Najbolja stvar za svaku reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu je činjenica da nema vremena za velike analize i mudrovanja. Dok u dan-dva-tri navijači i mediji rastegnu i prožvaču jednu utakmicu, već stiže nova. I dok se mediji upinju sve što se događa što više izdramatizirati i clickbait naslovom vas natjerati da im poklonite trenutak ili dva svoje pažnje, sve ono što se poput žvake rastezalo u prethodna dva-tri dana već danas postaje ‘lanjski snijeg’.
Primjerice, Iran. Jednu utakmicu se cijeli svijet s njima sprda, nakon druge su herojski ratnici koji mogu otići jako daleko. Ili Hrvatska. U danima nakon Maroka dramatizira se činjenica kako “to nije ona Hrvatska iz Rusije”, a dogodi li se da pomete Kanadu u drugom kolu, bit će “opet ona Hrvatska iz Rusije”. Euforično i banalno po običaju.
‘Poruke’ koje su poslale neke reprezentacije u svojim prvim utakmicama u Kataru stoga treba uzimati sa šakom, a ne samo zrnom soli. Argentina ili Njemačka s jedne, Brazil ili Engleska s druge strane krivulje. Niti su Messijeve trupe bile toliko loše da se s njima sprda pola kugle zemaljske, niti su Kaneove bile toliko dobre da ih bace u delirij. Jedan gol, jedna sudačka odluka, jedna lopta koja je prošla ili nije prošla mogle su sve promijeniti. Stoga mi je stvarno nevjerojatna agresivnost kojom mediji i društvene mreže gore od nekih generalnih zaključaka već nakon prvih 90 odrađenih minuta.
Kad pogledate, recimo, čitavu utakmicu između Argentine i Saudijske Arabije ili Njemačke i Japana, shvatite da je lako sve moglo biti drugačije. I da argentinska i njemačka igra nisu ni blizu bile tako loše kao konačni rezultat. Argentinci i Nijemci su vodili, čak i dominirali, ali nisu uspjeli zabiti drugi gol kojim bi vjerojatno riješili utakmicu u svoju korist. A dijelili su ih centimetri. Saudijci i Japanci, međutim, više nisu ‘mutavi’. Tko danas može trčati 90 minuta, može i (od)igrati. A trčati danas, očito, mogu svi.
Igraš pred očima cijelog svijeta, braniš svjetsko srebro, igraš protiv momčadi od koje si bolji i još te njihov trener dodatno nabrijao. Što ti više treba?
Njemački problem, međutim, nije u tome što im je Japan podvalio dvije kontre. Taj bi problem bio lako rješiv. Dugoročni njemački problem puno je kompliciraniji i ovaj put puno teže rješiv od onog u kojeg su upali prije nego što su se na prijelazu između 20. i 21. stoljeća zaključali u tvrđavu i osmislili plan za nogometnu ‘Novu Njemačku’. Koja je dva desetljeća donosila plodove bez nekih velikih modulacija. Ali sad ima nove izazove.
Osnovna boljka njemačkog nogometa zove se, ironije li, Bayern München. Ono najbolje što njemački nogomet ima. Što je poprilično nepravedno i nepošteno, jer nije Bayern kriv što ga nitko u Njemačkoj ne može pratiti, niti bi se on trebao smanjiti da bi se drugi povećali. Ali je svejedno — problem. Kojeg su Nijemci svjesni. I što je najgore — nemaju pojma kako ga riješiti. Nemaju pojma kako smanjiti tu rupetinu između Bayerna i ostatka Bundeslige koja je svake godine sve šira i dublja i za posljedicu nosi i ligaške i reprezentativne probleme. Jer Bayern nuklearno gorivo za svoj globalno moćni pogon više ne može, niti želi, tražiti prvenstveno u Njemačkoj.
Njemački omladinski sustav koji je postavljen na prijelazu u 21. stoljeće i dalje funkcionira. Mlade njemačke selekcije i dalje izbacuju talente i proizvode rezultat, ali problemi počinju na ulasku u Bundesligu. Problemi nastaju u klubovima koji ‘štrapaju’.
Konkretni primjer je generacija koja je trebala biti nositelj ovog Svjetskog prvenstva i koja je bila europski prvak i u kategoriji U19 i u kategoriji U21. Iz te generacije, međutim, glavnu rolu u seniorskoj reprezentaciji danas imaju tek Joshua Kimmich i Serge Gnabry, a tadašnje glavne zvijezde poput Davida Selkea, Maxa Arnolda, Niklasa Starka, Maxa Meyera ili Levina Öztunalija zapele su u osrednjosti svojih osrednjih klubova. Daleko od Bayerna, daleko od Europe.
Malo je čudno vidjeti da stoper poput Matthiasa Gintera na vrhuncu karijere ‘tone’ iz Dortmunda preko Mönchengladbacha do Freiburga, da Mats Hummels ili Niklas Süle bivaju pristojno zamoljeni da u najboljim godinama besplatno odu iz Bayerna, makar i u Dortmund, da lijevog beka traže u Hrvatskoj, a da iz petogodišnje reprezentativne mirovine reaktiviraju Marija Götzea. Usprkos porazu od Japana Nijemci i dalje sve drže u svojim rukama jer nije nemoguće da pobijede i Španjolsku i Kostariku. Ali njemački su problemi puno širi od tek dviju japanskih kontri i rezultata na ovom Svjetskom prvenstvu.
