Završivši nadahnuti storytelling o svom najdražem igraču, pobjedonosno sam otpio gutljaj crnog vina i povukao dim cigarete, promatrajući priku preko puta i osjećajući se velikodušno, ne očekujući zahvalu na ukazanoj besjedi. A moj splitski drugar je, gledajući me bezizražajno, polaaaaaaako prebacio čačkalicu u drugi kraj usta i lijeno rekao:

“A slušaj… A moga je još.”

Zamislite samo taj licemjerni obrat. Svih ovih godina Hrvati su ‘mjerili lice’ Toniju Kukoču točno onako kako su se bavili košarkom. Neuspješno

Na par sekundi koje su se činile kao vječnost u mom umu pregorjeli su svi mogući osigurači i tranzistori. Brzo sam se povratio u normalni mod i započeo s klasičnim ping-pongom ubojitih replika i otrovnih primjedbi, kako nalaže običaj u takvim ugostiteljskim objektima. Prije svega sam čestitao prijatelju jer je jebeno realiziran u životu, da bih osuo paljbu, uključivši sve prisutne u napad na nezahvalnika. Ne bih se sjećao te verbalne eskapade da nije bilo te proklete, kratke rečenice koja mi se u posljednjih mjesec dana nezadrživo javljala u mislima. Kao da je u tih jedva pet riječi stalo sve što me ljuti.

A sve zbog tog prokletog The Last Dancea.

ESPN-ov dokumentarni serijal u 10 epizoda o posljednjoj, šampionskoj sezoni Michaela Jordana i Chicago Bullsa postao je prvoklasni sportski događaj u vremenu bez košarke i utakmica. Naravno da je konzumentska suša pomogla da The Last Dance dobije više prostora nego inače, ali treba ustvrditi da je riječ o kapitalnom blockbuster dokuserijalu koji samo pokazuje do kakvog nivoa se razvio takav medij koji je neobično kompatibilan sa sportom i koji bi sigurno imao veliki odjek i u ‘normalnim’ vremenima.

Već na prvu bilo je jasno da je riječ o mainstream uratku koji savršeno poštuje pravila žanra i okrenut je isključivo tržištu i ponovnoj ‘prodaji’ Jordanova lika i djela starim i novim generacijama u nepogrešivoj maniri NBA lige. Nema u posljednjem plesu Bikova ništa dramatično što niste vidjeli ili znali dosad, ali bez sumnje ćete uživati u načinu kako je ispričana cijela povijest te, po mnogima najbolje NBA družine ikada. I u čemu je problem, pita netko!? Nemam nikakav problem sa The Last Danceom, ali mi mrak pada na oči kada hrvatska javnost počne procjenjivati koliko je i na koji način u uratku prisutan — Kukoč!? E, tada počnem škrgutati zubima, a čeoni mišići mi se nemoćno opuste.

Ta briga Hrvata za Kukoča je vrhunac ironije bez premca i izaziva ozbiljan transfer blama.

Nije se dokumentarac pošteno niti počeo prikazivati, a već je zakukalo povrijeđeno hrvatsko košarkaško biće i u pravedničkom gnjevu se obrušilo na službeni poster serijala. Naime, s kultne fotografije petorke Bullsa producenti su uklonili Kukoča i Rona Harpera i umjesto njih stavili, zamislite samo, trenera Phila Jacksona te igrača Stevea Kerra, kasnije trenera šampionskih Warriorsa. A spominjem taj svima poznati fakt jer je upravo to razlog zbog kojeg je na plakatu upravo Kerr, a ne Kukoč, Harper ili John Paxson. Prevedeno na jezik domaćih TV potrošača, njegovo lice zvuči poznatije. To je zakon tržišta kojemu se ovaj dokuserijal definitivno klanja.

No, zdravorazumska procjena nije svojstvena našem nacionalnom basket biću. Ne, ne, ni slučajno… Ovo je prilika da se u domaćim medijima i komentarima izlije dugo skrivana bol nas ‘malih’ koje ovi ‘veliki’ redovito zajebavaju jer samo o tome razmišljaju, kako je to davno objasnio Ilija Čvorović u Balkanskom špijunu, filmu koji mi je svakim gledanjem sve bolji, ali i sve manje smiješan.

