Gol u gostima

U kažnjeničkoj koloniji YU nogometa

Priča o nekadašnjoj Drugoj ligi Istok

Saznat ćemo tko ste, pa vas kupiti, mislim da je Winston Churchill definirao ljudsku prirodu, mada bi u nekadašnjim jugoslovenskim drugim ligama ovo prvo svakako bio posao za MI6.

Jer samoupravni amaterski nogomet (nemojte se stidjeti, jest bilo lijepo da radnik kroz one fantomske organe, odnosno savjete, postrojava direktora), makar bio i drugoligaški, imao je više tajni nego sovjetska armija. One jesu curile u godinama Perestrojke, podrazumijeva se da je pukotine stvarala propast sistema, ali i tada ih je bilo gotovo nemoguće naći na posljednjim stranicama novina.

Slično je i s drugoligaškim nogometom.

Poneki bi se sretnik poput Miralema Zjaje pojavio na zadnjoj stranici Tempa ili Sportskih novosti uz obavezno proročanstvo, “O njemu će se još čuti”. Razlog za rijetkost ovakvih napisa bio je to što država, sa sve onim navodno vrijednim pasošima, šuškavcima iz Trsta, mirisom bankrota i švercane kave iz Austrije nije provalila da je izvoz igrača jedina šansa da dođe do crnih deviznih fondova. Pa ako ode tek nekolicina prekaljenih nogometnih proletera preko grane, samo toliko mjesta se otvori u prvoj ligi, za one sa spomenute posljednje stranice. Zjajo je valjda bio toliko sretan što je vidio svoje Halid Muslimović-repove u novinama da je potpisao i za Dinamo i za Zvezdu.

“Grnčarov ima prste kao mečka, ubode te u oči, ne vidiš ništa do kraja utakmice”

Reče Boris Dežulović da je Druga liga Zapad bila zajebana. Jest, a izgleda da je i spomenuti Famos iz Hrasnice u doba izbijanja rata imao jedno 114 igrača pod ugovorom kao moj Juventus. Jer, svaki izbjegli Srbin iz Bosne bi na probama u ovdašnjim klubovima tvrdio da je igrao za moćnu sarajevsku verziju Millwalla.

Ako je igrati na drugoligaškom Zapadu bilo riskantno, na Istoku su vikendi bili dani opasnog življenja. Za mlađe, ta liga je logikom nazivlja trebala biti razdijeljena na Sjever i Jug, jer je nogometni meridijan sjekao rahmetli SFRJ negdje iznad Zemuna. Fudbalski poslenici, što je bio uvrnuti naziv za trbušaste funkcionare odjevene poput konduktera, doneli su drugačiju presudu. Doviđenja Vojvodino ravna, tamo gde pristojni ljudi opsuju suca u sebi i dok podignu šaku ka nebu, utakmica je već gotova i valja se spremati za pospani ponedeljak u kakvom mesno-prerađivačkom kombinatu. Nema opuštenih putovanja ravnicom, iznad Save, kroz kanale Marije Terezije i kaiserlich und königlich arhitekturu, oni su otišli u zapadnu grupu.

Pade mi na pamet sad naš dobri globetrotter Krešo i njegov smeštaj u Nižnjem Novgorodu, gdje su igrali Hrvati na Mundijalu. Ako sam dobro promotrio te vizuale sovjetskog propadanja, shema je sljedeća: zgrade, pa onda sivilo tvornica, pa novi blok zgrada koji deluje kao bunker na kojem se nije štedjelo u materijalu. U tom trećem iznajmljuju stanove na dan za navijače. Ne mogu se sjetiti imena lika koji ih je nudio alkoholom u kućnoj radinosti, iz kanistera, ali znam da je tekućina bila boje gavrana.

Prevedeno u nogomet, to je kažnjenička kolonija: Druga liga Istok.

