Bilo kakva filozofska rasprava o novcu u nogometu opasno prijeti zakopavanjem u katakombe licemjerja i selektivnog tretiranja činjenica. Naročito o arapskom novcu. Ako je taj novac prljav, onda je prljav i kad dolazi u Pariz, London, Manchester ili Newcastle. Ako nije, onda nije ni kad Dubai i Katar kupuju svijet, ili Rijad i Džeda nogomet.
Saudijski prijestolonasljednik Mohammed bin Salman zapalio se za nogomet kao ne toliko igru koliko sredstvo koje mu može poslužiti kako bi mijenjao percepciju svoje zemlje. Koliko izvana, jednako toliko i iznutra. Jer nema boljeg načina, povijest pokazuje, za kontrolu širokih masa od kruha i igara. Ne trebate niti ići na Bliski istok da biste to vidjeli, možete i u blisko susjedstvo. U euroligašku Srbiju. Princip je prilično komparabilan. Kruha i igara. A ako kruha i nema, bar ima igara.
Službena verzija saudijskih vlasti o aktualnoj nogometnoj i općenito sportskoj ekspanziji je jednostavna. “Želja za privlačenjem investicija, poboljšavanje javnog zdravlja nacije i razvoj sportske infranstrukture.” Tko ne bi htio povjerovati u taj cvrkut? Ultimativni cilj je domaćinstvo Svjetskog nogometnog prvenstva 2030. ili 2034., dokad bi nogometna liga Saudijske Arabije trebala biti među top 10 najjačih nogometnih liga na svijetu.
Prvu dominu zakotrljala je pobjeda na otvaranju SP-a u Kataru protiv kasnijeg svjetskog prvaka Argentine, zbog čega su ulice Rijada gorjele, a Princu se upalila lampica. Bio je to savršen trenutak za korak dalje. A korak dalje bio je — Cristiano Ronaldo. Također u idealnom trenutku mučnog suočavanja s realnošću da ga Manchester United, pa čak i elitna nogometna Europa, više ne trebaju.
Naredni korak bio je instaliranje Garryja Cooka, bivšeg direktora Nikea i Manchester Cityja, za šefa parade saudijskog klupskog nogometa. Vrhunski menadžer dobio je zadatak povesti saudijsku ligu u budućnost optočenu milijardama.
Iznenađena i uvijeđena nogometna Europa morat će se s time nositi. I dobro promisliti hoće li dugoročno postati žrtva igre koju je sama osmislila
Točka na i bio je otkup 75 posto u četirima najpopularnijim i najvećim saudijskih klubova te njihov prelazak u vlasništvo Public Investment Funda, državnog fonda koji barata kapitalom od preko 700 milijardi eura. Da, istog onog fonda koji je prije dvije godine kupio Newcastle United. Istog onog koji ima udjele u Boeingu, Uberu, Citibanku, Facebooku, Disneyju, Nintendu i tko zna čemu sve još.
Po dva kluba iz Rijada, Al Hilal i Al Nassr, i Džede, Al Ittihad i Al Ahli, tako su postali strateško oružje saudijskih vlasti kojim će uzdrmati svijet. Prije svega nogometni, ali ne isključivo. I bome ga uzdrmaše. A tek su počeli. Puno ćete o njima slušati narednih godina, pa bi bio red i da ih razvrstamo i upoznamo. Trebat će vam. Nećete ih moći ignorirati.
Al Hilal iz glavnog grada Rijada i Al Ittihad iz najveće luke Džede već desetljećima su najveći rivali saudijskog nogometa. Paušalno i karikirano, čisto radi zabave, možemo ih predstaviti kao Dinamo i Hajduk. Jedan je klub plavih dresova iz glavnog grada koji skuplja trofeje, drugi klub iz najvećeg primorskog grada, najstariji klub u zemlji, koji ima najbrojniju i najodaniju navijačku vojsku i čiji je nadimak Klub naroda.
U prošloj šampionskoj sezoni Al Ittihad je imao prosjek od 40.000 gledatelja na svom stadionu, više nego dvostruko od prvog pratitelja Al Nassra, čije su se brojke udvostručile Ronaldovim dolaskom. Najveći rival Al Hilal imao je manje od 10.000 ljudi na svojim tribinama.
Al Ittihad ima devet naslova prvaka Saudijske Arabije i dvije titule prvaka Azije 2004. i 2005. Ona prva je bila posebno dramatična i potpisana hrvatskim bojama. Tomislav Ivić i Stanko Poklepović s klupe i Mario Carević na terenu odveli su ‘saudijski Hajduk’ sve do finala Azijske Lige prvaka, gdje ih je čekao južnokorejski Seongham Ilhwa Chunma.
