Scenografija je bila savršena. UEFA je Euro 1996. smjestila na kultne engleske stadione i udvostručila broj sudionika simbolički spojivši dva dijela kontinenta. ‘Staru’ i ‘novu’ Europu. Iako je, zapravo, čitavu tu ‘novu’ Europu predstavljala samo jedna zemlja. Ruse i Čehe ionako se držalo starosjediocima. Hrvatska je prva i jedina izašla braniti čast ‘nove’ i drugačije Europe.
Kroz prve kvalifikacije hrvatska momčad koju je posložio Miroslav Blažević protutnjala je zajedno s Talijanima, ostavivši ispod crte Litvu, Ukrajinu, Sloveniju i Estoniju. Vrhunac kvalifikacija bio je trijumf protiv Italije 2:1 u Palermu, zapamćen i kao jedina utakmica u povijesti koju je s klupe vodio Tomislav Ivić. I uzvrat je bio legendaran, čak 35.000 glava načičkalo se u poljudskoj ‘košnici’, a završilo je s miroljubivih 1:1. Dovoljnih za obje reprezentacije.
Zahvaljujući zvučnim imenima, ali i gostujućim pobjedama protiv Španjolske i Italije, Hrvatsku se već tada počelo stavljati pod povećalo. Bili smo novi, svježi, intrigantni, kako sa svojom momčadi, tako i s dresovima koji su bili totalna avangarda u nogometnom svijetu. I jako su puno pomogli u izgradnji prepoznatljivosti, imidža i brenda i izdvajanju iz mase brojnih novih zemalja i reprezentacija koje su nastale raspadom Istočnog bloka.
Zahvaljujući svemu tome uoči Europskog prvenstva stigao je laskav poziv koji je značio potvrdu hrvatske relevantnosti u tom novom svijetu. Poziv Engleza na prijateljsku utakmicu u London.
Hrvatska je svoje prvo veliko natjecanje završila s puno bijesa i gorčine, uvjerena da je prevarena. Pitali smo se tada hoće li nam se više ikad pružiti takva prilika
Bila je riječ o zemlji koja je sebe titulirala ‘kolijevkom nogometa’ i nije se u nogometnom smislu družila baš sa svakim. Ali u ovom slučaju još i važnije, bila je riječ o političkom establišmentu koji je u to vrijeme bio prilično nesklon ideji raspada Jugoslavije i neovisnosti njezinih republika. Stoga je prijateljski nogometni dvoboj na Wembleyju mjesec i pol dana prije Eura kojem je Engleska bila domaćin, doživljen ne samo kao nogometno, nego i kao političko priznanje Hrvatskoj.
Završilo je bez golova, a momčad Terryja Veneblesa igrala je u svom najjačem sastavu s Paulom Gascoigneom, Teddyjem Shernighamom, Paulom Inceom, Steveom McManamanom, Garyjem Nevilleom, Davidom Plattom. Društvom za koje su Englezi vjerovali da će ‘vratiti nogomet kući’ nakon 30 godina. No, kao što nisu uspjeli pokoriti Hrvatsku, nisu ni Europu.
Euro smo otvorili u Nottinghamu s Turskom, još jednim debitantom, napeti i nervozni, ne znajući zapravo što uopće možemo očekivati. Rovovska bitka protiv ‘ubojica igre’ pod ravnanjem Fatiha Terima tekla je prema nezadovoljavajućem remiju sve do 85. minute. Tada je nakon jednog turskog kornera Aljoša Asanović izvukao loptu i vidio Gorana Vlaovića u žestokom naletu u sredini. Ovaj se sjurio s naše polovice sve do vratara Rüştüa Reçbera, zaobišao i njega i zabio prvi hrvatski gol na velikom natjecanju.
Iako se pričalo i pisalo o lošoj izvedbi, što je povisilo ograde između igrača novinara, taj gol i trijumf ipak su ubrizgali veliku količinu energije u glave i srca igrača. Kao da su tek tada dobili nužnu potvrdu da kao momčad zaista vrijede i mogu puno. No, Turska nije prošla bez posljedica. Alen Bokšić ozlijedio se u 70. minuti i više nije zaigrao na velikom natjecanju sve do Svjetskom prvenstvu u Japanu i Južnoj Koreji šest godina kasnije.
Nagomilani naboj eksplodirao je već u narednoj utakmici protiv Danske. Još uvijek aktualni europski prvaci, koji su četiri godine ranije zamijenili raspadnutu Jugoslaviju i senzacionalno otišli do kraja, praktično su detronizirani protiv Hrvatske na Hillsboroughu. Mario Stanić je u 52. minuti za vrh kopačke bio brži na lopti od Petera Schmeichela koji ga je srušio, a Davor Šuker iz penala doveo Hrvatsku u prednost.
Igor Štimac i Brian Laudrup potom su pogađali vratnice, da bi Zvonimir Boban na Šukerovu asistenciju na drugoj vratnici zakucao loptu za 2:0 u 80. minuti i prelomio utakmicu. Šuker ju je dovršio spektakularnim lobom minutu prije kraja, za gol koji se od tog trenutka nebrojeno puta zavrtio na špicama sportskih emisija i ušao u mnoge izbore za najljepši gol u povijesti Europskih prvenstava. Hrvatska je već nakon dva kola osigurala plasman u četvrtfinale, pa se uoči posljednjeg kola počelo kalkulirati i mudrovati.