Sad zatvorite oči i onjušite čistilište gdje se već osjeća miris paklenog sumpora. Hajde da ne preterujem, svlačionica te dočeka kombinacijom znoja i amonijaka, škripavih drvenih klupa i razvaljenih vrata, nema zaključavanja, ako stvari krenu loše rezultatski. Po domaćina, podrazumijeva se. Sad bi neki pjesnik već izmislio da je pisalo “Ostavite nadu svi koji ulazite ovamo”, ali tko bi se cimao da piše, malo ih je znalo slova, a postoji i legendarna priča da je na stadionu u mom rodnom gradu jednom pisalo: “Utakmica, teren glavan, nedelja u 14 sati”. I od svega je bilo podvučeno slovo u, tek da se zna da u Radničkom ne vode puno računa o rodu, broju, padežu; nama su umjesto gramatike potrebni bodovi.

Kada sam se tih godina počeo pojavljivati na zapadnoj tribini Gradskog stadiona, tamo gdje tradicionalno sjedi probirljiva — točnije prevedeno na jezike Južnih Slavena, nadrkana — publika, odnosno “pederi sa Zapada”, Radnički je bio dobar. Bod kod kuće, “lanč paket na strani”, što reče jedan moj drug iz djetinjstva. Točnije, solidan i mek. Jer, stratišta na kojima su Crveni ostavljali kosti po drugoligaškom Istoku trebao bi netko obilježiti, makar tvorničkim dimnjacima i crvenim kačketima iz himne koju nam je otpjevao Leo Martin i koju su puštali na stadionu prije početka.

Od početka 1980-ih samo su tri stvari sigurne; umrijet ćeš, primiti plaću iako je privreda sjebana, i to da je Borac iz Čačka u drugoj ligi. Čačani su se toliko srodili sa spomenutim rangom (trivija za pub kviz vam je da su najviše sezona od svih proveli među drugoligašima), da nekako vjerujem da bi tih godina odbili igrati s Partizanom i Zvezdom. Jer, vladalo je pravilo da, kada rokneš veliki tim, ispadneš iz lige. Oni bi sa svojim ničim izazvanim samopouzdanjem sigurno, kako je to u inspirativnim novinarskim naslovima u JSL Sportu pisalo ponedeljkom ujutro, “utopili goste u Moravi”.

Jer, Borac i njegovi Radovan Gudurić, Dragi Kaličanin, Vladimir Toković (taj je kasnije odvaljivao bubrege u Zenici gore nego u obližnjem zatvoru) bili su nedostižni cilj pitome Šumadije i Zapadne Srbije, oni nisu uzimali zarobljenike. Milijun je puta Radnički imao bolji tim, ulagao više novca i uvijek je bilo isto; izađu u onim dresovima ‘na zebre’ zavrnu rukave i odrade udarničku smjenu. Kad izgubiš, podrazumijeva se da te izgrle kao najrođenijeg i poguraju ka Gruži — umjetnom jezeru otprilike na pola puta od Čačka do Kragujevca — kao okasnjelog gosta na slavi.

Takvih je Orka bilo malo iznad mitskog srpskog zelenog okruga. U našem Shireu igralo se lagano, bez pritiska, uz pogrešni akcent u psovanju i neostvarive prijetnje. Sjećam se jednom kada je onaj poznatiji Radnički, iz Niša, pao u drugu ligu, da je čitava tribina prijetila onom grubijanu Zoranu Bankoviću što je stigao iz Zvezde. Imao sam dojam da će preskočiti žicu i utišati glasnu i kukavičku gomilu što je u Italiji zovu pubblico di merda.

U Beogradu se igralo regularno.

Galenika je sa legendarnim Draganom Lacmanovićem Lacijem, koji me je uvijek podsjećao na inspektora Radišu iz crtanog filma, Slobodanom Santračem u poznim godinama, već tamo početkom 1980-ih igrala strašan nogomet i oslobodila se bijede, otišla među prvoligaše.