Jer interesantno je to s plakatima, posterima i ljudima na njima. A još je interesantnije prokleto pamćenje. Ta svojeglava memorija ne da mi mira pa se prisjećam epizode iz sredine 1990-tih kada se Kukočevo ime našlo na jednom plakatu i reklami — točnije, popisu. Bila je to lista s imenima javnih ličnosti, napose sportaša koji daju potporu HDZ-u pred nadolazeće izbore, objavljena kao reklama u medijima. Nije to ništa uobičajeno i ako je išta u Hrvatskoj od njene samostalnosti imalo kontinuitet, onda je to neporeciva HDZ-ova naslonjenost na nacionalne sportske selekcije, i to one najpopularnije — nogometnu, rukometnu ili košarkašku, ovisno o uspjehu – i iskorištavanje istih u predizborne ili političke svrhe.

Tako su se na spomenutoj listi našla imena poput Franje Arapovića, Stojka Vrankovića i, između ostalih, Tonija Kukoča. Feralovi novinari našli su za shodno nazvati Tonija i upitati ga o čemu se radi jer ih je pomalo začudilo njegovo ime na listi.

“Jeben ga ‘ko me tamo stavija”, poručio je sažeto i u specifičnoj splitskoj sintaksi Kukoč iz vjetrovitog Chicaga.

Objava te izjave označit će početak negativnog tretmana Kukoča u medijima i našoj košarci. Oko Tonija će biti sproveden recept čiji se pattern može uočiti kasnije kod drugih sportaša. Recimo, Ante Tomić, Roko Leni Ukić i Marko Kopljar su prošli sličnu stigmatizaciju, a od nesportaša dovoljan je primjer kazališnog redatelja Olivera Frljića. Od tada se o Toniju počelo govoriti isključivo kroz površne emocije na rubu populizma.

https://www.youtube.com/watch?v=kX6MDRoqfts

“Ne trudi se u reprezentaciji” i “Škrtac” dva su temelja na kojima je izgrađen negativni narativ u javnosti. Prva teza je netočna i bezobrazno površna za svakog tko je iole pratio domaću košarku u 1990-ima, a druga je naprosto nebitna i strahovito malograđanska, tipična uličarska fora. Nakon one izjave, na HTV-u se utakmice Bullsa počinju rjeđe prikazivati — iako se sjećam da su finalne serije prenošene — a Kukoča će u tim šampionskim godinama u Chicagu i na pobjedničkim paradama pred pola milijuna ljudi pratiti jedva tri i pol novinara iz Hrvatske. Dakle, nije nas zanimao. Zbog toga su daljnja snebivanja naše javnosti oko The Last Dancea, kako su izlazile nove epizode, izazivala sve gorči okus u ustima, pogotovo kad se počelo govoriti koliko je Toni značio u toj ekipi.

Zamislite vi taj licemjerni obrat. Svih ovih godina Hrvati su ‘mjerili lice’ Toniju Kukoču točno onako kako su se bavili košarkom. Neuspješno. I ne treba biti ne znam kakav stručnjak pa da shvati zašto se javnost tako uzburkala; nije nama do Tonija niti do ispravnog vrednovanja njegove karijere. Mi želimo čuti zašećerenu priču o nama, nešto zbog čega ćemo dan-dva o sebi misliti bolje i ljepše. Nije nama do dokumentarca i istine, nama je do tipične sportske onanije i odvratnog pretvaranja jednine u množinu.

U toj množini smo svi mi igrali u Bullsima. Kao što smo mi bili drugi u Rusiji. Ili kako smo mi osvojili rukometno zlato u Ateni. Ili kako smo konačno mi osvojili Wimbledon ili one četiri olimpijske medalje u Salt Lake Cityju.

Ne Goran, ne Ivano, ne Janica. Mi.

Pretvaranje u množinu i prisvajanje uspjeha govore da prema sportskim legendama ne gajimo previše respekta. Pritom ne mislim na komunikaciju na individualnoj razini — siguran sam da su naši velikani od dovoljno ljudi čuli dovoljno lijepih riječi, ali u smislu odnosa nas kao društva prema sportu i sportašima je poštovanje prema veličinama definitivno izgubljeno.

