Ove nedjelje trebao je biti održan tradicionalni Zagrebački maraton, ali od njega ove godine, nažalost, neće biti ništa. Organizatori su ipak odlučili obilježiti datum “virtualnim utrkama” po izboru na koje se možete prijaviti i sudjelovati.
Mi smo datum odlučili obilježiti Vikend-retrovizorom s tekstom koji potpisuje jedan od sudionika lanjskog ZG Maratona. Gostujuća kolumna Nebojše Lujanovića generirala je ponajviše pozitivnih reakcija od svega što smo prošle godine objavili; pročitate li je (ako već jeste, možete i još jednom), bit će vam jasno i zašto.
xx
Vijest da je Eliud Kipchoge postavio najbolji rezultat u povijesti pretrčavši famozna 42 kilometra za manje od dva sata (manje od dva, ponavljam u sebi nekoliko puta) uhvatila me u trenutku oporavka od dvaju istrčanih maratona u dva vikenda. Moskva i Budimpešta. Jedna moja mala pobjeda. I jedna velika svjetska. Međusobno nemjerljive, neusporedive. Ali, opet, otvaraju put jedna drugoj. Ono malo što mogu razumjeti od veličine tog pothvata, koliko mi omogućava moje ograničeno iskustvo, ostavlja me nijemog.
Gutam kapsule magnezija kao kokice, trljam konjskom masti lijevu stražnju ložu u čijoj se udubini smjestio zgrčeni mišić (čuj, konjskom masti, još je i slika konja na tubi, kome je to palo na pamet?), za tuš kabinu sam vezao ručnik čijim se potezanjem dižem i spuštam sa školjke, šepam po kući trudeći se ne gledati dva otpala nokta i ponavljam u sebi — ispod dva sata. Čuo si za to?, šalju mi poznanici poruku. I nabacuju se brojkama kao kartama u igri koju ne razumiju. Čuo. I zanijemio.
Među nama hodaju veliki ljudi, svemirci. Na pamet mi pada stotine fraza o pobjedi ljudskog duha, pomicanju granica. Ali, one se gube u osjećaju umanjenosti. Kako se osjećaš?, podbadaju. Beznačajno. Dva maratona, dva rezultata koja nisu za odbaciti (tri sata i 15 minuta prvi, tri sata i 22 minute drugi). Uz poslove i roditeljstvo, šest mjeseci udarnih priprema s dužinskim treninzima svake nedjelje… I opet više od sat vremena za onima koji su prvi. Mada me moj rezultat i dalje smješta među prvih 10 posto trkača koji su prijavili te maratone. Svejedno. Beznačajno.
Ali i dalje ću trčati. Jer maraton ima nešto što život nema.
Bol je stalna, neizbježna. Ona je jedino na što možeš 100 posto računati. Ona se neće mijenjati. Mijenjat će se tvoja sposobnost da je izdržiš
Maraton je čista situacija. Čovjek dobije točno koliko uloži. Istrčani kilometri (u mom slučaju, 90 tjedno) fajlovi su koji se slažu u folder. Njegova debljina pred trku je jamstvo da neću puknuti. Ona će se isplatiti taman po svojoj težini. Ni više, ni manje. Dok trčiš, siguran si i znaš da ti nitko ne može oduzeti ništa. Nitko ti ne može pomoći, u svojoj borbi si sam. Ali ne može ni oduzeti. Svoju pobjedu na kraju si izborio svojim snagama. Svega toga u životu nema. U životu nema nikakvog jamstva da ćeš dobiti onoliko koliko si uložio. U ovakvom sustavu sam si u neravnopravnoj borbi s onima koji na svojoj strani imaju mnoge. Veze, kumove. Njihova pobjeda nije uopće njihova, iako je kao takvom slave. Nakon što su ti usput uzeli ono malo što si mislio da imaš i unio u arenu s njima.
