Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Arhitekt i kockar

Masai Ujiri, čovjek koji stoji iza NBA titule Toronto Raptorsa

Jedna od stvari koje NBA ligu čine vjerojatno najboljim natjecanjem na svijetu je činjenica da novac ne odlučuje. Možete bacati stotine milijuna ili čak milijarde, možete godinama biti među najbogatijim organizacijama lige i opet ništa ne napraviti. Jer novca u NBA ligi imaju svi. Ali nemaju ljude. *Prave ljude.

U piramidi bilo kakvog uspjeha u NBA društvu svaki temelj leži na vrhunskom generalnom menadžeru. On je taj koji mora poznavati i košarku i ekonomiju i psihologiju. On mora biti i graditelj i buldožer i strateg i kockar i nepopustljiv i pomirljiv i diktator i dadilja. Sve ovisno o trenutku.

On je taj koji treba prepoznati kad nije vrijedno zbog kratkoročnog dobitka ugroziti dugoročni plan ili osjetiti trenutak kad poput najokorjelijeg kockara sve što je godinama radio i stvarao treba staviti na jedan broj i moliti se da sve ispadne dobro.

Masai Ujiri, čovjek koji je složio šampionsku momčad Toronto Raptorsa, prošao je svaku od spomenutih faza. I tek detaljna i duboka analiza svega što je napravio u toj organizaciji u zadnjih šest godina može dočarati koliko je kompleksan i kompliciran put do šampionskog NBA prstena.

I koliki je, zapravo, taj tip genijalac.

Danas 49-godišnji prvi afrički GM u NBA svijetu rođen je u Engleskoj, ali je djetinjstvo proveo u svojoj Nigeriji. Igrajući nogomet. Sve do tinejdžerske dobi kad se ludo i nepovratno zaljubio u košarku. I svog sunarodnjaka Hakeema Olajuwona.

Stavio je na kocku sve. Uključujući i svoj ugled i posao

Kako je odrastao u relativno dobrostojećoj obitelji, majka liječnica i otac bolnički tehničar ispunili su mu želju da preseli u SAD i pokuša slijediti svoje košarkaške snove. Igrao je i u srednjoj školi i na sveučilištu, ali dalje od nižerazrednih europskih klubova i liga — engleske, belgijske, finske — ipak nije dospio.

Igranja se ostavio u 32. godini i vratio se u Nigeriju raditi kao trener. U ljeto 2002. doveo je jednog mladog nigerijskog košarkaša u Orlando na treninge prije drafta. No, umjesto klinca u NBA društvo ušao je on. Ljude iz Orlando Magica zarazio je svojim znanjem, energijom i informacijama i ponudili su mu da bude njihov skaut. Bez plaće. Bilo je to sve što mu je trebalo. Ulaznica.

Počeo je upoznavati druge skaute, menadžere, ljude iz klubova i na njih ostavljati sjajan dojam. Talent igrača mnogi znaju prepoznati, ali on je imao i druge vještine. Znao je prilično dobro procijeniti i ljudske i karakterne osobine tih talentiranih klinaca.

Nije dugo prošlo dok je dobio i prvi plaćeni posao. Dali su mu ga Denver Nuggetsi, pa je četiri godine proveo u zrakoplovima, dvoranama i hotelima diljem svijeta, pletući svoju globalnu mrežu poznanstava kao njihov internacionalni skaut. U tom krugu upoznao je Bryana Colangela, koji ga je pozvao da bude šef skautinga u Toronto Raptorsima, a uskoro i njegov prvi pomoćnik u slaganju stručne križaljke.

Nastavak uspona i kruna osmogodišnjeg skautskog rada stigla je u ljeto 2010. kad su ga Denver Nuggetsi vratili i imenovali GM-om. Bio je to dosanjani san čovjeka koji je konačno dobio u ruke rastavljenu igračku koju je trebalo složiti. Jer Nuggetse je čekalo veliko i neizvjesno preslagivanje.

Pa iako je već bio poprilično poznat unutar lige, svjetsku slavu doživio je nakon što je pat-poziciju u kojoj su tada bili Nuggetsi pretvorio u šah. Carmelo Anthony objavio je kako neće produžiti ugovor i suptilno sugerirao kako ga ne zanima ništa osim New Yorka. S tom činjenicom postalo je praktično nemoguće razmijeniti ga u neku drugu momčad, jer nitko nije želio dati svoje blago za igrača kojeg će na ljeto svejedno izgubiti.

Knicksi su tada konačno imali zanimljivu, mladu momčad koju je nakon mučne višegodišnje deratizacije posložio iskusni GM Donnie Walsh. I bili su u komotnoj situaciji. Znali su da će na ljeto toj finoj momčadi pridodati i Mela i kako nema potrebe da išta forsiraju. Ujiri je nekoliko puta zvao, Walsh ga je svaki put odbio. Jer zašto danas skupo platiti nešto što ćeš za par mjeseci dobiti besplatno?

Ujiri, međutim, nije odustajao. Kad je vidio da ne može slomiti mudrog Walsha, shvatio je da se mora okrenuti daleko manje mudrom Jamesu Dolanu. *Kontroverznom vlasniku Knicksa.

