Ako ćemo krenuti od svlačionice, Hajduk je nakon godina u kojima nije imao jasno definiranu kičmu momčadi konačno došao u situaciju da ne mora raditi dramatične promjene u svlačionici od prijelaznog roka do prijelaznog roka. Dugogodišnjim ugovorima vezani su svi najvažniji igrači, a ugovori na kraju sezone istječu tek četvorici: Dinu Mikanoviću, Vadisu Odjidja-Ofoeu, Ivanu Dolčeku i Filipu Čuiću.

U ljetnim i jesenskim preslagivanjima posložena je obrana koja je po općem dojmu ove jeseni bila najčvršća momčadska linija: Niko Sigur, Filip Uremović, Zvonimir Šarlija, Dario Melnjak (Ismael Diallo). S Melnjakom je lijeva strana djelovala ofenzivnije nego s Diallom, ali je to, s druge strane, otvaralo više mogućnosti da se Sigur na desnom boku češće ubacuje naprijed i još više razvija svoje ogromne igračke potencijale.

Hajdukova snaga u brojkama takva je da ga u Hrvatskoj više ne može ni uništiti, ni urušiti bilo kakva vanjska sila

Uz puni povratak Josipa Eleza i oporavak Ferra, uz tandem sigurnih vratara Ivana Lučića i Lovre Kalinića, alternative na desnom beku u Fahdu Moufiju i Mikanoviću, Hajduk je na proljeće miran što se defenzivne konkurencije tiče. Jedino otvoreno pitanje je na lijevom beku, gdje je Melnjakova teška ozljeda promovirala Dialla iz statusa pričuve u jedinu opciju. Valja vidjeti hoće li trener Mislav Karoglan vjerovati u potencijal Šimuna Hrgovića, člana momčadi koja je prošle sezone došla do finala juniorske Lige prvaka ili će se sportski direktor Mindaugas Nikoličius okrenuti ponudi na tržištu.

Začin koji je blagotvorno djelovao i na zadnju i na veznu momčadsku liniju bio je dolazak Mihaela Žapera, koji je svakako jedno od najugodnijih iznenađenja Hajdukove jeseni. Žapera je iz Osijeka dopratio dobar glas, ali igrati za Osijek i za Hajduk potpuno su različite priče, pritisci i očekivanja, pa je po običaju bilo skepse.

Žaper je na tu tranziciju odlično reagirao, iako je i sam napominjao da nije na svom tjelesnom maksimumu i da će nakon priprema biti još bolji. Hajduk je u njemu dobio višestruke benefite: i korektora zadnje linije i čistača koji omogućava Filipu Krovinoviću da se više posveti izgradnji umjesto razgradnji i skočnog igrača za zračne duele kako ispred svog, tako i ispred suparničkog gola i rasterećenje dijela zadaća s leđa sjajnog Rokasa Pukštasa.

Američki Litavac u godinu je dana udeseterostručio svoju tržišnu vrijednost i prometnuo se u jedno od najvažnijih oružja splitske momčadi. Njegova raznovrsnost od defenzivnih do ofenzivnih potreba bila je jedan od ključeva Hajdukove stabilizacije. Pukštas je po stilu igre istinski ‘blizanac’ Marija Pašalića, igrač koji sudjeluje u igri na obje strane terena i koji se tijekom igre ponaša kao konstantna ‘figura viška — bilo da treba blokirati, zatvoriti ili iznijeti loptu u kontru, bilo da treba poslužiti kao ‘šponda’ ili opcija iz drugog plana.

Što se ofenzivnog dijela tiče, vidljivo je i na izvedbama i na rezultatima koliko Hajduk treba Marka Livaju s loptom, umjesto duboko u kaznenom prostoru kao klasičnog centarfora. Stoga je sistemski bitno imati krila koja će znati iskoristiti Livajino ‘miješanje’ i koja će se tijekom utakmice znati transformirati iz krila u klasične napadače i realizatore. Emir Sahiti i Leon Dajaku tu mogu itekako profitirati, a očekivat će se na proljeće da nešto donese i Aleksandar Trajkovski, pa i Yassine Benrahou, koji može biti i razigravač i krilo.

Iako po navijačkim glavama kolaju priče kako je ove zime pred Nikoličiusom “najvažniji prijelazni rok” što se tiče Hajdukovih šampionskih ambicija, to je daleko od istine i logike. Ove zime Hajduk sigurno neće dramatično mijenjati momčad, jer osim što za to nema rezona, pošto prava pojačanja uglavnom nisu dostupna u zimskom prijelaznom roku, nema ni potrebe jer je Hajduk sasvim dobro posložen na većini pozicija, a gomilanje igrača u svlačionici može biti kontraproduktivno. Posebno iz razloga što trener Karoglan nije baš pobornik nekih velikih rotacija.