No, šokantan poraz 1:3 u prvoj finalnoj utakmici u Džedi rezultirao je navijačkim neredima i bijesom gazde koji je prije uzvrata u Seongnamu potjerao Ivića, a momčad je na ‘strijeljanje’ u Južnu Koreju odveo njegov pomoćnik Dragan Talajić. No, umjesto strijeljanja Al Ittihad je uskrsnuo, pomeo domaćina s 5:0 i pokvario mu već pripremljeno slavlje.
Talajić je tako uspješno dovršio sve što su Ivić i Poklepović radili tijekom sezone, a o tome kakav su posao napravili i kakve temelje sazidali najbolje svjedoči činjenica da je Al Ittihad i naredne sezone obranio naslov prvaka Azije. Pola te sezone vodio ga je Luka Peruzović, ali nažalost ni on nije dočekao kraj i trofeje. Što u Saudijskoj Arabiji nije ništa čudno. Osim spomenutih hrvatskih trenera, Al Ittihad je pola sezone 2018./19. vodio Slaven Bilić, a dvomjesečne dionice imali su Vahid Halilhodžić i Matjaž Kek.
Prošle sezone osvojio je i bučno proslavio naslov prvaka ispred Ronaldova Al Nassra, a za novu sezonu ojačali su ga četiri impresivna imena: Karim Benzema, N’Golo Kante, Fabinho i Jota. S njima je u drugi plan pao i Marokanac Abderrazah Hamdallah, najbolji strijelac prošle sezone s 21 golom i najveća zvijezda lige do dolaska ansambla Ronaldo i prijatelji. Portugalski trener Nuno Espirito Santo imat će slatke brige u napadačkom dijelu momčadi, ali obrana će diktirati to koliko će kronično nestrpljivi saudijski šefovi držati palac gore.
Al Hilal je najtrofejniji saudijski i azijski klub s 18 titula prvaka i četiri Azijske Lige prvaka. Prvi je saudijski klub koji se okitio naslovom prvaka Azije kad je u finalu 1991. na penale pobijedio iranski Esteghlal.
Nakon što je gradski rival Al Nassr u prosincu deponirao Ronalda, iz Al Hilala su javili Princu da žele — Lea Messija. I silno su se razočarali kad ih je Argentinac odbio te za svoju umirovljeničku bazu odabrao Miami i MLS.
Stoga su okrenuli strategiju i umjesto velikih imena u poznim godinama odlučili napasti četvoricu reprezentativaca koja su još daleko od svojih 30. rođendana — Portugalca Rubena Nevesa, Srbe Stefana Milinkovića-Savića i Aleksandra Mitrovića te Brazilca Malcoma. Uz njih su doveli i jednog od najboljih svjetskih stopera Kalidoua Koulibalyja, što govori o tome da su razmišljali raznovrsnije i dugoročnije od svojih najvećih rivala koje žele skinuti s trona.
Trener koji će sve to slagati je Portugalac Jorge Jesus, koji je najbolji svjedok ćudljivosti saudijskih upravitelja. U svom prvom aranžmanu u Al Hilalu 2018./19. u 25 utakmica je ostvario 20 pobjeda, četiri remija i jedan poraz, držao momčad na vrhu ljestvice i — dobio nogu zbog “razilaženja s upravom”.
Naslijedio ga je Zoran Mamić, koji je izgubio vodeću poziciju na ljestvici i tri mjeseca kasnije i sam osjetio klupski đon na stražnjici. Osim Mamića, Al Hilal su vodila i dvojica hrvatskih izbornika — Mirko Jozić i Zlatko Dalić.
Tek sad možemo pričati o klubu koji je angažiranjem Cristiana Ronalda zaljuljao svjetsko nogometno tržište i pokrenuo lavinu grandioznih ulaznih transfera. Al Nassr, Al Hilalov gradski rival u glavnom gradu devet je puta bio prvak, ali Azijsku Ligu prvaka još čeka i ona će biti prvi rezultatski cilj u novoj sezoni.
Klub je to koji odavno gaji simpatije prema hrvatskom nogometu, a vodila su ga s klupe čak šestorica hrvatskih trenera: Rodion Gačanin, Dragan Skočić, Zoran Mamić, Kruno Jurčić, Alen Horvat i Dinko Jeličić. Goran Vučević je već godinama ondje jedan od glavnih ljudi sportske politike, a nekadašnji trener RNK Splita Ivan Matić je u klupskom omladinskom pogonu.
