Prašnjava Guinnessova knjiga nogometnih rekorda skinuta je s police i pozvana na konzultacije. Fenerbahçe je s krajem prošle i početkom ove sezone nanizao već 21 pobjedu zaredom i opasno prijeti brazilskoj Coritibi koja se 2011. zaustavila na 24. Još samo tri pobjede turski klub dijele od povijesti koju bi mogao supotpisati jedan dobro nam poznati lik. Arhitekt ovosezonskog Fenera je Mario Branco, nekadašnji Hajdukov sportski direktor.
Portugalac je u Split sletio u lipnju 2016. zajedno s novim predsjednikom Ivanom Kosom. O njemu se malo toga znalo, tek da je skautsko oko brusio u portugalskim, poljskim i rumunjskim klubovima. Referenca za angažman u Hajduku bio je odličan posao koji je odradio kao sportski direktor Estorila. U malom portugalskom klubu je u četiri sezone potpisao najbolji klupski plasman u povijesti (četvrto mjesto), prvi put ga uveo u Europu i dvaput igrao u skupinama Europa lige.
Hajduk ga je predstavio istog dana kad i novog trenera Marijana Pušnika, a novi predsjednik dao im je u ruke svlačionicu koja nije garantirala značajan rezultatski pomak bez značajnih pojačanja. Počeli su pristizati Ante Erceg, Zvonimir Kožulj, Savvas Gentsoglu, Hamza Barry, a ‘kapitalac’ je bio Márkó Futács, mađarski napadač s iskustvom iz Francuske, Njemačke i Engleske.
Skupinu Europa lige Hajduk je propustio na jedanaesterce protiv Maccabija iz Tel Aviva; nakon što je početkom prosinca ispao od Splita u čevrtfinalu kupa, Pušnik je smijenjen, a Branco je dočekao prvu priliku da odabere trenera po svom guštu. I odabrao je Španjolca Joana Carrilla koji je dočekao ljeto i novi europski pokušaj.
Brancov posao u Hajduku nije pošteno ocjenjivati samo lošim ocjenama. Bio je bliži uspjehu nego mnogi koji su ga kritizirali jer je stranac i laka meta
Uoči sezone 2017./18. Branco je iz Barcelone doveo stopera Borju Lopeza, koji je u startu oduševio, ali s vremenom padao u formi sve dok ga ozljeda koljena nije potpuno potopila. Vraćeni su Mijo Caktaš i Josip Radošević, a navijački ego Portugalac je raspalio grandioznim imenom, ali nevelikim učinkom sunarodnjaka Huga Almeide.
Velika fluktuacija posebno stranih igrača poprilično je iritirala nervozni i nestrpljivi ambijent oko kluba. Treba, međutim, biti svjestan da ni Branco, ni Hajduk tada nisu raspolagali velikim kapitalom za shopping, pa je tržište uglavnom bilo ograničeno na slobodne i besplatne igrače. Među njima je bilo i pogodaka i promašaja, pri čemu je najskuplji kiks bio rumunjski bek Steliano Filip.
I Carrillo je osjetio sve čari ‘hajdučkih jeseni’, pa je i on dobio nogu nakon šokantnog domaćeg poraza od Rudeša početkom studenoga. Na klupu je sjeo Željko Kopić, pobijedio Rijeku na Rujevici, Dinamo u Maksimiru i šest kola prije kraja prvenstva prišuljao se Dinamu na pet bodova zaostatka uoči derbija na Poljudu.
No, u tjednu prije derbija dogodio se upravljački potres u kojem su navijači tražili odlazak predsjednika Kosa zbog ‘zatopljavanja’ odnosa sa sucima. Kos je doista i otišao, a Hajduk je propustio priliku potpuno pritisnuti Dinamo do samog kraja prvenstvene utrke. Dinamo je slavio u splitskom derbiju i trasirao put do još jedne titule prvaka.
