Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

A sada — spektakl

Njemački pad, engleski uzlet i japanski fair play

Nećete dobiti Nobelovu nagradu za znanost ako ustvrdite da je Njemačka najveće razočaranje Svjetskog prvenstva. A zapravo je i jedino, barem što se rezultata tiče. Sve ostalo završilo je manje-više prema predviđanjima. Možda je eventualno Poljska mogla biti na mjestu Japana, ali solist Robert Lewandowski ipak nema ni izbliza tako kvalitetan i uštiman prateći ansambl u reprezentaciji kao što ima u Bayernu.

Braniteljska kletva tako je dokačila i Nijemce 2018. — kao i Francuze 2002., Talijane 2010. i Španjolce 2014. Pa su tradicionalno arogantni/ironični Englezi to iskoristili kako bi još jednom podboli svoje vječne konkurente iz Petice.

“Nama se to nikad nije dogodilo. Ali morat ćemo biti jako oprezni u grupi u Kataru 2022.”

Sad kad u turniru više nema ni Talijana ni Nijemaca, a Španjolci i Francuzi nakon prvog kruga ne izgledaju nimalo nepobjedivo, Englezi su opet sami sebe spremno gurnuli u ulogu favorita. It’s coming home, odzvanja sa svih strana u koktelu euforije, zajebancije, nadrealizma i cinizma kojeg valjda samo Englezi znaju tako dobro smiješati. Ali i popiti naiskap ako zatreba.

Uz ‘korisni’ poraz od Belgije koji ih je gurnuo u hrvatski dio ždrijeba gdje nema ni Brazila, ni Argentine, ni Portugala, uz raspoloženog Harryja Kanea, uz naslov svjetskih omladinskih prvaka koji su prvi put u povijesti osvojili prošle godine — Englezi opet jašu na valovima optimizma. U čemu su jači čak i od Hrvata. Jer nisu prošla ni dva tjedna otkako su se po društvenom međumrežju vrtjele slike engleskog momčadskog autobusa zgodno parkiranog pored znaka za “kratko zadržavanje”.

Pa iako je simpatično već desetljećima slušati priče o “povratku nogometa kući”, a onda gledati razočarana lica koja će tamošnji nemilosrdni tabloidi kidati mjesecima, Englezi ovog puta ne prodaju tek prazne priče. Ne radi se tu samo o ovom prvenstvu ili ovoj momčadi, koja i nije nešto dozlaboga impresivna, čega su Englezi itekako svjesni. Radi se o čitavom novom sustavu omladinskih kategorija kojem je FA zadnjih godina posvetio puno pažnje. Konačno su Englezi uspjeli donekle zatomiti svoj golemi ego i priznati sebi da, bez obzira na silne svjetske zvijezde i milijarde koje se troše u Premier ligi, engleskoj reprezentaciji prijeti tiha smrt ako nešto brzo ne naprave.

I rezultati su već počeli pljuštati. Englezi su aktualni svjetski prvaci u kategoriji U20, europski prvaci U19, svjetski prvaci U17, a da nemaju tradicionalnih nacionalnih problema s raspucavanjima penala u polufinalima — igrali bi i finala Europskih prvenstava U21 i U17. Definitivno su osvježili svoje omladinske škole i procese i uzeli neke reprezentativne titule koje nisu nikad u svojoj povijesti. No, pravi izazov tek čeka sve te trofejne generacije. Koliko će prostora dobiti u seniorskom nogometu?

Nasladili su se Englezi njemačkom ispadanju; no, ako netko uistinu nema razloga za brigu onda su to Nijemci. Jer pred vratima stoji čitava vojska sjajnih mladih igrača koji su već u ozbiljnim ulogama u velikim klubovima, pa i u reprezentaciji. Niklas Süle, Leroy Sane, Joshua Kimmich, Julian Draxler, Antonio Rüdiger, Leon Goretzka, Julian Brandt, Timo Werner, Emre Can, Serge Gnabry, možete bez problema nanizati još desetak impresivnih imena mlađih od 25 godina. Uz dodatak da su i Toni Kroos, Thomas Müller, Ilkay Gündogan, Sebastian Rudy i još neki važni komadići važnih momčadi još ispod 30.

I prilično je vjerojatno da će ih u novi ciklus opet povesti najpoznatiji kopač nosa na svijetu, bez obzira što je upravo potpisao najgori rezultat u povijesti Njemačke na Svjetskim prvenstvima. Samo što Nijemci, za razliku od mnogih drugih, nisu kratke pameti. I lik i djelo Joachima Löwa neće suditi samo po ovome što se dogodilo u Rusiji. Jer čovjek je u 12 godina kako je na klupi Njemačkoj donio medalju sa svakog velikog natjecanja do Rusije. Srebro i dvije bronce s europskih prvenstava, zlato i broncu sa svjetskih.