Njemačka je potencijalni suparnik Hrvatskoj u osmini finala, ali tek nakon što riješi kanadsko pitanje. Sve analize utakmice s Marokom svodile su se na zaključak o nedostatku rizika/hrabrosti, što je za prvu utakmicu donekle i razumljivo. Ali za drugu će biti ne samo nerazumljivo, nego i neprihvatljivo.
Hrvatska nikad na velikim natjecanjima nije izgubila tu drugu utakmicu, a u velikom broju slučajeva to je bila i najbolja utakmica koju bi u skupini odigrala. Šest puta je pobijedila, pet puta remizirala i u svih 11 navrata dosad sebi je u drugoj utakmici kupovala šansu da ostane u igri za prolazak dalje i u posljednjem kolu.
S Kanadom će Hrvatska igrati prvi put u svojoj povijesti, a od sjevernoameričkih reprezentacija na Svjetskim prvenstvima dosad se susretala s Jamajkom u Francuskoj 1998. (3:1) te s Meksikom u Japanu 2002. (0:1) i Brazilu 2014. (1:3).
Belgija nije očekivala da Kanađani mogu odigrati 90 minuta kakvih su na otvaranju odigrali, a na sreću Belgijaca nije vjerovala ni sudačka družina na čelu sa sad već znamenitim Zambijcem Jannyjem Sikazweom. Hrvatska je, međutim, saznala što od Kanađana može očekivati. I za razliku od Roberta Martineza, Zlatko Dalić zna točno što mu je protiv Kanade činiti.
Prije svega, prvi posao je — odsjeći kanadska krila. Možete ovo shvatiti figurativno, ali ideja je baš doslovna. Kanađani su Belgijcima najviše nereda radili po bokovima, što je i logično ako se zna da su na tim pozicijama dvojica najbržih i najopasnijih Kanađanina Alphonso Davies i Tajon Buchanan. Protiv Belgije su Kanađani svoje napadačke izlaske forsirali kroz lijevi trokut u kojem su Davies, Stephen Eustaquio i Junior Hoilett i desni u kojem su Buchanan, Atiba Hutchinson i Richie Laryea.
Uspije li Hrvatska začepiti njihove okomite ubode po krilima i utakmicu svesti u centralnu bitku veznih igrača, Kanada tu nema puno šanse protiv Luke Modrića, Marcela Brozovića i Matea Kovačića. Njihovu energiju, trku i potrošnju Hrvatska može i mora ugasiti inteligencijom i kvalitetom koju posjeduje. Posebno u posjedu lopte, kod kojeg ih treba raširiti, rastrčavati i (is)koristiti njihove taktičke manjkavosti.
Kojih itekako ima. Jer bez obzira na hvalospjeve i epitete kojima ih se nakon Belgije obasipa, kanadska reprezentacija ipak nije momčad koju *ozbiljna Hrvatska ne bi trebala nadmašiti. Davies je uistinu sjajan i može postati jedan od najboljih lijevih bočnih igrača svoje generacije, ali bar zasad nije ni Wayne Gretzky, ni Steve Nash. I uz svo poštovanje koje Kanadi treba iskazati, ne postoji nijedan argument zbog kojeg bi Hrvatska od nje trebala strepiti. *Ozbiljna Hrvatska.
Inspiraciju za stav koji protiv Kanađana Dalićeva momčad treba zauzeti može biti španjolska predstava protiv Kostarike. Ne konačni rezultat, nego način na koji su Španjolci došli na utakmicu, kontrolirali utakmicu i dovršili utakmicu. Neke velike kvalitativne razlike između Kanade i Kostarike nema. Ako ne vjerujete meni, vjerujte činjenicama. U međusobnim dvobojima u kvalifikacijama za Katar jedni su druge pobijedili kod kuće s 1:0.
Pumpao se puno zadnjih dana onaj motivacijski govor koji je kanadski izbornik John Herdman održao svojoj momčadi nakon utakmice s Belgijom, spomenuvši Hrvatsku. Žicnuli su se mnogi njegovim riječima kako će “sjebati Hrvatsku”, potisnuvši iz sjećanja da je samo par dana ranije jedan naš mladi reprezentativac poručio kako ćemo “natrpati Maroko”. Što je loše u jednom i drugom? Zar bi svi trebali biti sterilni, dosadni i ponavljati unaprijed naučene bljutave floskule?
Naravno da Herdmanove riječi, osim Kanađanima kojima su namijenjene, mogu i moraju poslužiti i hrvatskim igračima kao dodatni motiv. Jer svaki veliki sportaš koristi svaku priliku da bi sebe nabio dodatnim adrenalinom. Načini na koje je sebe motivirao i nabrijavao Michael Jordan postali su urbane legende i u tome nema ništa loše. Zašto i hrvatski nogometaši ne bi iskoristili besplatnu motivaciju koju im je ponudio suparnički trener?
Igraš pred očima cijelog svijeta, braniš svjetsko srebro, igraš protiv momčadi od koje si bolji i još te njihov trener dodatno nabrijao.
Što ti više treba?