Ničega toga u maratonu nema. Kipchogeova pobjeda nije rezultat kupljenih sudaca, puke sreće zbog odbijene lopte ili skuplje opreme. Samo onog foldera čijom je debljinom tresnuo o stol i rekao — ovo sam ja. Fascinantnih 200 kilometara tjedno. I tako godinama. Jedina tajna i jedini recept — rad. Sve savršeno transparentno, kristalno čisto. Ne postoji prečica, način da se isti rezultat postigne s manje kilometara ili truda.
Oko njega su ‘zečevi’, trkači s orijentacijskim vremenima, auto s velikim displejom na kojem protječe vrijeme, silni volonteri na okrijepnim stanicama, navijači uz stazu… Nitko od njih ne može preuzeti dio bolova koje osjeća ili mu skratiti dio staze. Tu je veličanstvo te pobjede. Ono što je diže iznad svakog drugog, političkog ili društvenog, uspjeha u ovim korumpiranim sustavima. Pred takvim nečime čovjek se mora pokloniti. Tu leži veličina koja nema veze s brojkama.
Jedna slika dodaje još na vagi vrijednosti; ona u kojoj Kipchoge utrčava u cilj, a za njima ostali trkači, oni koji su bili podrška u kontroliranim uvjetima, slave podignutih ruku, sretni zbog njegove pobjede.
Teško je razumjeti. Tijekom svojih istrčanih 15-ak maratona doživio sam da me ostali trkači pored mene bodre, viču na mene ako usporavam, vuku me za ruku u finišu, plješću ako ih prestižem. Koji im je vrag? Kasnije, prestavši se opterećivati pozicijom, shvatio sam da trkač maratona ima samo jednog neprijatelja. Samog sebe. Unutarnji glas koji će uvijek ići protiv tebe; smišljati izlike, nagovarati da usporiš ili staneš. Ako si njega poslušao i usporio, a na cilju shvatio da si imao snage za još, možeš biti i prvi na poretku, u kategoriji ili općenito, ali ti si ustvari poražen. Mada ćeš tražiti ispriku u boli.
Optička je iluzija da Kipchoge ne osjeća bol. I kod katastrofalno i kod odlično odrađenih maratona, uvjerio sam se, bol je stalna, neizbježna. Ona je jedino na što možeš 100 posto računati. Ona se neće mijenjati. Mijenjat će se tvoja sposobnost da je izdržiš. Samo što ta fizička bol nije ništa naspram boli koju osjećaš kada kroz cilj prođeš shvativši da je ostalo još u tebi snage. Bol zbog propuštene šanse i uludo potrošenih dana i kilometara treninga.
Kipchogeov korak je lak, čak i u cilju. I ta me slika, konačno na kraju, ispunjava zavišću.
Svaki ciklus priprema (između njih i dalje trčim, ali triput tjedno, manju kilometražu) počinjem s teškim nogama. Moja konstitucija nije idealna za maratone, veslački treninzi usadili su masu u butine koje se sporo zagrijavaju i tope. Tek nakon dva mjeseca dužina — dakle, desetke i desetke sati mukotrpnog znojenja — počinjem osjećati nekakvu lakoću, barem djelić one koju osjeća Kenijac. Za mene ipak velika razlika. Ali stajanjem konačno na vagu, tu razliku ne opravdava razlika u kilaži. Gotovo je zanemariva. Nije mast ono čega sam se oljuštio, nešto drugo je tu suvišno otpalo. Otpale su sumnje, nesigurnosti u motivaciju, kolebanja u postavljanju ciljeva, drugi ciljevi… Zbog toga sam postajao lakši.
Veliki Kipchoge je lagan na nogama zbog svoje potpune posvećenosti. U njemu je preostala samo jedna želja. To je jedino što čovjeka može činiti velikim u onome što radi. Sjetit ću se toga svaki put kada se budem dizao sa školjke uz pomoć vezanog ručnika. Pa vezao patike ili sjedao za tipkovnicu.
