Charles Oakley nikad nikoga nije štedio. Ni suparnike, ni suigrače, ni navijače, ni sebe. Ni gazdu. Scena kako 53-godišnji veteran razgrće zaštitare koji su reagirali na njegove uvrede upućene Jamesu Dolanu, vlasniku New York Knicksa, obišle su svijet. I dok se Dolan danima trudio uvjeriti javnost kako je sve produkt Oakleyeve ljubavi prema čašici, na scenu je opet izašla priča o vjerojatno najgorem vlasniku u povijesti profesionalnog sporta.
Poslovni i životni uspjeh Jamesa Dolana toliko je inspirativan da će vam zazvati suzu na oko. Naime, mladi James kupio je jabuku za jedan cent, prodao je za dva. Pa je kupio dvije jabuke za dva centa i prodao ih za četiri. Pa je kupio četiri jabuke za četiri centa…
… a onda mu je otac ostavio Knickse, Rangerse, Cablevision Corporation, Madison Square Garden i još nekoliko milijardi dolara sa strane.
Razmaženi sin bogatog i uspješnog biznismena u svojim mladim danima nije nimalo naginjao biznisu. Zapravo nije naginjao bilo čemu. Najteže odluke tijekom odrastanja, koje u njegovom slučaju na mnogim razinama još uvijek traje, bile su hoće li party za ekipu složiti u tatinoj njujorškoj, floridskoj ili kalifornijskoj vili.
Dok je stari gradio i širio poslovno carstvo, on je sanjao glazbenu karijeru. Ali kako mu je talent za muziku očito bio ekvivalentan talentu za vođenje sportske organizacije, tugu zbog osobne nerealiziranosti utapao je u alkoholu i drogi. No, ništa što očeve milijarde nisu mogle riješiti.
Kad se očistio od alkohola, droge i glazbenih snova, tata ga je zaposlio. Kao direktora. I tako je krenula njegova poslovna karijera puna promašaja, pogrešnih poteza i izgubljenih (stotina) milijuna dolara. No, opet, ništa što očeve milijarde nisu mogle riješiti.
Ovo su moji Knicksi. A vi, ako želite svoje, osnujte sebi druge
Otac k’o otac, slijep na sinove mane, marljivo je plaćao sve njegove pogreške. A kako ga je životna energija sve više napuštala, poklanjao mu je sve vrjednije nove igračke i titule. I tu bi čitava pažnja javnosti prestala, da među tim igračkama nisu bile i neke od najpopularnijih američkih sportskih organizacija. Knicksi i Rangersi.
A tamo je sva raskoš talenta Jamesa Dolana zasjala u punom sjaju. Ušao je u MSG kao slon u staklariju i, kao svaki bahati šerif bez pokrića, okružio se klimoglavcima i poslušnicima koji su mu gladili ego i uvjeravali ga da je omnipotentan. Svatko tko je unutar tih organizacija nudio drugačiju verziju istine od njegove je dobio nogu. Igrači, treneri, kuhari, menadžeri, skauti, novinari – čak i jedan zaštitar koji ga nije prepoznao na ulazu, nego je od njega tražio dokumente. Koje li drskosti.
“Znaš ti ‘ko sam ja!?”
To što likovima poput njega očajnički treba priznanje od poznatih i priznatih koristili su mnogi, a najbolje Isiah Thomas. Sjajan košarkaš, velikan NBA lige, temelj šampionskih Bad Boysa iz Detroita. Usporedo s tim i gadan karakter, manipulator s osmijehom na licu i menadžerski nesposobnjaković koji se uselio u Dolanovo uho i uvjerio ga da mu slijepo vjeruje.
Ono što je taj tandem godinama proizvodio bilo je nešto neviđeno u svijetu sporta. Thomas je razorio čitavu organizaciju i pretvorio je u predmet sprdnje. Preplaćivao je gomile disfunkcionalnih, poluozlijeđenih i problematičnih tipova, davao pickove u bescjenje, razbacivao se klupskim milijunima kao da su jugoslavenski dinari, a ne američki dolari. A za svađe, tučnjave, ozljede, seksualne skandale i rezultatske katastrofe koje je proizvodio krivio je sve osim sebe.
Thomasovi potezi znali su biti toliko glupi i besmisleni da su kružile teorije kako sve to radi zbog nekog višeg cilja, kojeg opet nitko nije mogao dokučiti. Tobože “nitko nije toliko glup”. Međutim, za Thomasa i Dolana ta teorija nije vrijedila. Oni doista jesu. Dokazano. Usprkos tomu što su im džepovi puni love. Bogati idiot i dalje je idiot.
Njihov ples tupila i bauljanja do te je mjere postao problematičan da je sam šef NBA lige David Stern to odlučio prekinuti. Od Dolana je tražio da makne Thomasa, jer su njegovi užasni potezi počeli širiti kancerogeno tkivo na čitavu ligu koja itekako ovisi o poslovnom i medijskom svijetu načičkanom na manhattanskom poluotoku.