Stoga nije iznenađenje što je za prvog suradnika Ronaldu odabran Marcelo Brozović, koji bi svojim čeličnim plućima trebao ‘gušiti’ suparničke vezne redove kako u saudijskoj, tako i u Azijskoj Ligi prvaka i omogućiti CR-u da momčad povede do trofeja. Beton će u veznom redu salijevati i Seko Fofana, a Sadio Mane trebao bi se pobrinuti za kažnjavanje suparničkog fokusa isključivo na Ronaldu. Stigao je i brazilski lijevi branič Alex Telles, pa će portugalski (zar se čudite?) trener Luis Castro imati itekako potentnu svlačionicu za trofejne klupske ambicije.
Veliku četvorku koja je dobila na raspolaganje praktično neograničene budžete zatvara Al Ahli, drugi klub iz Džede. Iako je trofejima siromašniji od, primjerice, Al Shababa, trećeg kluba iz glavnog grada — koji je čak mrvicu i progunđao protiv aktualnog saziva Velike četvorke,ali pažljivo birajući riječi da ne uvrijedi vladajuće strukture — Princ je odlučio da Rijad i Džeda budu podjednako zastupljeni u tom grotesknom bombardiranju nogometnog svijeta kamionima i avionima.
Al Ahli je zadnjih godina zaštrapao, prije dvije sezone po prvi put u povijesti ispao je iz prve lige, ali se odmah prošle vratio taman na vrijeme da uhvati vlak nogometnog glamura. I odmah je na poklon dobio četiri zvijezde iz engleske Premier Lige: Roberta Firmina, Riyada Mahreza, Edouarda Mendyja i Allana Saint-Maximina. Ne bude li dovoljno, doći će ih još.
Za trenera su doveli mladog Matthiasa Jaisslea, 35-godišnjeg Nijemca iz inkubatora Red Bull Salzburga, što opet svjedoči zaokretu u razmišljanju koje je dosad tražilo isključivo seksi imena, bez obzira na njihovo stanje ili motivaciju.
Izvan zidina Velike četvorke nije baš toliki glamur, tek je Al Ettifaq skrenuo pažnju angažmanom dvojice bivših Liverpoolovih kapetana — Stevena Gerrarda na klupi, Jordana Hendersona na travnjaku. Osim Brozovića, drugi će Hrvat biti Domagoj Antolić u Damacu.
Laskava je činjenica da je, nakon portugalskih trenera koji drže čak trećinu od 18 prvoligaških klubova, druga najbrojnija struka ona hrvatska. Slaven Bilić je preuzeo Al Fateh, Igor Jovićević Al Raed, Krešimir Režić Al Tai. Njihove svlačionice nisu ni izbliza glamurozne kao one iz Rijada i Džede, pa će sva trojica imati kompliciran zadatak zadržati pažnju i povjerenje čelnika koji su kronično nestrpljivi, nepovjerljivi i laki na obaraču kad su treneri u pitanju. Osjetio je to i Damir Burić, koji je u prošloj sezoni uveo Al Riyadh u prvu ligu, ali nije zaradio mandat da ga u njoj i vodi. Bar zasad.
Saudijci su se ozbiljno zahuktali, novac kojim raspolažu je ogroman, ciljevi i ideje su puno šire i dublje od same nogometne igre. Koliko će sve skupa trajati? To je nemoguće reći. Vuku se paralele s Kinom koja je na sličan način prije desetak godina pokušala umjetnim putem i ogromnim novcem izgraditi nogometnu ligu, pa se sve prilično brzo raspalo kao kula od karata. U Saudijskoj Arabiji stvari su ipak drugačije. Ali i motivi i ciljevi.
Tektonski poremećaji na svjetskom nogometnom tržištu već su vidljivi, a europski nogometni giganti, koji su dosad živjeli uljuljani u uvjerenju da su nedodirljivi, morat će se zamisliti. Jer nijedna zvijezda više neće biti nedodirljiva. Nijedan klub više neće biti miran i siguran da mu najboljeg igrača negdje ispred kuće neće zaskočiti saudijski emisari s ponudom koju neće moći odbiti.
A iznenađena i uvijeđena nogometna Europa morat će se s time nositi. I dobro promisliti hoće li dugoročno postati žrtva igre koju je sama osmislila kad je pohlepno prihvatila neograničen i nekontroliran priljev novca iz nekontroliranih izvora. Ne pomišljajući da beskrupulozni predator može jednog dana izroniti iz dubina i razoriti sve što je arogantno i samodopadno smatrala nedodirljivim.
