Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Gol u gostima

U slavu finte

Uvod u fenomenologiju driblinga

Na igralištu, oko vrtuljka ili tobogana, jedan dječak ganja drugog ukrug. Drugi je u stalnoj prednosti i izmiče sve dok se prvi ne dosjeti i naglo krene u suprotnom, neočekivanom pravcu — tada dječak upada u zamku i biva uhvaćen. To je jedno od najranijih osviještenih susretanja sa prirodom trika. Njegova suština nije bitno drugačija ni u sportu. Trik uvijek podrazumijeva najmanje dvije instance, dakle odnos dvaju subjekata, u kojem jedan pokušava prevariti, nadmudriti, pobijediti drugog.

Fenomen trika, čini mi se, barem kada je riječ o sportu, najbolje je konkretiziran u nogometu. Naravno, finta je moguća i dio je igračke vještine i u košarci, rukometu, boksu, pa i u tenisu, ali su uvjeti, mogućnosti i varijante njenog izvođenja najveće upravo u nogometu.

Finta je, izrazivši to pomalo pretencioznom ali lijepom analogijom, antičko oslikavanje kolektiva u junaku. Ona, barem na trenutak, narušava princip kolektivne igre i fokus stavlja na pojedinca koji s loptom može donijeti prednost cijelom timu. Zato je finta, između ostalog, i fenomen, odnosno sredstvo, afirmacije individualne slobode. Ona, po samoj prirodi trika, uvijek računa sa svojevrsnom podvalom, obmanom, s “viškom informacije” koju izvođač finte nosi i koju od suparnika skriva sve do trenutka same realizacije.

Jedan od najpoznatijih, ali i najdrastičnijih primjera estetike, pa i etike trika je gol rukom Diega Maradone u Meksiku 1986. Takav je potez prema nogometnim pravilima, dakako, zabranjen, ali bi se dalo govoriti o njegovoj legitimnosti: iz kuta argentinskih navijača, taj je udarac rukom sasvim opravdan — jer, kako je u ratu i strasti (ne ljubavi, kako se inače misli…) sve dopušteno, tako je i Diegov pogodak rukom djelo počinjeno iz strasti prema nogometu. Strasti koja, za kulture kakva je argentinska, nadrasta život. Nije ovo nikakva apologija Maradoninog nelegalnog poteza, već uvod za razmišljanje o kulturi i mentalitetu koji, do granice fetiša, baštine fenomen i običaj trika.

Nije slučajno to što Južnoamerikanci driblaju više i bolje od Europljana (posebno sjevernih i zapadnih). Razlog je jednostavan — male, ekonomski nerazvijenije kulture ostavljaju više prostora, ali i više potrebe, za isticanje individualnog potencijala.

Dječaci Južne Amerike, ali i drugih ekonomski slabih regija koje njeguju nogometnu tradiciju, od najranijeg se djetinjstva susreću s prirodom trika. On nastaje iz potrebe, iz nemogućnosti pravolinijskog, jednostavnijeg rješavanja problema. Od snalaženja za školski prijevoz, užinu, odjeću i obuću, do bježanja krivudavim puteljcima nakon ukradene čokolade, dječak siromašne zemlje mora pronaći kreativan način, zaobilaznicu, kako bi ostvario svoju želju. Skandinavskom, njemačkom ili engleskom dječaku to nije potrebno: na trening ga vozi otac, njegovog oca je vozio otac, dolazi po njega nakon treninga, kupuje mu novu opremu.

Messijev dribling je konkretniji, jednostavniji, okomitiji, direktno okrenut stvaranju uvjeta za pogodak ili asistenciju

Drugi važan razlog kojim se može objasniti porijeklo i značaj trika u spomenutim zajednicama također je šire kulturne prirode. Nizak životni standard i nedostatak materijalnih sredstava uvijek se pokušavaju nadomjestiti na drugi način. Otud stalna potreba za ukrašavanjem, kinđurenjem, pretjerivanjem u svemu: od graditeljstva do glazbe i načina odijevanja — ekonomski marginaliziran pojedinac, premda banalno, pokazivanjem estetskog viška nastoji kompenzirati socio-ekonomski manjak. Jer, ne treba zaboraviti, finta nije samo sredstvo nadilaženja problema, niti je uvijek svrsishodna i pragmatična —  ona je i ornament, pomalo i kič, pa tako i svojevrsna metonimija cijele jedne kulture i načina života.