U četvrtfinalu smo se križali sa skupinom u kojoj je Njemačka bila vjerojatni pobjednik, a za drugo mjesto borili su se Česi i Talijani. Ćiro kao Ćiro, ispalio je da želi Nijemce, iako ih realno nitko drugi nije želio. A vjerojatno u dubini duše nije ni sam Ćiro.
No, na Portugalce je svejedno poslao šarenu momčad, više kako bi sačuvao udarne snage od trošenja ili ozljeda, nego zato što je zaista htio izgubiti i ići na Nijemce. Portugalci su tu šarenu Hrvatsku pojeli u prvih 45 minuta, a dojam je bio daleko uvjerljiviji od 2:0 koliko je svijetlilo na semaforu.
Ćiro je vidio da je vrag odnio šalu pa je već na poluvremenu na teren poslao i Šukera i Bobana i Asanovića da nas spase od mogućeg ružnog potopa. Portugalci su do kraja zabili još jedan, spustili u nižu brzinu i Ćiri dali ono što je htio. Ili barem ono što je tvrdio da je htio. Nijemce.
Old Trafford je postao poprište prve epske bitke hrvatske nogometne reprezentacije. Usprkos nagrđenoj atmosferi zbog debakla protiv Portugala i novih tenzija između svlačionice i medija, Hrvatska je velikog favorita dočekala spremna.
Krenulo se žestoko i svašta se izdogađalo u prvih 20 minuta. Vlaović je imao veliku šansu odmah na otvaranju, a frcali su ružni startovi i kartoni na obje strane. Udaralo se doslovno u kost, podijeljena su već četiri žuta kartona, moglo je biti i crvenih. A onda se načetom Nikoli Jerkanu u 20. minuti dogodio blackout. Igranje rukom u kaznenom prostoru dalo je Jürgenu Klinsmannu priliku da Nijemce dovede u prednost. Praktično besplatno.
Prštalo je frcalo i dalje na obje strane. Hrvatska se nije povlačila, iživcirani Slaven Bilić u jednom je trenutku gotovo udario Christiana Ziegea dok se valjao po travnjaku, a osjećalo se kako neiskusnom švedskom sucu Leifu Sundellu teška utakmica izmiče iz ruku. Brojni dvoboji i detalji išli su na njemačku stranu, što je naše sve više izbacivalo iz takta.
Odmah na otvaranju drugog poluvremena Hrvatska se zasluženo vratila u egal. Nikola Jurčević u pressingu je oteo loptu Steffenu Freundu pred kaznenim prostorom, Šuker je izašao sam pred Andreasa Köpkea, zarolao ga i zabio za 1:1. Činilo se da Hrvatska ima odgovor na njemačku čvrstinu, moć, čak i prljavštinu.
Nažalost, drugi obrambeni blackout dogodio se već pet minuta kasnije. Štimac je preoštro ‘počistio’ Mehmeta Scholla na centru i zaradio drugi žuti karton. Hrvatska je s igračem manje izdržala tek tri minute, kad je stigla najznamenitija Sundellova pogreška. Markus Babbel očigledno je faulirao Jerkana na desnom krilu, ali švedski sudac je pustio igru. Lopta je u sredini došla do Matthiasa Sammera koji pogađa dalji kut za novu njemačku prednost.
Prosvjedi prema Sundellu bili su beskorisni, nervoza i igrač manje zakočili su sve hrvatske ideje i pokušaje do kraja utakmice, pa su Nijemci otišli u polufinale, a kasnije i do europske krune. Uz sve naše pogreške, uz taj poraz uvijek će se vezati i ime suca kojeg se vjerojatno više nigdje na svijetu, uključujući i Švedsku, niti ne sjećaju. Ali u hrvatskim uspomenama živjet će vječno.
Na kraju je Hrvatska svoje prvo veliko natjecanje završila s puno bijesa i gorčine, uvjerena da je prevarena. Pitali smo se tada hoće li nam se više ikad pružiti takva prilika. I pružila se, puno prije nego što smo očekivali. Dvije godine iskusniji i moćniji Nijemcima smo u Lyonu naplatili dugove i to s debelim kamatama. I već na svom drugom velikom natjecanju ušli u ekskluzivno društvo reprezentacija koje su dolazile do trofejnog podija.
Narednog petka, 11. lipnja, navršit će se točno četvrt stoljeća od večeri u kojoj je hrvatska nogometna reprezentacija debitirala na velikom natjecanju. U tih 25 godina promijenila se Hrvatska, promijenio se svijet, promijenio se nogomet. Ali taj prvi put i taj prvi adrenalin za sve koji su ga osjetili uvijek će ostati poseban.
Tog ljeta 1996. Europa je upoznala Hrvatsku. Dvije godine kasnije upoznat će je čitav svijet.
