Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Gol u gostima

Strah i prijezir u školskim klupama

Kako obrazovni sustav otežava razvoj mladih sportaša

Prije dvije godine tada 16-godišnja djevojka Karla bila je na pragu hrvatske plivačke reprezentacije. Osvajala je odličja na međunarodnim natjecanjima i predviđala joj se najsvjetlija moguća budućnost. Karla je živjela za plivanje. Uvijek je htjela ići brže bez obzira na sve. Karlina želja bila je ostvariti plasman na Olimpijske igre. A sa svojih 16 bila je tom snu bliže nego ikad.

Danas je Karla drugi put u zadnjih godinu dana uhićena zbog posjedovanja i upotrebe opojnih sredstava. Karla više ne provodi dane u bazenu nego po raznim sumnjivim mjestima s još sumnjivijim tipovima. Ona po Facebooku i Instagramu više ne stavlja slike s natjecanja nego slike iz klubova u koje ne zalazi primamljivo društvo.

Uza sve to, prijeti joj izbacivanje iz škole. I to ne kao maturantici (što je sada trebala biti), nego kao učenici trećeg razreda. Karla je, naime, pala razred. Psihički se slomila, izgubila je volju kako za sve ostalo, tako i za plivanje i čini se kako je prokockala svoju šansu za uspjeh. Količina natjecanja, treninga i obaveza nije joj omogućavala da se u potpunosti posveti školi.

Karla je samo jedan od mnogo primjera za sustav koji jako loše povezuje sport i obvezno školovanje.

U hrvatskim srednjim školama struci uvelike nedostaje edukacije o tome kako pristupiti učeniku koji je ujedno vrhunski sportaš. Netolerancija, a kasnije i prebacivanje krivnje na učenika zbog čestog izostajanja s nastave može ostaviti velike posljedice na psihološko stanje učenika. S druge strane, treneri rijetko imaju razumijevanja za izostanke s treninga. Razvijati svoje talente i strasti ili ispunjavati sve školske obveze – učenik je često doveden pred zid.

Svi znamo da profesori ne vole redovita izostajanja i neizvršavanje obaveza na vrijeme. Također, većina trenera nema dovoljno razvijenu pedagošku inteligenciju; oni su skloni zaboravljati da je škola primarna obaveza te uskraćivati svoje usluge ako se redovito ne izvršavaju obaveze. Učenik ne utječe na termine i nalazi se pred velikom dvojbom kad ima natjecanje zakazano baš u vrijeme usmenog ispitivanja ili testa. Ako je uspješan u svom sportu, cilj mu je zadržati taj uspjeh pa redovito odlazi na natjecanja. Ukoliko mu je obrazovanje nezamjenjivo, preskače natjecanje.

Od desetak tisuća rukometaša-srednjoškolaca u Hrvatskoj kategorizaciju vrhunskog sportaša ima njih tek dvadesetak. Zamislite kakva je onda situacija s nogometašima

Svatko tko se imalo ikad bavio sportom zna kolika se mala važnost pridaje pedagoškoj edukaciji trenera. Gleda se samo na uspjeh i rezultat. Ali trener ima nevjerojatnu moć nad djecom i mladima koje trenira; svaka njegova riječ, svaki njegov pogled, svaka njegova reakcija ima ogromnu težinu. U pubertetskoj dobi, kad svaka mlada osoba traži put kojim će ići u životu, treneri često imaju mjesto uzora. Ogromno je kad vas osoba koju smatrate uzorom počne zanemarivati zbog pada rezultata. A još više vas počne zanemarivati ako neredovito ispunjavate obveze zbog problema u školi.

Svakoj bi školi trebalo biti interesu da vrhunski sportaš jednog dana u ponekom intervjuu spomene nevjerojatno tolerantne profesore i ustanovu koja mu je omogućila da ostvari svoje sportske potencijale. No, najveći razlog netolerancije prema sportašima u školama je strah – primjerice, strah da nepripremljeni učenik izađe na maturu, loše napiše i tako sruši rejting škole. Učestalim rušenjem rejtinga dolazi do smanjivanja bodovnog praga za upis u školu. To posljedično znači upisivanje učenika manjeg osnovnoškolskog znanja i slabiju kvalitetu znanja cjelokupne generacije.