Drugu priliku da u direktnom dvoboju s najvećim rivalom uzme toliko željeni trofej Hajduk je dočekao mjesec dana kasnije u finalu kupa u Vinkovcima. Nažalost, ta je utakmica umjesto po nogometnom spektaklu ostala upamćena po suđenju Marija Zebeca i bijesu i očaju prevarenih Hajdukovih igrača i navijača nakon utakmice. Pljačka bez oružja usmjerila je još jedan trofej u Dinamove vitrine, a Hajduk je na kraju sezone krenuo u novi pokušaj s novom upravom, novim sportskim direktorom, novim trenerom i novim igračima.
A Mario Branco je krenuo dalje. Dva mjeseca nakon što je napustio Hajduk zvao ga je PAOK i dodijelio mu funkciju “direktora strateškog planiranja i razvoja”, ali tijekom sezone zapravo je zamijenio Ľuboša Micheľa na mjestu sportskog direktora. Već u prvoj sezoni u kojoj se priključio solunskom klubu osvojili su dvostruku krunu, i to na kakav način — titulu prvaka uzeli su nakon 34 godine čekanja, i to bez poraza.
Nakon što je šampionski trener Răzvan Lucescu na kraju sezone otišao u Saudijsku Arabiju, Branco je instalirao portugalski stručni stožer na čelu s Abelom Ferreirom. COVID-sezonu završili su na drugom mjestu iza Olympiakosa, a upravo je Portugalac snimio Josipa Mišića na klupi lisabonskog Sportinga i doveo ga u PAOK, gdje je te sezone bio najbolji igrač.
I PAOK je, kao i Hajduk, napustio nakon druge sezone, a vrtjele su se tada priče o zanimanju nekih puno bogatijih klubova za njegove usluge. Talijanski mediji pisali su da je u kombinaciji za Romu, gdje je trener tada bio Paulo Fonseca, a engleski kako ga je José Mourinho preporučio Manchester Unitedu.
Međutim, usred sezone 2020./21. vratio se u Portugal i prihvatio posao sportskog direktora u Famalicãu. Zadržao se tek do kraja sezone, pa i nije imao vremena i prostora za neke značajne poteze. No, jedan je veliki posao ipak uspio odraditi. Iz Urugvaja je za tri milijuna eura doveo tada 19-godišnjeg Manuela Ugartea, koji je već na kraju sezone prodan Sportingu za dvostruki iznos. A lisabonski klub ovog ljeta PSG-u za — deseterostruki.
U lipnju 2022. portugalski trener Jorge Jesus prihvatio je poziv turskog velikana Fenerbahçea i sa sobom u Istanbul poveo čitav minibus Portugalaca. Među njima je bio i Mario Branco, koji je trebao nadzirati i moderirati tu portugalsko-tursku harmoniju. Sezona je okončana osvajanjem kupa, što je bio prvi Fenerov trofej nakon 10 sušnih godina.
Jesus je otišao na kraju sezone, ne mogavši odoljeti sirenskom zovu saudijskih petrodolara, a u Al Hilalu je imao i nekog nedovršenog posla. Branco je, međutim, ostao u Feneru kao jedini iz prošlosezonskog portugalskog kontigenta i ponuđena mu je funkcija sportskog direktora. U kojoj je ovog ljeta eksplodirala sva unutarnja energija koju je u sebi nakupio.
Za Jesusova je nasljednika odabrao İsmaila Kartala, domaćeg trenera kojem je potom isporučio svu silu impresivnih imena. S 50 milijuna koje je klub ovog ljeta inkasirao prodajom 18-godišnjeg Arde Gülera Real Madridu, Attile Szalaija Hoffenheimu i još nekih igrača koji su spadali u ‘zamjenjivu robu’, kupio je Poljaka Sebastiana Szymańskog od moskovskog Dinama, Dominika Livakovića od zagrebačkog, Brazilce Freda iz Manchester Uniteda i Rodriga Becãa iz Udinesea i, kao šlag na torti — najveću tursku zvijezdu Cengiza Ündera iz Marseillea. A sve je te kupovine dodatno obogatio i ukrasio s dva velika imena: Edinom Džekom iz Intera i Dušanom Tadićem iz Ajaxa, koji su se sjajno uklopli u Fenerov žuto-plavi planet i donijeli mu toliko nužni ‘Faktor X’.
