Dvije riječi koje su učinile ono što nisu uspjele ni tradicija ni povijest: ujediniti navijača i direktora TV kuće, predsjednike najbogatijih europskih klubova i UEFA-ine birokrate, igrače i političare, sa svojim beskrajnim implikacijama. Što sada, što raditi ako je nogomet sve što znate? Što gledati ako je nogomet ono što čekate cijeli tjedan? Kako zaraditi ako je nogomet ono čime financirate svoj život na visokoj nozi?

Što sad: kako dočekati nastavak sezone, kako odlučiti kome idu trofeji ako će se ova otkazati? Kako nadomjestiti konstantni priljev nogometnog sadržaja ako ste se povukli u dom; čime popuniti rupu u trbuhu koja zjapi prazna otkako su se stadioni zatvorili, a lige odgodile? Što sad?

Nogomet će se vratiti, na nama je da pripremimo teren kako bi on bio najbolja verzija samog sebe, a ne najgora svih nas

Guardianov Sid Lowe je nedavno pisao o tome kako postoji nečeg melankoličnog u prizoru praznog stadiona. Poput praznog dječjeg igrališta, slika jednostavno djeluje krivo, jer nogometni stadioni služe okupljanju ljudi, slavlju i navijanju, svjedočenju trijumfu i porazu; kada su prazni, postoji dojam da nešto nije u redu. I nešto zbilja nije u redu. Nogomet je kulturna praksa koja pruža radost milijunima, normalno je da za njim žalujemo.

Jedno je sigurno: dok slušamo vijesti o potencijalno opasnom virusu i čekamo povratak u normalan život, što god to značilo, svi zajedno ćemo se zbližiti.

Nogomet je oduvijek okupljao ljude u zajednička hermeneutičko-terapeutska društva, a sada tu sponu možemo skoro pa opipati. Drugim riječima, mi smo ti koji sada interpretiraju i tumače nogomet, koji o njemu raspravljaju i diskutiraju, ali i oni koje te iste rasprave liječe. Uostalom, tko će drugi uložiti toliko energije i emocija u raspravu o tome je li Virgil van Dijk zaslužio biti u najboljoj momčadi desetljeća i je li Barcelona pod palicom Pepa Guardiole zbilja najbolja klupska momčad svih vremena?

I koliko god osobno, uskogrudno i jedinstveno bilo naše mišljenje o tome, ili o tisućama drugih nogometnih tema, ono ne bi značilo ništa bez kolektivnog, javnog prostora u koji se uključujemo iznoseći ga. Javno o osobnom, kolektivno o jedinstvenom, to je za mene oduvijek bila srž nogometa… Ako vam se to, kao i sama ideja nogometa, čini nebitnim u vremenu kada tisuće ljudi umire, a javna sfera države nam je na rubu kolapsa, onda je to zato što se sve čini nebitnim u odnosu na to.

I baš zato, dok sam mahnito kopao po Flashscoreu koji je pokazivao samo popis otkazanih utakmica, kao digitalno groblje, tijekom svog pokušaja davanja odgovora na ono temeljno pitanje — što sad kad nema nogometa? — sinulo mi je da bi odgovor mogao biti: ništa. Možda će nam dobro doći pauza od svega; predah od utakmica, živciranja, navijanja, golova i promašaja.

Možda smo zaslužili predah.

Možda smo zaslužili vrijeme tijekom kojeg ćemo stati i razmisliti o nogometu i što nam on znači. Možda je vrijeme za refleksiju i razgovor.

Ima nečeg neodoljivo tužnog, melankoličnog, u toj ideji, kao i u prizoru praznih stadiona i parkova. Ima nekih koji taj odgovor neće moći prihvatiti i to mi je potpuno jasno, kao što mi je jasno da će prirodna reakcija mnogih biti (opravdano) postaviti pitanje zašto uopće pišem o nogometu ako mi on neće nedostajati. Ali ovo je prilika da sve nadolazeće vikende bez utakmica, osim gledajući reprize, iskoristimo kako bismo promislili i raspravili o aspektima nogometa o kojima inače ne pričamo tako često, ili bar ne u toj frekvenciji: o mentalnom zdravlju ne samo nogometaša nego i svih nas, navijača, entuzijasta i zaljubljenika. O budućnosti sporta u kojem tucet najbogatijih pliva u milijardama, dok se lokalni klubovi bore za život, o klincima diljem Hrvatske koji nemaju za kopačke i koji nemaju gdje igrati.

Možda želim na svoj način reći sljedeće: što ako mi nogomet ne nedostaje upravo zato što ga previše volim?

Dok sam bio na fakultetu, jedan od omiljenih filozofa bio mi je Gilles Deleuze — ne samo zato što je u svom jedinstvenom stilu mapirao ključne točke u kojima su se presijecale suvremena psihoanaliza, filozofija i politička ekonomija, već zbog svoje vještine da kontradiktornu rečenicu predstavi poput najlogičnije stvari na svijetu. Često imam problema s odvajanjem filozofije i nogometa (nisam jedini), a posebno prikladnim mi se čini ono što je napisao o dvojici velikana zapadnog kanona:

“Spinoza i Nietzsche su filozofi čije su kritičke i destruktivne moći bez premca, ali te moći kod njih uvijek dolaze iz afirmacije, iz radosti, iz kulta afirmacije i radosti, iz neophodnosti života protiv onih koji bi život osakatili ili uništili. Za mene, to je sama bit filozofije.”

I zaista, eto nam vremena, svo vrijeme svijeta, da kritiziramo i uništavamo; da pod upitnik stavimo HNS i njegovo rukovođenje potencijalima hrvatskog nogometa, da se borimo za domaću ligu, jedinu koju imamo, da ne odustajemo od ideje nogometa za sve, a ne samo za neke. Ali uvijek, prateći Deleuzeov savjet, iz pozicije afirmacije i radosti.

Krizna vremena su vremena prilika: procijepa u ustaljenim normama, začetaka nekih novih svjetova — kako u sportu, tako i šire. Budućnost je neizvjesna, ali tako je bilo oduvijek.

Ja jesam, kao što je Brian Clough davno rekao, određeni tip idealista (ako to dosad već nije bilo očito) — vjerujem u vile, u nogomet koji će pripadati narodu i u nešto još fantastičnije u ovom dobu podivljalog individualizma: nesebičnu kolektivnu akciju i solidarnost u vremenu kada je noć postala dan, a suosjećanje prosta riječ. I dok čitam priče o tome kako navijači u Splitu i Zagrebu sele bolnice i pomažu onima kojima je pomoć najpotrebnija, znam da nisam jedini. Nogomet će se vratiti, na nama je da pripremimo teren kako bi on bio najbolja verzija samog sebe, a ne najgora svih nas.

Ostanite kod kuće.

Pričajte. Slušajte. Razmišljate. Pazite jedni na druge.