Ali ostao je Rad, u kojem je strašni Duško Ajder predvodio obranu; kada je kasnije stigao Ivica Gvozden iz Bugojna, to je bio već samrtni hropac države, a Građevinari su igrali i Europu, protiv Olympiakosa, pobijedivši 2-1 kod kuće i izgubivši 2-0 u gostima. Tim građevinskim poduzećima je išlo dobro — što bi danas političari rekli, “cijela je zemlja jedno veliko gradilište”. Rad je odlično plaćao, predsjednika su zvali Selja, ali je bio gospodin, galantan prema sucima i igračima u hotelu Slavija. U Kragujevcu je par igrača Radničkog uzelo za to vrijeme ogromni novac za predradničke poslove, ali pored Milenka Kikovića, pa Bogdana Koraka i ostalih tadašnjih “igrača za koje će se tek čuti”, uglavnom su bili fizikalci na Banjici.

Ali Rad je metropola, strah u kosti tjerao je nekoliko godina jedan drugi skup marljivih neimara na Kosovu. Oni što su igrali tamo s jezom će se sjetiti gostovanja kod kluba po imenu GIK Ramiz Sadiku. Ramiz je bio dio onog tandema sa Borom Vukmirovićem, onaj Albanac i Crnogorac iz legende što su se borili protiv balista i ostalih suradnika okupatora. Tim pod njegovim imenom se kroz kosovsku regionalnu ligu pojavio među drugoligašima kao među svojima. Jer, tamo su ga čekali Vlaznimi i Trepča. Za prvi je vezan mit da su par stopera nosili noževe skakavce u štucnama, mada bih to pripisao kukavičluku gostujućih igrača. Jer što ako ti se nož otvori prilikom starta i izreže ti tetive kao Uma Thurman onim jakuzama u Kill Billu?

Taj tim je preživio, Ramiz ispao (valjda nije navikao bez Bore, u jugoslavenskoj mitologiji su ta dvojica likova bili kao Bebeto i Romario Narodnoslobodilačke borbe). Vlaznimi iz Đakovice je imao i bolji tim sa dva Shehua, Aqifom i Alijem, ovaj drugi je posle prešao u Liriju iz Prizrena, gdje je bio kapetan.

Trepča iz Titove Mitrovice je bila etablirana, crno-zelena kao i većina rudarskih timova, s impozantnim stadionom, spomenikom brutalističke arhitekture (građen je za neko natjecanje — neki Mediteran, nemojte se smijati, ili Balkanske igre, i primao je tek nešto malo manje gledatelja od Maksimira, Poljuda i JNA). Ta ekipa nije samo tukla, mada Isa Sadriju i Gani Llapashtica, koji su zajedno prelazili iz kluba u klub, već zvuče kao početak filma Dobar, loš, zao. Tu je igrao i Dragan Mrkić kao neka varijanta komandanta, pa Mensur Nexhipi, legendarni Miško Stolić i Rafet Prekazi. Da, Xhevatov brat, ne rođeni, ne govore, jasno vam je zbog čega.

Ako ste mislili da je na Kosovu teško bilo uzeti i bod, kad vas put nanese u Tetovo, misija postane nemoguća i za Toma Cruisea. Jer, hajde da to definiram riječima jednog bivšeg igrača: “Steve Grnčarov ima ravne prste kao mečka, ubode te u oči, ne vidiš ništa do kraja utakmice”. Teteks je bio okupljen oko lokalne tvornice tekstila, nije baš da se tamo ima što raditi osim probati grah, pa je jasno zbog čega je nogomet bio središte okupljanja vazda ljutih konfekcionara. Bilo je tu i majstora kao što je bio Toni Jakimovski, koga je put kasnije naneo u Kragujevac, a mi ga promatrali kao lokalnu verziju velikih ‘desetki’ tog doba.

