Bilo je jasno već u mrzloj omiškoj večeri prošle subote da je Ivica Skelin ‘pokojni’. Zadrov Posve zasluženi trijumf u finalu Kupa ostavio je neispričanom priču lijepog naslova “Od Roka do Roka”, ali je zato još jednom, po tko zna koji put, napisao ništa manje lijepu priču o zadarskoj košarkaškoj strasti i emociji. Krešin pokal pod navijačkom pratnjom otputovao je prema Kalelargi, a Split je još dugo ostao u svom kutu ringa poput grogiranog boksača s glavom punom modrica i tupim pogledom u daljinu.

Apetit raste s jedenjem, pa je tako narastao i na Gripama. Kako se sezona kotrljala tako se svlačionica punila solidnim, reprezentativnim kadrom, a vodstvo kluba je smatralo da sve skupa mora ‘kliknuti’ već do podjele prvog trofeja. Jer nije baš da imaju vremena.

Mršić je bio ili ludo hrabar ili ludo samouvjeren. Stavio je glavu na dva panja pred dva nervozna i nimalo strpljiva dželata. A glava mu je ipak još na ramenima

A kliknulo nije. Barem ne u tolikoj mjeri da bi moglo odgovoriti na veću momčadsku energiju i veću individualnu kvalitetu prije svega Zadrovih Amerikanaca. Ali na koncu su Skelinu presudili i oni ružni porazi u hodu u Šibeniku i Zaboku, koji su iritirali klupski i javni ambijent.

Skelina je teško braniti, makar se može. Ima argumenata. Ali onaj nesretni izbornički izlet i neki neodlučni splitski alibi potezi pretežak su uteg. A kako je apetit (po)rastao tako je bilo sve teže uvjeriti auditorij da je baš on taj trener koji, za hrvatske uvjete imenima nimalo bezazlenu momčad, može dovesti do vrhunca. I to točno u programirano vrijeme svibanjskih lokalnih izbora.

Što ćemo se lagati, rapsodija s Gripa trebala je biti lutka u izlogu političke opcije koja je stranačkim, a ne stručnim zaslugama dobila i kontrolni i upravljački paket u klubu. Jer tko zna što će biti i komu će klub pripasti nakon postizbornog lokalnopolitičkog potkusurivanja, preslagivanja i trgovanja. Stoga i ne postoje nikakvi ozbiljni planovi koji sežu dalje od kraja ove sezone.

Stoga ih je odbila i prva opcija kojoj su se okrenuli, Slaven Rimac. Koji je tražio garanciju da će ostati i nakon ljeta. Stoga ih je odbila i druga i treća i četvrta opcija koje su stavljene na stol. S Velimirom Perasovićem, koji je kod kuće i bez angažmana, nisu ni otvoreni neki ozbiljniji razgovori. Jer Perasović se nije spreman spuštati na ovu razinu čak ni ako je riječ o njegovom klubu. A činjenica da je u sastavu i njegov sin samo dodatno komplicira jednadžbu.

Prostrla se po stolu čitava gomilica imena, ali ni jedna opcija nije bljesnula. Dok nije iskočila ona koja je odjednom magično posložila sve boje rubikove kocke. Aco! Na prvi pogled nemoguće, nerealno, besmisleno. A onda na drugi i svaki novi — savršeno.

Aco je trener sa sto vrlina i sto mana. Ali za ovo što Split traži i što Split nudi bio je idealan trener u idealnom trenutku. Čovjek koji će sve okrenuti naglavačke. Svlačionicu, klub, ligu, savez, suce. Koji će naelektrizirati ambijent do usijanja i usmjeriti svu pažnju protivnika na sebe, umjesto na svoju momčad. U tome je Aco Petrović šampion.

Aco je trener koji košarku ima u malom prstu, koji donosi rezultat brzo i funkcionira kratkoročno. Aco je sjajan za ‘razdrmati’, ali problem nastane kad to drmanje nije kontrolirano i kratkoročno nego konstantno pa posljedično rezultira neminovnom vrtoglavicom i mučninom.

Zato se Aco rijetko gdje zadržao duže od jedne sezone. Jer još nije pronašao ambijent u kojem nije uspio sve *razdrmati i posvađati. I sa sobom i međusobno. Ali Aco je takav lik. I zato nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Znate što s njim dobivate. Uzmite ili ostavite. Zato bi mu tri splitska mjeseca bila taman.

Aci, koji je u svojoj trenerskoj karijeri osvajao titule prvaka s Cibonom i Zadrom, Cedevitu odveo do trećeg mjesta u Eurokupu, s reprezentacijom osvajao medalje i odlazio na Olimpijske igre, u hrvatskoj košarci zapravo je ostao samo još taj jedan izazov. Jedino mjesto gdje mu nikad nisu pljeskali i gdje ga nikad nisu voljeli. Veliki klub koji već čitavu punoljetnost nije ništa osvojio.