Iako sportska društva, odnosno klubovi, u svom pogonu imaju trenere kojima strašno manjka pedagoških vještina, u njima ujedno imaju stručnjake koji znaju napraviti dobar rezultat. Jasno im je da bez maksimalne posvećenosti nema vrhunskih rezultata. Stoga upravo oni vrlo često i s pravom u selekciji izostavljaju učenike koji preskaču treninge, bez obzira na njihovu kvalitetu.

Umjesto da se uspostavi komunikacija između svake pojedine škole i svakog pojedinog sportskog društva, dolazi do međusobnog udaljavanja i prebacivanja krivnje s jedne strane na drugu. I tako se neprestano vrtimo u krug; čini se da u odnosu dobrog obrazovanja i sportskog napretka za mlade ne postoji rješenje.

Vlada također pokušava postaviti ravnotežu između škole i sporta. Tako se uvelo i poznato „odgovaranje prema dogovoru“ kao minimalna pomoć učenicima da sami odrede datum usmenog odgovaranja. No, u praksi to profesore čini nervoznim, a nerijetko smatraju i da ti učenici iskorištavaju svoj položaj. Također, uvođenjem odgovaranja po dogovoru dolazi do ogromne diskriminacije nekih skupina sportaša i pravljenja razlika između učenika koji se redovito bave sportom. Naime, problem nastaje u zakonu: ako učenik želi za potraživanje odgovaranja po dogovoru dobiti pečat od Školskog sportskog saveza, mora se voditi kao kategorizirani sportaš.

Kategoriziranim sportašem smatra se onaj koji učestalo odlazi na turnire na kojima postiže značajne uspjehe. Na prvu loptu zvuči korektno, ali uzmimo dva konkretna primjera.

Petar se bavi individualnim sportom te mjesečno odlazi na dva ili tri natjecanja. Postiže uspjehe i počinje ga se smatrati kategoriziranim sportašem. S druge strane, Luka se bavi momčadskim sportom, recimo rukometom. Nakon svakodnevnih treninga kroz tjedan, Luka preko vikenda ima minimalno jednu utakmicu, a u razvojnim godinama minimalno dvije. Te se utakmice, međutim, ne smatraju velikim natjecanjima i ne uzima ih se u obzir za kategorizaciju sportaša; da bi netko tko se bavi momčadskim sportom dobio kategorizaciju, mora igrati za reprezentaciju. No, u momčadskim sportovima rijetko se mijenja sastav reprezentacije, a ako znamo da u njega može biti uvršteno samo 16 igrača, dolazimo do upitnosti kategorizacije po ovom ključu.

To znači da od desetak tisuća rukometaša-srednjoškolaca u Hrvatskoj kategorizaciju ima njih tek dvadesetak. Zamislite kakva je onda situacija s nogometašima. Možda nisam nepristran jer i sȃm sam učenik i rukometaš, ali sa sigurnošću mogu reći da takvu kategorizaciju ima sigurno više od 20 učenika u pojedinim individualnim sportovima kao što su plivanje, karate ili boks.

Kao moguće rješenje počele su se uvoditi sportske gimnazije. Sustav bodovanja za upis u takvu gimnaziju teško je shvatljiv te djeca i njihovi roditelji često od toga u startu odustaju. Sportaši koji si to mogu priuštiti odlaze u dopisne škole. Ondje, osim na novcu, u pravilu gube i na znanju jer profesori u dopisnim školama često olako shvaćaju obrazovanje. Zadnjih se godina kao potencijalno rješenje nameće i uvođenje osobe koja će biti posrednik između škole i sportskog društva. Ta bi osoba pokušavala omogućiti sportašu maksimalnu podršku škole, a da se pritom ne zanemaruju školske obveze.

Najveći je problem što one koji bi se trebali brinuti za to takve stvari malo zanimaju. Sav se teret stavlja na dvije zaraćene strane. Kada se naiđe na problem, krivnju obje strane prebacuju na pojedince. Na učenike, kao što je Karla s početka priče.