Ako preživite Tetovo, čeka vas Pelister u Bitoli koji ima navijačku grupu vjerojatno najboljeg imena na prostorima velike države: Čkembari. Ovaj grad je poznatiji po rukometu nego po nogometu, ali u Bitolju su tukli toliko da kada ti sudac da žuti karton, to je kao svjetlo na semaforu: ide zeleno, tek tad možeš isprebijati suparničko krilo. Radoman Grbović, Stevica Kuzmanovski, Dragi Kanatlarovski — neki od njih će se s posljednjih stranica preseliti na prve u godinama koje dolaze.

U ljeto 1984., onda kad su nas punili po Francuskoj na Europskom prvenstvu, a mene pola Liegea zajebavalo jer sam bio ozbiljan u objašnjavanju da će Jugoslavija biti europski prvak sve sa Tozom Veselinovićem na klupi, u prvu ligu je otišla Sutjeska. Utrkivala se s OFK Beogradom, koji je imao majstore poput — kako mu prezime govori — Milana Majstorovića, grobarske legende i najpoznatijeg Dorćolca poslije pokojnog Džeja Ramadanovskog, Nebojše Ušketa Vučićevića, Mirze Kahrovića, Đorđa Serpaka, kralja malog nogometa Gorana Gige Zelenovića (lik je bio viđeniji na Partizanovoj navijačkoj tribini, iako je počeo u Zvezdi).

Ali kada je frka, u Nikšiću je kao u El Salvadoru (ovaj grad je svojevremeno LA Times nazvao jednim od najopasnijih na svijetu, što neki stanovnici sa ponosom ističu). Sutjeska je otišla te godine među prvoligaše, čovjek koji se zvao Brajan (uvijek sam vjerovao da eksluzivno pravo na to ime posjeduje Robson) Nenezić, kremen-kamen Slavenko Kuzeljević, braća Miodrag i Milorad Bajović (Brnovići za siromašne, ako tako hoćete), Miomir Bakrač i slavni golman Pero Giljen itekako su imali rješenje za preplašene rivale, plus kvalitetu.

Samo prije Nikšića svratite u Ivangrad, koji se sada zove Berane, s naglaskom karakterističnim za sjevernu Crnu Goru. Marljivi Crnogorci su skupljali bodove kod kuće, a svjedočenja nekih igrača Radničkog iz tog vremena su da si tajno molio Boga (nije se smjelo javno) da se ozljediš ili namjerno dobiješ žuti pred ovo gostovanje.

A onda nam je stigao Novi Pazar. Ćevapi su i tada bili do jaja; doduše, još uvijek traper nije bio kao talijanski, ali nogomet jest, makar kao u Napulju ili u Bariju.

Prije meča lik ide po tribini sa šeširom u koji publika stavlja novac kako bi klub platio tandem iz snova, Milan Glavčić-Ismet Ugljanin. Drugi je Ćupe i tako ga svi znaju, kralj strijelaca. Kada se spomene Ugljanin, niko u pazarskoj kafani neće pomisliti na lokalnog šerifa, zubara i boksača koji kontrolira dio glasova u gradu, već na Ismeta, čijim je golovima te godine Pazar poslije 56 sezona ušao u nešto što se zvalo “savezno”, makar i drugoligaško natjecanje. Ako je Bajro Župić izrastao u mit zbog Partizana, Ćupe je otišao dalje, jer iako je i on završio u velikim klubovima, nikad nitko nije grijao srca navijača kao Ugljanin. I nikoga nisu tako plaćali, da se razumijemo, odmah poslije utakmice; nisu morali ni ispravljati novčanice pod peglom — daju mu kesu, kao u supermarketu.

Iste te sezone dok su po Zapadu igrali opasni Čelik, Šibenik, gospodski Spartak, Proleter, dubrovački GOŠK Jug, Novi Sad, Vrbas, Kikinda, zalutali Slovenci Olimpija i Maribor, prosječni drugoligaški nogometaš koji se rodio ili je zaigrao na Istoku morao je, recimo, u Prizren. Ili u Štip, gdje je najbolje čemu se možeš nadati to da od nekog čokalije kupiš dobru lubenicu. Ili u Strumicu, gdje te čeka Belasica. Nje se sjećam, ima posebno mjesto u srcu nekoga čiji je omiljeni film Ratnici podzemlja Waltera Hilla, taj tim se tukao pošteno i bez zadrške i na suparničkim bazama.