Pa je tako uoči samog trade deadlinea zakazao dva vikend-sastanka. Jedan s Jamesom Dolanom, drugi s Mihailom Prohorovom, vlasnikom Brooklyn Netsa. I potrudio se da se ta činjenica bučno razglasi. Kao pravi razmetljivi Rus, Prohorov je bio počašćen pozivom i rado se uključio u licitaciju za jednu od najvećih zvijezda lige. Iako ga je Ujiri zapravo tek potrošio kao pijuna u napadu na kraljicu.

Ujiri je Dolanu bacio bubu u uho kako će trejdati Mela u Netse, a ovaj je zagucao ješku kao gladna tuna srdelu. I mimo svih sugestija i odobrenja svog GM-a, osobno ugovorio jedan od najgorih trejdova u svojoj ionako užasnoj vlasničkoj karijeri u Knicksima. Ujiri mu je uzeo praktično pola svlačionice i oduševio NBA svijet načinom kako je “u pet do 12” premostio gubitak navijeće zvijezde momčadi i svejedno u iduće dvije sezone vodio momčad u doigravanje.

Zbog svih tih činjenica Masai Ujiri je 2013. proglašen NBA dužnosnikom godine. A onda je istog ljeta na njegova vrata opet zakucao Toronto. S ponudom da na mjestu GM-a zamijeni svog nekadašnjeg šefa Colangela, u klubu koji je zapeo u najgoroj mogućoj petlji u kojoj se u NBA ligi možete naći. U apatiji prosječnosti.

Ujiri je odmah krenuo bagerom u klupsku svlačionicu i po drugi put zalijepio naljepnicu “idiot” na leđa rečenog Dolana, uvalivši mu užasan ugovor užasnog Andree Bargnanija, a uzevši mu zauzvrat i igrače i pickove. Već u svojoj prvoj godini uspio se riješiti nekoliko jako loših ugovora, pritom povećati broj pobjeda za čak 14 i nakon šest godina vratiti Raptorse u doigravanje. Ne samo vratiti, nego i stabilizirati među četiri najbolje momčadi Istočne konferencije.

Doigravanje je, međutim, bilo posve druga priča. Kao da se čitav krvotok momčadi mijenjao kad su dolazile playoff bitke. Ispadali su od lošijih Brooklyn Netsa i Washington Wizardsa u prvim rundama, a kad su konačno probili tu psihološku barijeru prvog kola, tri godine zaredom čekali su ih LeBron James i Cleveland Cavaliersi. Čekali, prašili i frustrirali.

I Ujiriju je prošlog ljeta konačno puknuo film. Odlučio je izbaciti organizaciju iz zone komfora i isprika kako “samo malo fali”. Riskirati sve što ima i ući u bitku iz koje će izaći ili kao pukovnik ili kao pokojnik. Stavio je na kocku sve. Uključujući i svoj ugled i posao.

Smijeniti Dwanea Caseya, čovjeka koji je upravo dobio nagradu za trenera godine i na njegovo mjesto postaviti debitanta, pa poslati svoju prvu zvijezdu u San Antonio samo da bi na godinu dana ‘iznajmio’ tipa koji je skoro čitavu prethodnu sezonu prosjedio na klupi zbog ozljede, nije bilo ništa drugačije nego odigrati rulet i sve staviti na jednu brojku. Svijet koji je bio uvjeren u nepogrješivost procjene velikog Gregga Popovicha već mu je pisao nekrolog zbog “invalidnog” Kawhija Leonarda. Jer “Pop ne griješi”.

A ispalo je sjajno. Iako nije moralo. Istina, pomazila ga je zraka sreće u činjenici da su Golden State Warriorse u velikom finalu pokosile ozljede ključnih igrača, ali to nimalo neće umanjiti činjenicu da je Masai Ujiri još jednom pokazao da je jedna od najvećih upravljačkih faca u NBA svijetu. I da ga samo nečija glupost može spriječiti da po drugi put u svojoj karijeri ne dobije nagradu za dužnosnika godine.

Jer njegovo ime stoji kao potpis na ovoj tituli ništa manje nego samog genijalnog Kawhija. Jer on je vukao i briljantne i teške poteze. On je godinama slagao kockice i sve ih stavio na rulet kad je odlučio da je vrijedno. On je ‘izmislio’ Pascala Siakama i Freda VanVleeta. On je našao način da dovede Sergea Ibaku i Marca Gasola.

On je odlučio svoju sudbinu i sudbinu franšize staviti u ruke trenera debitanta umjesto trenera godine.

Sve velike titule uglavnom se pamte po velikim igračkim zvijezdama. I ova će se pamtiti po Kawhiju Leonardu. Ali uz njegovo će ime vječno stajati asterisk na kojem će pisati “Masai Ujiri”. Velike momčadi uglavnom se grade na način da se uz glavnog solista slaže i dodaje popratni šampionski ansabl. Ujiri je, međutim, svoju šampionsku momčad sagradio suprotnim smjerom. Najprije je složio popratni ansambl, a onda mu dodao prvu violinu.

Što će biti nakon ovog ljeta, potpuno je nevažno. Ujiri ionako nije slagao dinastiju. Slagao je momčad da osvoji titulu. Ako ostane Kawhi, napast će je i dogodine. A ako ne ostane, ovu titulu i ovu bajku im ionako nitko nikad neće moći uzeti.

Nikome, a posebno ne Masaiju Ujiriju. Jer Kawhi je možda kralj Kanade, Kyle Lowry princ, ali Ujiri je arhitekt njihove kraljevske palače.

I njihova šampionskog prstenja.