Pred nama je 16 nogometnih poslastica u 16 narednih dana. Svaka na život ili smrt

Nijemci su dovoljno racionalni i mudri da ne donose odluke u trenucima dok su vrući od (negativnih) emocija. Löw je samo vrh stručne piramide koja je zaslužna za renesansu njemačkog nogometa u zadnjem desetljeću, a ispod njega su temelji koje ne može uzdrmati jedan loš rezultat. Savez mu je već produžio ugovor za novi četverogodišnji ciklus, iako će se sve što se događalo u Rusiji itekako detaljno analizirati. Nije nemoguće da Löw na koncu i ode s njemačke klupe, ali to sigurno neće biti zbog alibija ili da bi netko iznad njega sačuvao svoju guzicu.

No, što god se dogodilo u jedno budite uvjereni. Nijemci će već za dvije godine na Europskom prvenstvu opet biti među glavnim favoritima za naslov.

Nijemci jesu najveće razočaranje ovog Svjetskog prvenstva, ali nikako nisu najveći tragičari. Što bi, recimo, rekli Senegalci, koji su ispali zbog dva žuta kartona više od Japanaca? A opet, postoji li nacija koja više zaslužuje da ih sreća pomazi zbog fair playa od Japanaca?

Znam što ćete pitati, kako se u fair-play uklapa njihovo povlačenje na svoju polovicu u zadnjih desetak minuta utakmice protiv Poljske? A ja ću vam reći da gledate malo širu sliku. Što su to Japanci nesportski napravili? Jesu li imali nekakav prethodni dogovor s Poljacima koji bi koristio i jednima i drugima, a oštetio nekog trećega? Kao što su, primjerice, imali Nijemci i Austrijanci na štetu Alžiraca 1982. ili Šveđani i Danci na štetu Talijana 2004.?

U svakom trenutku japanskog povlačenja Senegal je i dalje ovisio samo o sebi i svom rezultatu. Da je zabio gol — prošao bi dalje. Japanski izbornik Akira Nishino nakon utakmice ništa nije ni muljao ni lagao. Nije nabio mobitel na uho glumeći da ima neki vrlo važan poziv, niti se pravio glup na novinarsko pitanje. Priznao je da je on naredio svojoj momčadi da se povuče jer je procijenio da je to manji rizik. Gol mu u tom trenutku nije trebao, a svaka poljska kontra ili neki glupi karton mogli su njegovu momčad izbaciti s natjecanja.

Možda to što je Nishino naredio nije simpatično. Ali što je u njegovom potezu bilo nečasno? Koga je pritom prevario? Senegal nije, Senegal je sam sebi kriv. Koga onda? Navijače ispred televizora koji se nisu zabavili u zadnjih desetak minuta utakmice? OK, razumio bih da je sve to trajalo svih 90 minuta, ali dajte budite realni. Čovjek se kockao. Na to da Senegal neće zabiti. I prošlo mu je. Kraj priče. Ako je nečasno igrati na rezultat, onda je nečastan svaki trener koji suparniku postavi bunker.

Čast Njemačkoj i Senegalu, ali titula tragičara prve runde ipak pripada Iranu. Reprezentacija koju pored Španjolske i Portugala nitko nije doživljavao bila je na jedan udarac od osmine finala. Ono što je u sudačkoj nadoknadi protiv Portugala promašio Mehdi Taremi proganjat će iranski nogomet otprilike onako kako Lilian Thuram i Semih Şentürk proganjaju hrvatski.

Ostat će zapisano da je nomadski pastir Alireza Beiranvand obranio penal Cristianu Ronaldu, kao što će ostati zapisano i da je u istoj fazi Hannes Halldórsson obranio penal Leu Messiju. Ali dok su Iranac i Islanđanin dobili priče koje će pričati unucima u nekom ljetnikovcu uz Perzijski zaljev ili kolibi kraj gejzira, dvojica najboljih nogometaša na svijetu nastavljaju novu rundu kazačoka. Bez obzira na sve oluje koje su ih šibale i sve prepreke koje su pred njih iskakale. Obojica su nekako pronašla način. A baš je to odlika najboljih.

Uz Hrvatsku koja je šampion dojma prvog kruga, Njemačku koja je prvak podbačaja, Japan koji je, gle čuda, imao manje žutih i VAR koji se pokazao vrhunskim dodatkom svakoj nogometnoj večeri, 48 utakmica Svjetskog prvenstva u Rusiji gurnuli smo u povijesne knjige.

Pred nama je 16 nogometnih poslastica u 16 narednih dana. Svaka na život ili smrt. Svaka za povijest.

Uživajmo.