Kako se ne očekuje odlazak nijednog važnog kotačića, nema ni potrebe za nekim velikim kupnjama, što je već samo po sebi dobar znak. Ima pozicija koje se mogu ‘podebljati’, a ako se dogodi nekakva prigoda koja se ne smije propustiti, uvijek treba reagirati. Nikola Kalinić i Ivan Perišić su dva pitanja na koja će se ove zime morati odgovoriti, ali da će biti nekih velikih i dramatičnih intervencija i promjena u igračkom kadru — sigurno neće. Jer ni ne treba.

Vratimo se, međutim, na jednu temu koja je nekako uzeta prilično zdravo za gotovo. Spomenuh maloprije da Hajduk ove zime vjerojatno neće (morati) prodati nijednu važnu kariku iz svlačionice, ali shvaćate li kolika je u kontekstu Hajduka vrijednost te rečenice? Sjećate li se zimskih pauza zadnjih 20-ak godina, kad se panično tražilo koga se može unovčiti kako bi klub preživio do ljeta?

Sjećate li se ne tako davnog vremena kad je Hajduk tijekom zime morao prodavati ono najbolje što ima? I kako je lako i brzo zdravo za gotovo uzeta činjenica da se ove zime priča isključivo o pojačavanju momčadi, a ne o tome koga i za koliko prodati?

Sjećate li se ne tako davnog vremena kad nije mogao ‘nagovoriti’ svoje mlade igrače na više od godinu ili dvije ugovora? A danas njegova dva najveća i najpotentnija 20-godišnja dragulja Pukštas i Sigur imaju nove trogodišnje i četverogodišnje ugovore koje, jasno je svima, vjerojatno neće do kraja odraditi, ali će zato osigurati klubu bolju pregovaračku poziciju i bogat(ij)u odštetu.

Sjećate li se ne tako davnog vremena kad se blejalo i sprdalo s konceptom “jogurta i japanki”, a sad se raskolačenih očiju i usta gleda javno dostupan financijski izvještaj o preko šest milijuna eura prihoda od “jogurta i japanki” samo u 2023. godini? Ili izvještaj o preko 105.000 članova samo u 2023. godini? Ili izvještaj o prosječno 20.000 gledatelja na svojim tribinama? O punim gostujućim, a uglavnom i domaćim tribinama na svim stadionima u zemlji kad im u goste dođe Hajduk.

Hajduk su iz sranja izvukli ljudi kojima je do njega stalo, a to je nešto na što svaki navijač koji je u tome sudjelovao i koji je kupio kartu, dres, jogurt ili japanke može i mora biti ponosan. I zato danas svatko od njih ima pravo biti sretan zbog Bijelog Božića. Zato se danas toliko ljudi i identificira s njim.

Svojim brojkama, svojom ljudskom masom, energijom i snagom utemeljenoj na djelima dokazanoj odanosti Hajduk je sagradio tvrđavu koja je danas otporna na sve ono što izvan nje događa. Strength in numbers savršen je sinonim koji opisuje sve ono što Hajduk danas ima u sinergiji sa svojim navijačima.

Hajdukova snaga u brojkama takva je da ga u Hrvatskoj više ne može ni uništiti, ni urušiti bilo kakva vanjska sila. Jedina stvar koja ga može zaustaviti i uništiti je on sam. Minirati ga može samo ‘Trojanski konj’ razjedinjenosti, gluposti, pohlepe, jala, povrijeđenih ega i nasjedanje na afere i laži koje fabriciraju oni kojima jak i stabilan Hajduk iz raznoraznih razloga nimalo ne odgovara. Stoga je ogromna odgovornost na svima koji sudjeluju u klupskim procesima i odlukama da krivulju napretka koja je u klupskom životu vidljiva svima koji je žele vidjeti na svim klupskim razinama ne guše, nego hrane i zalijevaju. Bez egotripova i figa u džepu.

Hajduk je uz sve što ga okružuje izgradio vlastitu samoodrživost koja nije ni jeftina, ni jednostavna — praktično bez europskih bonusa i nagrada koje mu stoje pred nosom i koje ga, ukoliko bude pametan, stabilan i racionalan, mogu katapultirati na potpuno novu razinu. Nakon dva desetljeća muke, lutanja, čupanja i stabilizacije, Hajduk je došao samo na koračić od tog cilja. Ove godine, sljedeće ili one iza, kad god bilo — do njega će doći. To je neminovno ako bude nastavio putem kojim ide. I ako sam sebi ne podmetne nogu, što je možda i najveći od svih izazova.

Hajdukovi su navijači nakon dva desetljeća dočekali svoj Bijeli Božić. Pri čemu sama činjenica da će splitski klub zimu proživjeti na vrhu prvenstvene ljestvice nije čak ni najvažnija stvar. Što god se dogodilo na proljeće, Hajdukova snaga u brojkama je neumoljiva i garantira mu da će prije ili kasnije pobijediti.

Iako je na toliko razina i frontova već pobijedio.