Inače, OFK se izbavio te sezone, bio je uvjerljivo najbolji, a Pazar je ostao iza njega, uz konstataciju koju sam čuo milijun puta od naše braće s obala Jošanice: “Nisu nam dali u ligu iz političkih razloga”.

Sljedeće godine, saloon u kome je jedino bitno da u pucnjavi ne pogodiš klavir-majstora dočekao je Radnički iz Niša. Bili su Nišlije prejaki s Dragišom Binićem, Bankovićem, Draganom Stojkovićem Piksijem, mada se Rad isprsio. Oba tima su, da se ne lažemo, bila prvoligaška; na Banjici su imali Vladana Radaču kao reprezentativnog golmana u nastajanju, Gorana Miloševića, Slobodana Banjalića koji je, ako se ne varam, bio velika Partizanova nada. Održali su nam čas fudbala u Kragujevcu, a Radnički je bio treći, bez šanse. Te godine se pojavio Llapashtica u Trepči, sa Zoranom Šubarićem, Vasilijem Kalezićem, Goranom Niketićem, Sadikom Rahmanijem. Sadriua je, jasno, slijedio Llapashtica, ali crnogorsko-albanska bratstvo-jedinstvo kombinacija nije bila ni blizu toga da igra s najboljim klubovima.

Za utjehu, bili smo počašćeni prisustvom Crvene zvezde — doduše, one iz Gnjilana.

Abdul Bellopoja je, uz Llapashticu, već tada kupio kartu za prvoligašku Prištinu…

Svih ovih godina rudarski Bor (nemam pojma kako su ga razlikovali od Trepče) bio je standardni prvoligaš, sa Milunom Sakićem, koji je bio dovoljno jak da se hrva s medvjedom, pa Slobodanom Krčmarevićem kojeg im je posudio Partizan, Muhamedom Preljevićem koji će kasnije zaigrati za zagrebački Dinamo, Slađanom Šćepovićem koji je također tražio povratnu kartu za stadion JNA.

Tih godina sjećat ću se isključivo po iznevjerenim očekivanjima, Radnički je u Kragujevcu tukao Partizan u kupu (da, onaj s Milkom Đurovskim, Fadilom Vokrrijem i Srečkom Katanecom), a malena tvornička Zastava je izbacila Sarajevo. Ali ni te ni sljedeće godine nisu nam dali ni da se naložimo na povratak u prvu ligu.

Doduše, 1987. smo stigli do četvrtog mjesta, pet bodova manje od onog strašnog Napretka s Vladimirom Kojićem i Branislavom Kojičićem, koji je bio daleko najbolji tim. Te se godine sa Zapada u elitu vratila Voša kako bi uzela kasnije titulu prvaka Jugoslavije. Sjećam se i Bokelja, jednog od onih crnogorskih timova što entuzijastično počnu sezonu, igraju dobro dok je vrućina. Kasnije počnu jadranske smorne kiše, loši tereni, turisti odu, domicilne mrzi da se cimaju, para nema, pa ili ne završe sezonu, ili se potrpaju u kombi pa nekako dolaze na daleka i besciljna gostovanja.

Jedne sezone, možda i više, u istom su se rangu zatekli Liria i Vlaznimi, dupla nevolja. Nikad mi nije bilo jasno, s obzirom na to da su stalno mijenjali igrače kada neko ispadne, kako su te godine — mislim da je bila 1987. — skupili ekipe da i jedni i drugi tuku najstrašnije na domaćem terenu. Vlaznimiju nije pomoglo, ispao je te sezone.

