Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Gol u gostima

Teško vrijeme za teškaše

Nemam nikakvog poštovanja prema teškoj kategoriji - ukoliko sam dovoljno daleko od njenih boraca

It’s a wiffy weight class, it always has been. If you’re a good athlete, a heavyweight – you go into the NFL, you don’t go into cage fighting. The weight-class sucks and I don’t have respect for it.” Chael Sonnen

Moju radnu površinu popunjavaju dva monitora: glavni na kojem zarađujem novce i monitor za e-mail poruke, pande i nokaute. Ako je na glavnom ekranu u tijeku loš dan i gameplan mi se raspada poput Pacquiaovog protiv Mayweathera, na drugom je ljekoviti gif pande koja pada na glavu. Ali ako mi ide dobro i kontroliram svoj art direktorski oktogon poput Dominicka Cruza, na tom su ekranu moji omiljeni mečevi koje sam gledao desetine ili stotine puta. Mogu ih samo slušati i raditi dalje jer znam što se događa.

Slušao sam nedavno drugi susret Floyda Pattersona i Ingemara Johanssona iz 1960. Proračunato sam okrenuo glavu prema ekranu trenutak prije nego je Patterson skočio u svoj nevjerojatni prednji široki kroše i alegorijski govoreći otkinuo Ingu glavu zajedno s njegovom vikinškom kacigom. Gledajući ponovljeni snimak nokauta, nesvjestan svoje radne okoline (moja kontrola oktogona možda ipak i nije tako impresivna) naglas sam rekao “BUUUUUUUM” kao zvučni efekt Ingemarovog padanja u Alzheimera. Ingemar je godinu dana ranije isto učinio Pattersonu i svoje su posljednje godine obojica proveli paralizirani ovim boksačkim AIDS-om, ali to je neka druga priča.

Patterson je u ovom meču izgledao poput pobješnjelog izbacivača Cirque du Soleila koji je stojeći na ulazu pokupio nešto gracioznosti iz predstava. Njegov je mačevalački prednji direkt – jab s prikorakom umjetničko djelo. Ali neko akcijsko. Pollock ili nešto takvo. Rijetki su trenuci u kojima sportske borbe gledate s iskrenim osjećajem divljenja prema umijeću ratovanja vlastitim tijelom i ovaj je meč svakako jedna od takvih situacija.

Moj je osjećaj divljenja bio kratkotrajan. YouTube mi je kao slična videa ponudio borbe: Mark Hunt vs Frank Mir i Vladimir Kličko vs Sultan Ibragimov. Dosta bolje nego kada su mi u istom nizu bili ponuđeni CrAzY McDoNald’s Fights i cutebabyplaying.wmv, ali svejedno razočaravajuće. Znao sam ove mečeve, oba u teškoj kategoriji, oba loša, jedan i dosadan. No oba savršeno ocrtavaju sve što je danas krivo u teškoj kategoriji sportskih disciplina kojima pripadaju. Huntov strašan nokaut Franka Mira zadovoljit će prosječnog JUST BLEED seljaka i mene ukoliko sam pio džin – od džina poglupim. Ali nakon jednako brutalnog meča iz 1960. godine koji sam upravo gledao, ovaj iz 2016. se čini kao kao tuča dvojice vođa suprotstavljenih reprezentacija kamena-s-ramena na seoskoj olimpijadi.

UFC u Madison Square Gardenu označio je početak stvarnog zenita MMA-a, u kvaliteti borbi, mainstream popularnosti i financijskoj dobiti. Najveći MMA pay-per-view ove godine – UFC 205 Alvarez vs McGregor imao je više od 1.6 milijuna prodanih prijenosa, a najveći boksački pay-per-view – Alvarez (Canelo) vs Khan tek 600.000. Conor je najpoznatiji aktivni borac, ako ne i čovjek na planetu. Honorari su počeli prelaziti šesteroznamenkaste cifre. O UFC-u se razgovara i na najmanje kul mjestima na svijetu (koja su vjerojatno ona pored aparata za vodu u osiguravajućim kompanijama). Boks je u tržišnom nokdaunu iz kojeg će se teško ustati pa zasad možemo Klička i probleme boksačke najteže divizije ostaviti na miru. Pravo je pitanje zašto u ovom, za UFC slavodobitnom trenutku, njegova najteža kategorija ne može ponuditi više od jednog kvalitetnog meča koji uključuje sve discipline ovog sporta i u kojem oba sudionika razumiju što se događa, planski implementiraju svoje znanje i adekvatno reagiraju na promjene u meču?

Mrzim se složiti s Chaelom Sonnenom kao i bilo tko s imalo ljudskog integriteta, ali teška kategorija zaista je smeće i nemam nikakvog poštovanja prema njoj ukoliko sam dovoljno daleko od njenih boraca.