I proizvod je zasad nestvarno dobar: 10 pobjeda u 10 prvenstvenih utakmica, uz gol razliku 29:5. Devet pobjeda u devet europskih utakmica, uz gol razliku 29:5. U 19 utakmica ove sezone, 19 pobjeda. Uz dvije s kraja prošle sezone, Fenerbahçe je s 21 pobjedom zaredom izjednačio učinak Manchester Cityja od prije dvije godine i još ga tri trijumfa dijele od Coritibe 2011. i Guinnessove knjige rekorda.
Ali još važnije — Brancov Fener je u lovu na naslov prvaka koji u azijskom dijelu Istanbula čekaju još od sezone 2013./14. I usprkos 10 prvenstvenih pobjeda u nizu, ona je još jako daleko. Jer ništa manje impresivan niz ima i njihov najveći rival Galatasaray, koji je u 10 kola devet puta pobijedio i jednom remizirao. Bit će to epska bitka u kojoj bivši Hajdukov sportski direktor može osigurati besmrtnost među vatrenim navijačima turskog kluba. Kad već nije među vatrenim navijačima hrvatskog.
A možda će ga nakon svega i navijači Hajduka drugačije gledati. Nije to bilo jednostavno vrijeme za Hajduk — ni zbog unutarnjih, ni zbog vanjskih nevera. Ali gole činjenice govore da je u dvogodišnjem periodu Kosa i Branca splitski klub bio jedan penal udaljen od europske jeseni, da je bio najbliže Dinamu u dubokom proljeću nakon puno godina i da je od trofeja u kupu bio udaljen za tek jedno pošteno suđenje.
Uz to, u Nikoli Vlašiću realiziran je dotad najveći transfer u klupskoj povijesti, u Futácsu nakon 25 godina dobiven najbolji strijelac lige, a europske prepreke iz Rumunjske, Ukrajine, Bugarske, Danske uspješno su se preskakale. U to vrijeme sve to i nije izgledalo kao nešto posebno, ali svakoj je objektivnoj percepciji potrebno dodati i varijablu suda vremena. Kao što sve tada nije bilo dobro, jednako tako sve nije bilo ni loše. Kako bi sve skupa ispalo i završilo da su Kos i Branco nastavili dalje — to nikad nećemo saznati.
Kako god bilo, posao koji je Branco u dvije godine (od)radio u Hajduku nije pošteno ocjenjivati samo lošim ocjenama držeći se isključivo kriterija “nije ništa osvojeno”. Ako ćemo realno, bio je bliži nego mnogi koji su ga kritizirali i koji ga još uvijek kritiziraju jer je stranac i laka meta.
U životopisu Marija Branca stoji da je jedini sportski direktor s kojim je Estoril ušao u Europu, da je jedini sportski direktor s kojim je PAOK osvojio dvostruku krunu, da je s njime u stručnom stožeru Fenerbahçe osvojio svoj prvi trofej u 10 godina i da je s njime kao sportskim direktorom došao na prag Guinnessove knjige rekorda.
Pa dok Hajdukova navijačka vojska još uvijek vijeća oko (pr)ocjene njegova nogometnog znanja i stručnosti i njegova dvogodišnjeg rada u splitskom klubu, ono što se s njegovom karijerom događalo nakon odlaska iz Hajduka neminovno će poput mača iz korica isukati onu vječnu i legendarnu rečenicu:
“…a nama nije valja’…”