Kao da je sve bilo malo regularnije, ili je sve uplašio Slavko Šajber onom saopćenom istinom da se utakmice u Jugoslaviji — namještaju. Nekakav sud udruženog rada mu je odbrusio kasnije da više valjda vjeruje organima Partije nego svojim očima, pa se sve vratilo na staro.

Samo, gubilo je i na snazi, kao da je velikim kostolomcima ponestalo snage ili su bili tražena roba tih godina, pa su sve češće završavali u prvoj ligi. Tamo se baš nije moglo toliko prazniti nedjeljom popodne na kukavnom suparničkom napadaču; na kraju krajeva, tu je bio Sportski pregled na kojem si mogao vježbati i makedonski i slovenski dok su Vasil Ringov, Gregor Židan i Džoni Novak defilirali ekranom. Ali mogao si na nevješto montiranom izveštaju iz prištinskog studija gledati kako Ćiro Blažević zaluđuje publiku u bijelim kapicama svojim šalom iste boje, dok su ga, pričalo se sa strahopoštavanjem, prištinski zlatari plaćali u naturi.

A onda su odlučili sve upropastiti.

Tih sezona se sjećam. I dalje nisam bio punoljetan, ali neki prijatelji jesu — već su se “skidali”, kako se govorilo onda, za prvi tim. Kao čudo nad čudima, FSJ je odlučio da uvede jedinstvenu Drugu ligu.

Cilj? Kako se uvijek to istakne, koncentracija kvalitete (kao da je nogomet nekakav sirup) i veća regularnost.

U praksi su, recimo, prve sezone napravili to — bila je 1988. i ovo govorim iz usta čovjeka koji je bio jedan od najboljih golmana u državi — da Pelister gostuje u Ljubljani.

Kako to izgleda?

Pa odradiš utakmicu kod kuće, u utorak poljubiš ženu, zaprijetiš djeci da zapnu iz matematike i prirode i društva i ukrcaš se u bus. Niste valjda mislili da će Pelister letjeti do Slovenije? Tamo provedeš tri noći u hotelu Lav (mora se znati neki nivo), treniraš i spremaš se za duel sa moćnom Olimpijom.

“Moramo zaustaviti onu braću Vrapci — znate, kao one ptice, i Novaka, Glihu, Ameršeka, znate”, kaže trener, ne nužno Pelisterov, da mu ne spominjem ime, ionako je ljut na mene.

Uvijek kada prolazim kroz one teutonski održavane živice i livade Slovenije, zapitam se kome je na pameti bilo da priredi Pelisteru ili Liriji gostovanje u Ljubljani. Jer postoji sasvim pristojna šansa da se Rexhep Gaxholli, Sahit Kelmendi i ostala ekipa iznerviraju jer su Zmajčeki previše ljubazni. Te godine i Priština je ispala, pa je sa slabijim timom, bez velikih heroja poput Agima Cane i Vokrrija, igrala u nižem rangu. Ali još je uvijek bila sposobna isporučiti surovu predstavu u ulogama Bellopoje, Sadriua, Llapashtice, Skendera Shengulya, mladog lava Ardiana Koznikua ili prekaljenog Fadila Muriqija koji je te sezone kupio kartu za Rijeku i u kofer spakirao i manje talentiranog brata Xhevdeta.

Na mapi su se te sezone pojavili nepoznati, makar nama iz Otomanskih krajeva, Dinamo iz Vinkovaca (tamo su se na željezničkom čvoru kupovale dobre batine od lokalnog stanovništva), Leotar s Nebojšom Gudeljom, Mačva s velemajstorom Zoranom Riznićem, Šibenik u kojem se netko morao prezivati Slavica ili Računica, mislim i da je mlađahni Slaven Bilić pokušavao dokazati da je kapacitet za Hajduk. Borac iz Banjaluke je već bio u modi kao Zvezdin dželat iz kupa, ali iako je Senad Lupić dao 18 golova te sezone, prva je bila Olimpija koja je imala zaista najbolji tim, Borac je kao drugi ipak prošao. Radnički iz Kragujevca je ispao, uz Bačku, Pazarce i Belasicu.