Južnoamerički nogometaš, vođen ovim kulturnim odrednicama, čak i nesvjesno unosi u svoju igru elemente finte više od svojih europskih kolega. Narušavajuči logiku timske igre (a nogomet je prije svega to), dribler ekskluzivira kolektivni prostor i na neko vrijeme odnos svodi, s 11 prema 11, na osobno nadmetanje sa suparnikom. Takav potez, ovisno od produktivnosti, može skratiti put i donijeti cijelom timu korist i prednost za kakvu bi inače bilo potrebno više vremena i truda, ali može i uzaludno potrošiti posjed, za koji bi, u slučaju timske igre, odgovornost bila raspoređena na više igrača, a tako i neutralizirana.

Od Garrinche, preko Eusebija, Maradone, pa do Ronaldinha i Lea Messija danas, stotine i tisuće njih njegovalo je ovaj barokni stil i odnos prema igri. Kada se pogleda bilo koja lista od pet ili 10 najboljih koje povijest pamti prvi vrhu su uvijek pojedinci koji su dribling i fintu donosili na poseban način.

Kroz dvojicu velikih majstora našeg vremena, mogu se, rekao bih, oslikati dva stila, dvije različite poetike kada je ova specifična vještina u pitanju.

Ronaldinho Gaucho vjerojatno je najdrastičniji primjer (a koji se potvrdio na elitnom nivou) tog ludičkog i baroknog principa o kojem je prethodno bilo riječi. Njegov dribling, sitan i eksplozivan, po svojoj složenosti i eleganciji približavajući se na trenutke cirkuskoj točki ili ritualu, nije uvijek i prije svega bio pragmatičan i utilitiran, već prije svega zabavan, i kakav je slučaj i sa umjetnošću — tu radi sebe samog. Naravno da je Ronaldinhova igra uveliko pridonijela ogromnom momčadskom uspjehu i da je svojom lucidnošću nebrojeno puta svojoj ekipi donio korist, ali njegov dribling, po samoj svojoj suštini, nije imao isključivo pragmatsku funkciju. Ronaldinhova finta nije uvijek bila racionalna, već je, vođena osjećajem i impulsom, bila i način afirmiranja individualnosti.

Takav tip igrača, a to će se vidjeti kroz kontrast sa Messijem, nije mogao kontinuirano i dugo (10 ili više godina) proizvoditi vrhunske rezultate. Njegov modus operandi  to naprosto nije dopuštao. Linearna putanja, kako i njena logika ukazuje, najbolji je put do cilja, a Ronaldinho je obožavao zastajkivati  i ići težim putem. Kratak bi bio čitav jedan članak u kome bi se jedan do drugog pokušali nagurati svi daroviti južnjaci koji su zbog  previše strasti u igri  ostali uskraćeni za značajnije karijere. Ipak, treba spomenuti Ariela Ortegu, Djalminhu, Denilsona

S druge strane, najbolji primjer optimizacije i izuzetno učinkovite primjene  južnoameričkog impulsa svakako je Lionel Messi. Njegova individualna vještina u potpunosti je iskorištena za dobrobit cijele ekipe, a odnos između  demonstriranja vrhunskog talenta i timske produktivnosti dosegao je potpunu ravnotežu. Njegov dribling je konkretniji, jednostavniji, okomitiji, mnogo manje usmjeren prema osobnom nadmetanju sa suparnikom, a direktno okrenut stvaranju uvjeta za pogodak ili asistenciju. Jasno da Messijeva finta zbog toga ‘gubi’ ponešto na zavodljivosti i spektakularnosti kakvima su obilovali Ronaldinhovi potezi, ali je, barem sa razumske točke gledišta, ta trampa i više nego isplativa.

Nogometna praksa i tradicija neke zajednice dobrim dijelom proizlazi iz same kulture tog prostora, iz slike svijeta koju dijele pripadnici te zajednice. Razvijene zemlje Zapadne i Sjeverne Evrope u nogometu, ali i u drugim društvenim praksama, baštine kolektivni duh i do rezultata dolaze kroz sistem, kroz jasan poredak i mehanizam u kojem svaki kotačić, shodno sposobnostima, ima određenu ulogu i zadatak. Južnjačke se kulture, u nedostatku takve slike svijeta, nenaviknute na poredak i sistem, oslanjaju na ad hoc rješenja i individualni talent, ostvarujući tako iz poznate maksime dulce et utile (slatko/zabavno i korisno) obično samo ono prvo.

Pokazalo se da najbolji rezultati dolaze kada je igra organizirana tako da je temelj u sistematičnom radu, a ludička manira samo njen dodatak. Međutim, bez tog jedinstvenog začina, bez alkemijske supstance veselih majstora, nogomet bi postao suhoparna i monotona disciplina, uveliko lišena svoje draži i uzbudljivosti; jer gledatelj se uvijek lakše identificira s pojedincem nego s kolektivom.