Ja sam trenutno teškaš po bilo kojem principu raspodjele kategorija i iako nisam borac (I’m a bleeder, rekao bi Dylan Moran), mogu samo na osnovu svojih mjera ponuditi prvi razlog zbog kojeg rijetko gledamo uistinu dobre teškaške mečeve.

Biti teškaš je teže nego što ljudi misle

Znam jer sam pokušao. Pokušao sam baciti prednji direkt sa svojih 95 kilograma i 190 centimetara visine. Sve je izgledalo krivo. Pokušao sam ponovo. Pokušao sam stotinu tisuća puta i odustao. Nisam bio dobar u prednjem direktu, ali sam bio odličan u odustajanju pa sam se držao toga. Razumijem da me ovo ne čini najboljim nositeljem ovog argumenta, ali vjerujem da će poanta svejedno uspjeti. Nisam započeo ovaj tekst riječima Chaela Sonnena samo da istovremeno provociram sve ciljne skupine ovog teksta. Ovog je puta on nesvjesno pogodio istinu o kojoj se rijetko govori i nemušto ju iznio kao čudnu usporedbu s NFL-om. Ono što je zapravo želio reći je sljedeće: borba od velikog tijela zahtijeva mehaniku za koju ono nije dizajnirano.

Prije nego preskrolate tekst kako biste napisali bijesan komentar razmislite o tome koliko su uistinu vrhunski teškaši rijetki. Jack Johnson, Jack Dempsey, Joe Louis, Sonny Liston, Ali, Frazier, Tyson. Nitko od njih nije bio tek radišni sportaš koji bi noćio u teretani. To nije bilo dovoljno. Ovo je niz ljudi koji su doslovno nadišli neke zakone fizike. Tyson možda i kemije. Da bi postali to što su bili moralo se poklopiti tisuću faktora od kojih se 990 odnosi na koordinaciju, brzinu i reflekse koju su pri toj kilaži gotovo znanstveno nemogući. Pogledajte ovaj neubrzani snimak Tysona kako radi shadow boxing.

Ubacimo li u ovu jednadžbu i izdržljivost i kondiciju koja se očekivala od ljudi teških između 90 i 110 kilograma za borbe koje su imale 12-15 trominutnih rundi, možemo samo zaključiti da smo vrhunskih boraca u teškoj kategoriji s obzirom na ove parametre vidjeli i previše. Zapravo, ako je vaše ime 4.7.1910. bilo James J. Jefferies ušli ste u ring sa 104 kilograma u meč u trajanju od 45 rundi na 43 stupnja celzijusa protiv crnog svjetskog prvaka teške kategorije Jacka Johnsona.

Nema smisla u ovom trenutku ulaziti u mehaniku pojedinih udaraca, ali svi veliki momci koji misle da mogu točno i brzo izvesti školski boksački zadnji direkt i vratiti ruku u početnu defenzivnu poziciju mogu se snimiti i javiti nam jesu li odlučili taj video podijeliti sa svijetom. Ukoliko vam je dosta boksačkih referenci, pokušajte McGregorov zadnji direkt, njegov najbolji udarac i najbolju “dvojku” u MMA-u danas pa javite kako je prošlo.

O “nemogućoj” mehanici brzog i preciznog teškaša govori i činjenica da:

Vrhunski teškaši i nisu bili jako teški

Nije se lako sjetiti univerzalno priznatog borca teške kategorije u stojci koji je bio usitinu ogroman. Joe Louis, kojega je svijet vidio kao King Konga, u svom najbitnijem meču protiv Schmelinga na Yankee Stadiumu nastupio je s 90 kilograma. Ken Norton je Muhammadu Aliju razbio vilicu s 90. Joe Frazier je Alija poslao u prvi nokdaun, a potom i poraz s 93. Sam Ali je Listonu uzeo titulu s 95. Nepobijeđeni Rocky Marciano svoj teškaški pojas branio je u okvirima današnje srednje kategorije UFC-a s 85 kilograma. Čak je i još uvijek možda najznačajniji teškaš u povijesti MMA-a, Fedor Emelianenko, sa 182 cm mogao biti prirodni lako-teškaš. Pogledamo li UFC-ov – i, ako baš moramo, Bellatorov – roster, brojke su danas puno veće. Trenutni prvak UFC-a Stipe Miočić ima 111, Alistair Overeem 116, Fabricio Werdum 109, a Junior Dos Santos 108 kilograma. Lesnar, Hunt i Nelson moraju zapravo skidati kile da bi stali u UFC-ovu gornju granicu teške kategorije od 120 kilograma.