Iduće godine videli smo Mladost, ili, kako mi u Srbiji kažemo, Juventus iz Lučana. Oni su osvojili svega pet bodova. Pojavio se i Rudar iz Ljubije, što je isto kao i Prijedor. Oprostit ćete mi na nepoznavanju tih tananih nijansi zemlje koja je imala izuzetno značajan geografski položaj (prva stranica svake knjige iz zemljopisa u osnovnoj školi).

Ti likovi su sljedeće godine stigli do polufinala kupa, Velež ih je izbacio na penale. Ispao je i Čelik s Elvirom Bolićem, ali i Liria koja nije bila ni sjena nekadašnje ekipe. U ligu se vratio Zemun, sada bez Galenike u imenu. Lacmanović je i dalje trajao, a to je sezona u kojoj smo u tom dresu, u drugoj ligi, videli takve legende kao što su Laza Grubor iz Vojvodine ili Miloš Šestić kojem je to bila pretposljednja sezona u karijeri.

Rođen je i moćni zrenjaninski Proleter, sa Slobodanom Dubajićem (on je bio dostojan nekadašnje istočne druge lige), Jovanom Šarčevićem, Jovom Simanićem, igrali su i kasniji reprezentativac Dejan Govedarica i majstor Amir Teljigović. Jedan od njih je kasnije skidao sat prije meč s Obilićem, kako mu Arkan ne bi uzeo neku kopiju Rolexa.

I pošto su se ratne trube već jasno čule, sljedeće 1990. su Vardar i Zagreb vodili uzaludnu bitku. S Bobanom Babunskim, Vlatkom Kostovom i Demirom Stojkovskim Vardar je završio na diobi prvog mesta s Pjesnicima iz Kranjčevićeve. Na kraju je odlučivao baraž, Skopljanci su dobli prvi meč, druga je utakmica zagubljena u ratu.

Ovdje je bitna sudbina Borca iz Čačka. Kako rekoh, ne da im se, bili su posljednji, ali se sve raspalo, otišli Hrvati i Slovenci, pa je administracija učinila svoje. Nešto slično prošao je Spartak s moćnih nekoliko bodova tokom čitavog prvenstva u eliti, ali je samo prešao u drugu sezonu bez ispadanja, jer više nije bilo Hajduka, Dinama, Osijeka, Rijeke…

Tako da je ta posljednje prvenstvo, ispostavilo se, igrano rekreativno.

Već su stasali budući moćni prvoligaši iz krnje države Jugoslavije, poput Mogrena koji je imao Zorana Batrovića, Koraka, Pericu Adžića — turizam su spojili s nogometom. Jednom je moja mama, gledajući izveštaj s neke decembarske utakmice na stadionu Lugovi, pomislila da je u pitanju neki posebni sport, hrvanje sa loptom u blatu. Priština je i dalje gajila nogometne osjećaje sa Srbima poput Gorana Đorovića, Crnogorcem Božidarom Vuksanovićem, zatim Muhamedom Koljenovićem, ali i neizbežnima Llapashticom i Bellopojom (likovi će štucati koliko puta sam ih spomenuo).

Kikinda je tih godina bila solidna sa Predragom Luburićem, Goranom Cvijanom, Nenadom Butulijom, Radovanom Turudijom, Nedeljkom Lukačem. Dio tog tima prijeći će u moćniji zrenjaninski Proleter, a ostali, slabiji, će naš Radnički, dimnjak fabrički, nekoliko godina izbaciti u borbi za prvu ligu.