Dolan je Sterna morao poslušati. Thomasa je otpratio u menadžersku mirovinu, ali i dalje ga je ostavio u svom uhu. Iako ga je ovaj koštao 14 milijuna dolara sudske nagodbe zbog seksualnog uznemiravanja jedne djelatnice Knicksa. A i što je 14 milijuna naspram stotina koje je potrošio na rezultatsko uznemiravanje navijača Knicksa i Rangersa?
Stern je Dolanu sugerirao Donnieja Walsha, ozbiljnog, metodičnog i poštovanog starog vuka kako bi popravio katastrofalnu situaciju. I Walsh je doista uspio motikama, loptama i bagerima raščistiti govna koja je Thomas godinama naslagivao. Riješio se mnogih teških ugovora, vratio pickove, složio zanimljivu momčad i potpuno preokrenuo atmosferu oko kluba. U pozitivu.
Ali onda se opet probudio Dolan i njegov osobni ‘šaptač konjima’. Thomas je svog kompanjona uvjerio da Carmela Anthonyja mora uzeti odmah i po svaku cijenu. Iako je ovaj želio doći na ljeto kao slobodan igrač, a to je znao i Donnie Walsh, Dolan je izdao naredbu da ga se dovede odmah. Bez obzira na cijenu. U Denveru su otvorili šampanjac i orobili Knickse za šest (!) igrača i tri izbora na draftu.
Carmelo Anthony i danas plaća i plaćat će i dalje cijenu tog tradea koji je igrački i upravljački osakatio Knickse. Jer Walsh je očekivano na kraju sezone digao pozdrav Dolanu, svjestan da Thomasove budalaštine u uhu ‘jednog gazde’ imaju veću vrijednost od njegovih ideja.
A Dolan mu se na odlasku ‘zahvalio’ tako što ga je optužio da je LeBron James 2010. odbio Knickse zato što ga je Walsh dočekao u invalidskim kolicima zbog operacije od koje se oporavljao. Bio je to samo jedan u nizu niskih udaraca bogatog i bahatog egotripera.
Jer koliki kompleks božanstva moraš imati da iz sezone u sezonu gledaš kako se čitav svijet sprda s produktom tvog upravljanja i uplitanja, a svejedno i dalje ne odustaješ od svog narcisoidnog uvjerenja kako sve znaš najbolje?
Samo zato što si od tate naslijedio bogatstvo.
U Madison Square Garden je teško ući, ulaznice su usprkos svim porazima i promašajima najskuplje u ligi. Brokeri s Wall Streeta, manhattanski biznismeni koji u MSG dolaze večerati i opustiti kravatu na kraju radnog dana, filmske, glazbene i televizijske zvijezde željne selfieja i kamera i općenito visoko društvo koje si može priuštiti skupe godišnje ulaznice i nisu baš baza za neku revoluciju.
A sve i da jesu – što bi mogli učiniti? Knicksi su privatno vlasništvo Jamesa Dolana i on s njima može raditi što god hoće. I uništiti ih i rugati se s njima i izbaciti i navijače i legende iz dvorane i ceriti vam se u lice poručujući da “počnete navijati za Netse jer vas Knicksi ne žele”. To je, naime, odgovorio jednom 73-godišnjem navijaču koji mu je uputio kritiku i pozvao ga da proda Knickse nekome tko ima mozga.
“Ovo su moji Knicksi. A vi, ako želite svoje, osnujte sebi druge.”
Čovjek je iz godine u godinu u najužem vrhu najgorih vlasnika ne u NBA ligi, nego u američkom sportu uopće. Došlo je, zamislite, do toga da su američki navijači htjeli organizirati prosvjed protiv njega ispred MSG-a. Navijači koji su godinama klečali pred Davidom Sternom tražeći da “napravi nešto”. Ali napraviti se ne može ništa. Privatno vlasništvo. Jedan gazda.
Nijedna organizacija u povijesti sporta nije toliko besmisleno spiskala stotine milijuna dolara kao Dolanovi Knicksi. I nemojte se pritom uhvatiti u zamku autosugestije kako “troši svoju lovu pa može raditi što hoće”. Jer zapravo ne troši.
NBA je ultimativna tvornica novca, a Knicksi, kakvi god rezultatski bili, njezin najunosniji pogon. Većina spiskane love ne dolazi iz Dolanovog džepa, nego iz poslovne organizacije koja na tržištu kapitala vrijedi 3,3 milijarde dolara. Sve što su potrošili, Knicksi su i zaradili. Sav novac koji imaju s Jamesom Dolanom na čelu imali bi i kad bi im gazda bio Goran Đerek. A vjerojatno i bolje rezultate.
U hrvatskom se sportu često zaziva “jedan gazda” ili “bogati vlasnik koji će uložiti”.
Ali što ako vas, poput košarkaških i hokejskih fanova u najbogatijem gradu i najslavnijoj dvorani na svijetu, dopadne idiot?