Volio bih da sam u krivu. Pa da me demantiraju legendarne scena sa oproštaja Ivana Balića kad smo u punoj Areni igrali protiv reprezentacije Svijeta predvođene Nikolom Karabatićem. Da nisam u pravu zbog 15-minutnog aplauza pune dvorane kad je Dino Rađa u suzama podignuo stisnute šake prema punim Gripama. Da griješim zbog veličanstvenog oproštaja Alena Bokšića na raspjevanom Poljudu. Sve ove zahvale majstorima su izmaštane i nisu se dogodile, kao što se neće dogoditi Bojanu Bogdanoviću, Domagoju Duvnjaku ili Mariju Mandžukiću kad za to dođe vrijeme. Osobno su mi takve utakmice dosadne, ali ustati i pošteno zapljeskati nekom od nabrojanih igrača stvar je opće kulture i kućnog odgoja.

Kod nas je posljednja prava, velika oproštajka u košarci bila 2005. za jednog suca — doduše, za jednog od najboljih kojeg smo imali. Danku Radiću u čast igrala je hrvatska reprezentacija protiv selekcije Europe s Gianlucom Basileom, Gregorom Fučkom, Jakom Lakovičem, Aleksandrom Đorđevićem i ostalima, a u medijima će ostati zabilježeno da se dotični sudac 35 sekundi prije kraja prve četvrtine oprostio od karijere kada je na parket izašla klapa Teuta i otpjevala šibensku pjesmu njemu u čast. Glavni čovjek europske sudačke organizacije, Grk Costas Rigas, uručio je slavljeniku cvijeće, nakon čega je šibenski sudac u pratnji velikana Velimira Perasovića, Rađe, Vrankovića, Jurija Zdovca i Aramisa Naglića napustio parket.

Doista, količina sarkazma i besmisla u našoj košarci bi Pythonovce natjerala da prekinu snimati skečeve, a Daniila Harmsa da se ostavi pisanja. Tako je ovih dana ravnatelj HZJZ-a Krunoslav Capak, objašnjavajući popuštanje mjera preporučio da se košarka može igrati, ali bez hakla. Nema brige, gospodine Capak. Odavno je mi tako igramo.

U diskursu javnosti uočljiva je i percepcija sportskih dokumentarnih filmova kao takvih. Dok s nepodnošljivom lakoćom presuđuju uratku koji nisu u cijelosti niti pogledali, primjećuje se da ljudi kod nas sportske dokumentarce zamišljaju poput slikovnice ili spomenika. Samo lijepe stvari, samo velike stvari, samo isprazne pohvale i divljenje. A u srži sportskog dokumentarca leži demistifikacija; pa, ako hoćete i neugodna stvar. U našem društvu to ne prolazi. Malograđani ne trpe istinite i neugodne stvari, već žele kulisu i laž o sebi.

Zato je moguće da u nedjelju, 19. travnja 2020., kad se navršava 30 godina od Jugoplastikine druge europske krunidbe, HRT iz arhive prikaže dvije snimke pod egidom “Sportski trenuci za pamćenje”. Jedno sjećanje je bio Davis Cup 2005. u Splitu, a drugo finale Lige prvaka 2014. između gradskih rivala Real Madrida i Atlética. Zato je moguće da u anketi među košarkaškim trenerima, Mirko Novosel na listu ispred Kukoča stavi Mihovila Nakića, a Jasmin Repeša isto učini s Bojanom Bogdanovićem. Zato je moguće da imamo dokumentarac o Rađi jedino ako ga on sam napravi. Zato je moguće da od The Last Dancea očekujemo da bude snimljen po našim željama.

A kad smo kod ‘zadnjih plesova’, postoji čudnovata freska u Istri, u pitoresknoj crkvici sv. Marije na Škriljinah u Bermu, koju je 1474. izradio majstor Vincent iz Kastva. Na zadnjem prizoru uz nacerene kosture, u tihoj povorci prema otvorenom grobu koračaju papa, kardinal i biskup, kralj i kraljica, debeli krčmar, dijete, prosjak i vojnik kojemu niti čvrst oklop ne pomaže te trgovac koji ne uspijeva podmititi smrt zlatnim dukatima.

Naziv freske je Ples mrtvaca, a ja dosad nisam vidio boljeg prikaza naše košarke. Čak bih se zakleo da sam kod onog trgovca vidio košarkašku loptu.