S Jugoslavijom su otišli neizbežni Čop iz Vinkovaca, Duspara, Marenci, Računica, svi oni igrači što su ih domaći novinari častili ili zakidali za dobre ocjene ponedjeljkom u novinama. Igrači su se tada kupovali preko novina, skautske službe nisu baš bile pozorne, pa je dobar odnos sa novinarima značio baš dosta. Neki su u pionirsko doba pravili VHS kasete s lošim snimcima. Drugi su umjesto kukuruza u daljini umetali tribine s navijačima kako bi pokazali grčkim drugoligašima da su igrali u velikim klubovima. Znam likove koji su se obogatili i sa snimanja svadbi prešli na montiranje karijera nekakvog napadača Lučana koji se lažno predstavljao.

U ta zlatna vremena prije interneta mogao si tvrditi bilo što, nije postojao nitko tko će ti reći da lažeš. Dovoljno je bilo da dobro tučeš i možeš puno trčati, nije baš da su one ruske vukojebine znale igrati nogomet. ‘Naši’ su ipak bili kultiviraniji i spremni da zarade drahme, pezete, franke.

I na kraju, nisam nostalgičan, ako vam neko kaže da je tadašnja prva liga bila jedna od najjačih u Europi, laže.

Klubovi iz Jugoslavije, osim Zvezde jednom, nisu osvojili ništa. Bilo je krađe, tuče, političkog utjecaja, projekata financiranih novcem samoupravljača, lokalnih šerifa koji su preko nogometa asfaltirali put za Beograd i Zagreb u više ešalone vlasti. Dokaži se kao nogometni da bi postao društveno-politički radnik, neka vrsta testa za komunističkog nindžu, ili crveni pojas u socijalističkom karateu.

Moglo se i smjelo, nije baš za usporedbu sa sadašnjim vremenom, mi živimo jeftinu kinesku kopiju kada je nogomet u pitanju. Nije ni bitan, niti drži pažnju i nije ni sama lopta kriva za to.

Jer, vidite, nekada su od nas sakrivali istinu ili svijet nije bio globalno selo, spremno da se prikaže u svoj svojoj ljepoti. Mi smo vjerovali da iza i ispred nema ničega nogometno boljeg i smislenijeg.

To, jasno, ne znači da smo amnestirani — na nas sredovječne mislim — ali znači da imamo pravo i podsmjehnuti se ovome što sada naša djeca uživo gledaju, iako smo suučesnici.

Ne treba previše kriviti loptu, prevrtljiva je kao i svi mi, a dobila je i konkurenciju u šarenilu sadržaja, ljudi su postali muhe, prosječne stvari ne drže pažnju više od pet minuta.

Zbog toga, danas, s ove razdaljine, Gani Llapashtica ili Slobodan Palčić koji je izvodio slobodnjake kao Juninho (moram spomenuti nekoga iz Kragujevca, zamjerit će mi u zavičaju) djeluju kao igračke gromade u odnosu na klinca koji sanja svoju sličicu u nekom albumu. Samo, njegovom anonimnošću vladamo svi i što god napravio, teško će nekoga zainteresirati. Osim možda one gomile ošišanih i bijesnih iza gola. Ali ni oni nisu tu zbog nogometa i igrača, od sličica eventualno znaju za onog Pink Panthera s LSD paketića, ako je takvo nešto još uvek aktualno u doba nove kemije.

Ovo nije nostalgična priča jer sve što je ostalo u plamenu sjećanja zaslužilo je da izgori. Nogometom su se poslužili da spale pozitivne emocije, ali nije baš ni da je lopta bila gadljiva na sve što se događalo, i ona se rado kotrljala tamo gdje ju je neki lokalni, surovo netalentirani baja poslao.

Poanta je da bi se takvom na treningu smijali svi, od Bellopoje, Grnčarova, Toskića, Halilovića, Čopa, braće Vrabaca (ma znate, one ptice što su igrale za Olimpiju) i bezbroj drugih.

Ne jer su oni bili posebno dobri, nikako, da im ne pripisujemo klasu.

Upravo suprotno, mi smo loši.

U tome je stvar…

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.