Mišićna masa i, u nekim slučajevima, generalna pretilost teško su premostive prepreke ka tehničkom borilačkom idealu, ali su učinkovito nokautno oružje. Ono počiva na tajmingu i preciznosti napadača koliko i na tromosti i veličini mete protivnika. Suvremeni MMA susreti u teškoj kategoriji tako su postali uglavnom igra powershotova sa skromno pripremljenom taktikom. Borci, a govorimo o jako staroj diviziji, uglavnom su stari psi koje neće učiti nove trikove. Uzdat će se u svoj right cross koji će ih, ako je dovoljno dobar poput Huntovog, držati u top 10 do treće dobi.

Unutar ovih stotinjak frameova krije se najveći problem teške kategorije ovog sporta. Ovaj odličan nokaut je iz groznog meča. Huntov  je set-up ovdje savršen (feint jab > Mir reagira > drugi feint > Hunt iz prethodne situacije zna gdje će ovoga puta biti Mirova glava > nokaut), ali radi se o tome da cjelokupna sekvenca izgleda kao da Miru nije mjesto u meču ove razine. S druge strane, nađu li se u kakvoj grappling situaciji, Hunt će pak izgledati kao bijeli pojas na čeličenju – čekat će da Miru nestane daha od bacanja bombi ili će naprosto izgubiti meč okupan krvlju s prstohvatom hematoma, kao protiv Lesnara. I to je ono što najviše frustrira. Diviziji nedostaju kompletni borci čiji će mečevi biti uistinu kompetitivni na svim poljima borbe. Pogledajte u ovom trenutku još uvijek svjetskog prvaka Fabricia Werduma kako pokušava pogoditi Miočića svojom bradom i recite mi izgleda li to kao koherentna taktika za obranu pojasa protiv visokog kontraša poput Miočića? A Werdum je, usprkos ovom gifu objektivno još uvijek jedan od najkompletnijih boraca u toj diviziji…

No nisu kile uvijek krive za ovakav tehnički faux pas. Katkad je kriva:

Psihološka “staklena vilica”

Ukoliko volite psihologiju borilačkih sportova ili fizičkog obračuna općenito, znali ste na osnovu jednog pogleda na lice Josea Alda prije meča s McGregorom da neće biti njegov pobjednik. Dok su unutarnji psihološki slomovi u lakšim kategorijama kuriozitet, u najtežoj su dio folklora – otužno legitiman faktor u borbi teške kategorije poput primanja udaraca po gardu ili glavi dok agresor ne izdahne. Teško je sa sigurnošću ustvrditi zbog čega je to tako. Čini se kako dio teškaša zbog ograničenog broja tehnika koje su voljni ili u stanju isprobati u stvarnoj borbi doživi potpunu demoralizaciju u trenutku u kojem stvari ne idu kako su zamislili. Možda je to pitanje panike u situaciji za koju nisu imali niti smislen plan A, a kamoli rezervu. Frank Mir i Alistair Overeem svakako su prvaci ove skupine. Neki, poput Lesnara, ne žele biti udareni, nikada, što se čini suludo s obzirom na realnost sporta kojim se bave. A tu je i Werdum kao simbol varljivosti plitkog rostera zbog koje ćete pomisliti da ste elitni udarač. To je prisutno i u drugim, ali uvijek jednako siromašnim divizijama. Totalka boksačkog bandwagona Ronde Rousey najbolji je primjer toga.

Analitičari će zbog ovakvih situacija poput narikača oplakivati smrt divizije zbog koje je, nemojmo to zaboraviti, MMA stvoren. Prvak teške kategorije u očima svijeta nije jedan od prvaka, on je apsolutni prvak. Najjači, najbolji. Potpuno netočno, ali je tako. Razumijem stručnjake koji čeznu za dobrim apsolutnim prvacima, jer ne žele da svijet veliča nekog koga smatraju tehničarem drugog reda, ali treba biti iskren i priznati da:

Pad relevantnosti teške kategorije nije novost

Wikipedijanski gledano, a koristim ovu upravo izmišljenu riječ u negativnom kontekstu, šampioni teške kategorije u boksu su bili boks u periodu od najmanje 70 godina, od ranih 1900-ih (neka mi oproste unuci Boba Fitzsimmonsa) do 1970-ih. No, to zlatno doba ove težinske kategorije nije ravna, neprekinuta crta. Prvaci teške kategorije u javnosti su uvijek tretirani kao kraljevi borbe, ali postojali su dugi periodi tijekom kojih njihova vladavina u sportskom smislu nije bila relevantna. Karijera obožavanog Rockyja Marciana koja je završila bez ijednog poraza, u kompetitivnom smislu omalovažena je nedostatkom dostojnih protivnika. Joe Louis također je imao duge nizove laganih, ishodom izvjesnih mečeva.

