači kadrovski potres u posljenjih desetljeće i pol nije se još nešto posebno osjetio jer se nogomet radi pandemije naprosto ne igra — ali igrat će se, kad-tad. I tek tad ćemo vidjeti kakav će biti Maribor nakon odlaska najboljeg sportskog direktora u povijesti slovenskog nogometa.
Prognoza nije baš najbolja i nije mnogo onih koji bi baš dali ruku u vatru za debitantski trenerski izbor novog Mariborova kreatora sportske politike. Situacija je specifična, a Jakirović — koji zasad još fizički niti ne može u Sloveniju — s postojećim kadrom naprosto mora napraviti veliki pomak, i to odmah. Eventualni neuspjeh je nešto što za Maribor i Bogatinova nikako ne dolazi u obzir; što god novi trener napravio, Zahovićev duh i njegova neiscrpna mantra Maribora kao najveće sportske institucije u Sloveniji ostat će integrirani u svaku ciglu mariborskog stadiona i svaku moždanu stanicu mariborskih navijača.
A svaka institucija, pa tako i mariborska, hrani se isključivo uspjesima.