I zamislite sad da je došao u Split i u svom karakterističnom Aco-Showu zaratio protiv svih. Svoje Cibone, svog Zadra, svog Saveza. Kojeg danas vode ljudi s kojima je prošao i najveća prijateljstva i najveće svađe. Trenutno je na ovom drugom. I zamislite da je i ondje uzeo titulu prvaka? Što, s obzirom na aktualni odnos snaga i kvalitet, nije nemoguće. Ni nerealno. Zamislite koji bi kralj i bog bio? I tko bi mu što mogao reći? Mislim, mogao bi, ali bilo bi smiješno.

Acu je zagolicalo, kao što je zagolicalo i košarkaški auditorij željan vatre i uzbuđenja. No, kako je ta ideja poput meteora zabljesnula na nebu, tako se brzo i ugasila čim je ušla u atmosferu. Pa puni krug da Aco zamijeni Skelina u Splitu kao što je Skelin zamijenio Acu u reprezentaciji ipak nećemo vidjeti. A ni Acinu priliku da Dinu Rađi i Stojku Vrankoviću servira hladnu osvetu zbog te smjene koju im još nije zaboravio i oprostio tako što će pred njima zapaliti pobjedničku cigaru. Nakon što Dinovom klubu i Stojkovom sinu donese naslov prvaka.

A dok se dva bivša izbornika vrte oko klupe Splita, onaj sadašnji s klupe Zadra sve to promatra križajući trijumf protiv jednoga u finalu Kupa i planirajući rat protiv drugoga na olimpijskim kvalifikacijama. Skelina je Veljko Mršić naslijedio u Splitu 2006., a smijenio u Omišu 2021. A naslijedio ga je i u reprezentaciji, nakon što je prijelazno rješenje privremeno odglumio Dražen Anzulović.

Mršić je dvaput u posljednje dvije godine bio suočen s pitanjem “Što mu to treba?” Prvi put u svibnju 2019. kad je poprilično ugodnu funkciju Cedevitina sportskog direktora zamijenio poprilično neugodnom funkcijom izbornika hrvatske reprezentacije. Razočarane i raštimane reprezentacije koja pod Skelinom i Anzulovićem nije prošla kvalifikacije za SP, ponudivši pritom neka monumentalno depresivna izdanja.

Mršić je uzeo reprezentaciju svjestan svih njezinih mana i problema i svjestan da je mora (iz)graditi praktično od nule. Napravio je plan, odveo nekoliko grupa igrača na team buildinge u SAD i Kinu, prekrižio sve koji nisu baš zagrijani i počeo graditi neki pozitivniji ambijent.

Rezultiralo je s 4-0 u kvalifikacijama za EP i ekspresnom kvalifikacijom, uz ocrtane konture momčadi koja bi mogla krenuti u ultimativni ovogodišnji izazov — olimpijske kvalifikacije u Splitu. Nije Mršić napravio ništa senzacionalno, ali ambijent i rezultat definitivno izgledaju ugodnije nego u prošlom kvalifikacijskom ciklusu. Da, pobjeđivalo se *tek Švedsku, Nizozemsku i sakatu Tursku, ali ne treba smetnuti s uma da je više-manje slična momčad ne tako davno gubila od Rumunjske, Nizozemske i sakate Poljske ili Mađarske.

Drugo “Što mu to treba?” došlo je prošlog lipnja kad je prihvatio ponudu da paralelno uz reprezentaciju vodi i Zadar. Kaotični i raštimani Zadar kojeg je, kao i reprezentaciju, trebalo (iz)graditi od nule. A u Zadru izgoriš poput šibice ako mu nisi dorastao. I ako stvari krenu ukrivo.

Mršić je bio ili ludo hrabar ili ludo samouvjeren. Ili jednostavno lud. Stavio je glavu na dva paralelna panja pred dva nervozna i nimalo strpljiva dželata. A glava mu je ipak još na ramenima. Reprezentacija se prilično elegantno plasirala na EP, a Zadar je u svom tom klupskom kaosu i lutanju tri najzrelije i najbolje utakmice sezone odigrao u najvažnijem trenutku. U najvažnijem tjednu. Split na Gripama, Cibona u polufinalu Kupa, Split u finalu.

I čovjek je zbog toga zaslužio pljesak. Za muda, za hrabrost, za tisuću rizika koje je preuzeo, za to što se nije htio skrivati i mudrovati sa strane nego rudariti. I graditi. Na poharanim mjestima koja su neki drugi elegantno zaobišli. “Neka, ne bih sad, nije trenutak…”. Veljko Mršić nije. A to nešto vrijedi.

Za razliku od Ace koji ipak nije mogao istovremeno sjediti na dvije stolice, Mršić zasad uspješno balansira na obje. I za razliku od Ace koji ipak neće dobiti prigodu osvojiti naslov prvaka pa stati pred raspamećene tribine Spaladium Arene uzdignutih ruku poput sugrađanina mu Mate Miše, Mršić to još uvijek može.

Osvojiti naslov prvaka i stati pred raspamećene tribine Spaladium Arene. Dok mu Aco prilazi čestitati na plasmanu na Olimpijske igre.