U godinama vrhunca masovne histerije za teškašima najveća borilačka zvijezda na svijetu bio je borac srednje i welter kategorije Sugar Ray Robinson. Iz disparatnosti njegove popularnosti u odnosu na težinsku kategoriju kojoj je pripadao nastala je ideja pound-for-pound načina rangiranja. Jake ‘Raging Bull’ LaMotta koji je učinio Robinsonovu karijeru velikom bio je jednako popularan. Alijeva trogodišnja suspenzija poslužila je kao period obuke za nove talente, ali velikih mečeva do Alijevog povratka gotovo da nije bilo. Druga polovica 1970-ih koju su obilježile česte smjene i razmjene pojasa između ostarjelog Alija i nekarizmatične konkurencije (Leon Spinks, Larry Holmes), dovela je do rasta popularnosti nižih kategorija. Thomas Hearns, Marvelous Marvin Hagler i Sugar Ray Leonard bili su novi Frazieri, Aliji i Foremani sve do pojave Mikea Tysona daleko u drugoj polvini 1980-tih. Unatoč suludim događajima poput Holyfieldovih i Tysonovih mečeva ili Foremanovog osvajanja titule u dobi od 45 godina, najveće zvijezde 1990-tih bili su borci poput Julia Césara Cháveza i Oscara De La Hoye.

Vrhunski borci teške kategorije oduvijek su bili rijetki. Još su rjeđi bili mečevi između dvojice takvih koji su istovremeno na vrhuncu tjelesne i psihičke spreme. Prvi meč neporaženih Fraziera i Alija jedini je takav primjer kojeg se trenutno mogu sjetiti. Možda je u ovom trenutku razmaženo očekivati od mladog i još uvijek evoluirajućeg sporta kakav je MMA novi Thrilla in Manila.

We go to the judges score cards…

Većina iznesenih razmišljanja zapravo je pokušaj racionaliziranja moje unutarnje frustracije UFC mečevima koje gledam u 6 ujutro. Kad kažem frustracija, mislim bijes. Uz sve alibije koje sam ponudio MMA teškašima, kad shvatim da sam probdio noć da vidim kako borci iz top 10 najveće svjetske MMA organizacije padaju po kavezu od nedostatka kondicije kao pijanci po autobusnom kolodvoru, poželim se ubiti limenkom Monstera koju sam upravo zdrobio u ruci. Naprosto ne želim gledati profesionalne sportaše koji ne znaju izvoditi elemente svog sporta.

Možemo li odvojiti trenutak i razmisliti koliko je to suludo. Borci koji križaju noge pri kretanju ili nemaju ravnotežu pri nožnim tehnikama, kafanski krošei koji su trebali nestati s Tankom Abbottom, nepostojeće kretanje glave i besmislene kombinacije. Razumijem da je nemoguće biti vrhunski hrvač, grappler i boksač istovremeno osim ako ste Demetrious Johnson ili Georges St-Pierre, ali UFC-u je prijeko potrebna generacija mladih teškaša koji su kao klinci počeli trenirati upravo MMA. Nije nužno da budu majstori svih segmenata MMA borbe, ali je potrebno da uistinu razumiju što se događa u meču i inteligentno reagiraju na situacije ofenzivnim i defenzivnim taktikama.

Ovaj tekst posvećen je isključivo usporedbi boksačkih i MMA tekaša zbog činjenice da je trenutna UFC-ova najteža divizija snažno orijentirana na nokaute i ground and pound i da su u popularnoj kulturi boksači bili sinonim za svjetskog prvaka u teškoj kategoriji. Tjelesna masa u hrvanju, džudu, grapplingu ili brazilskom jiu-jitsuu ima jednu potpuno drugačiju kvalitetu. Nije nemoguće da se pojavi neki Demian Maia od 118 kilograma, da ne kažem Roberto ‘Cyborg’ Abreu i prođe kroz roster poput bagera. U tom bi slučaju potreba za well-rounded teškašem postala još veća.

Trenutni UFC-ov prvak u teškoj kategoriji Stipe Miočić apsolutno zasluženo nosi svoj pojas, a ne kažem to samo zbog toga što bih ga mogao sresti negdje na moru. Međutim, tužno je da su u trenutnim booking opcijama ove kategorije jedini mečevi koji bi izgledali kao pozitivna prezentacija MMA sporta Miočić vs Dos Santos i Miočić vs Velasquez. Odrastao sam prepričavajući Huntove, Barnettove i Minotaurove mečeve u Japanu, ali krajnje je vrijeme da UFC prestane sa senzacionalističkim bookingom tog vremena. Sramotno je. Ne želim biti sahranjen s rokom trajanja limenke energetskog pića utisnutim u čelo.