Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Bili smo jednom najbolji…

Petorica mladih košarkaša, dvije različite sudbine

Travanj 2013., Barclays Center u Brooklynu. S crno-sivih tribina najnovije i najskuplje NBA dvorane gledali smo ono najbolje što košarkaški svijet ima u ’97. godištu. U društvu u kojem je bio i skaut Chicago Bullsa Ivica Dukan sa zadovoljstvom se uživalo u dominaciji jednog 16-godišnjaka s malom hrvatskom trobojkom prišivenom na crni dres Jordan Brand Classica.

Bez obzira na to što su oko njega već trčkarale neke zvjezdice koje su stotine nazočnih skauta već debelim markerom podcrtale u svojim papirima, on je bio zvijezda showa. Ben Simmons, Jamal Murray, Dragan Bender, Thon Maker, Georgios Papagiannis, Cheik Diallo i ostatak družine pokazivali su bljeskove svog talenta. Ali dok su oni igrali basket, Lovro Mazalin je igrao košarku. Bio je igrački toliko ispred ostatka društva da je ponekad izgledalo kao da se senior ušuljao na utakmicu kadeta.

Kako se utakmica internacionalnih talenata bližila kraju, sve sam manje pratio reakcije na parketu, a sve više one na tribinama. Među grupiranim trenerima, menadžerima, skautima i inim košarkaškim neimarima. Mazalin je bio MVP te utakmice iako nije ubacio najviše poena. Ali je pokazao najviše. Uvjerljivo najviše. I da ste u tom trenutku na tribinama napravili anketu kojeg bi svjetskog igrača iz 1997. godišta svi ti košarkaški radnici prvog preporučili svojim šefovima, Lovro Mazalin bi bio uvjerljivi pobjednik. Garantiram.

Srpanj 2015. Heraklion na Kreti. Sedam minuta prije kraja finala juniorskog Svjetskog prvenstva, žestoki egal. Jayson Tatum juri u polukontru i negdje s polovice reketa snažno se diže na zakucavanje. Nik Slavica mu se ušulja u desni mrvi kut i zalijepi mu bananu na samom obruču. U utakmici u kojoj je Amerikancima utrpao 23 komada i odveo je u produžetak. Bez Mazalina, bez Bendera, bez Ante Žižića. Nakon što je utakmica završila, američki kolega, kojeg sam već dobre tri godine davio hrvatskim košarkaškim blagom iz ’97 godišta, šalje mi poruku:

WTF!? That dude’s gonna be a killer!

Listopad 2018. Mala dvorana na Gripama. Pogledom na zagrijavanju tražim tipa zbog kojeg sam najviše i došao na besmislenu utakmicu besmislene lige. Sarajevski Sparsi doputovali su u Split, a u njihovu je dresu trebao biti Lovro Mazalin. Tip za kojeg sam pet godina ranije vjerovao da će u ovo vrijeme igrati za SA Spurse, a ne SA Sparse. Nije ga te večeri bilo u sastavu. Nije ni doputovao. Pitam nekog tipa iz gostujuće delegacije “A di vam je Mazalin?”. On mi odmahne rukom i zakoluta očima.

Gotovo istovremeno, dok su trojica uživala u svom najboljem nizu utakmica na vrhu košarkaškog svijeta, dvojica su još jednom tresnula o pod i krenula ispočetka. S dna

Prosinac 2018. Mala dvorana na Gripama. Pogledom na klupi tražim tipa zbog kojeg sam najviše i došao na prvenstveni derbi kojeg međusobno igraju ostaci ostataka nekoć peterostrukih vladara Europe, Splita i Cibone. Nakon prvog poluvremena u kojem se mučio i u napadu i u obrani, Nik Slavica zakovan je za klupu. Podigne se tek za vrijeme minute odmora da bi onima što igraju dao mjesto za sjesti.

Siječanj 2019. Lovro Mazalin dobio je nogu. Sparsi za njega više nisu imali strpljenja. Nakon što je promiješao Cibonu i Cedevitu, pa neuspješno tražio inozemi klub u kojem bi mogao dobiti minutažu, vratio se na početak. U Goricu. U borbu za opstanak. Kako kluba, tako i svoje karijere. U novom dresu debitirao je protiv Bosca.

Siječanj 2019. Nik Slavica dobio je nogu. Cibona za njega više nije imala strpljenja. Nakon što je promiješao Cibonu i Cedevitu, pa neuspješno tražio inozemi klub u kojem bi mogao dobiti minutažu, vratio se na početak. U Šibenik. U borbu za opstanak. Kako kluba, tako i svoje karijere. U novom dresu debitirao je protiv Bosca.

Siječanj 2019. Arena Štapa Koji Govori u Phoenixu. Četvrtu utakmicu zaredom Dragan Bender završava s dvoznamenkastim brojem poena. U dvije je imao i po 10 skokova. Ozljede DeAndrea Aytona i Richauna Holmesa natjerale su trenera Igora Kokoškova da ga spusti u reket. Na ‘peticu’. Uopće nije izgledalo loše, dapače. Djelovao je agresivno, napadao koš, uskakao u reket i koristio šut kao dodatno, ne kao isključivo oružje. Sunsi ga nisu uspjeli razviti u ‘modernu četvorku’, pa je nakon ovomjesečne serije dobrih predstava opet izronilo pitanje — je li njegova budućnost možda ipak na ‘modernoj petici’?

Siječanj 2019. Hollywood. Nakon 26 poena i 12 skokova s kojima je Los Angeles Lakerse odvukao do pobjede u Oklahoma Cityju, Ivica Zubac je barem na jedan dan postao Princ iz Bel Aira. LeNajbolji Košarkaš Današnjice oduševljeno je na Twitteru urlao prva dva slova njegova prezimena i skrenuo pažnju cijelog košarkaškog svijeta na njegov igrački napredak. Bio je to najbolji mjesec njegove NBA karijere, koji je okrunio s 24+16 u pobjedi protiv Benderovih Sunsa. Bolju reklamu za novi ugovor Zu nije mogao ni poželjeti.

Siječanj 2019. Dom nedavnih šampiona u Clevelandu. Čitavu drugu polovicu mjeseca Ante Žižić je na granici double-doublea. Ozljede Kevina Lovea, Larryja Nancea Jr.-a i Tristana Thompsona odškrinule su mu vrata reketa, a on ih je razvalio nogom i uletio na parket poput šerifa. Onaj prazni i usamljeni prošlogodišnji pogled s klupe zamijenila je krv u očima zvijeri gladne igre. Ovog mjeseca skinuo je osobni rekord i u poenima (23) i u skokovima (14). I pokazao Cavsima da je njegovo ime vrijedno bilo kojeg rebuildinga koji je pred njima.

Bender i Zubac idućeg će ljeta biti slobodni igrači. Obojica će tražiti svoje mjesto pod suncem daleko od mjesta gdje su potpisali svoj prvi NBA ugovor. Bender sigurno, Zubac vrlo vjerojatno. Možda obojica već ove zime promijene adresu ukoliko njihovi ‘vlasnici’ pronađu paket koji bi ih zaintrigirao. Posebno Zubac, koji se spominje u većini rješenja koja bi Anthonyja Davisa dovela u Lakerse. Ali ako i završi do kraja ove sezone na posudbi u New Orleansu, na ljeto je svejedno gospodar svoje sudbine. I može računati na ugovor koji će biti bliži 10 nego sadašnjih 1,5 milijuna. Netko će mu ga sigurno ponuditi.

Žižić je u nešto drugačijoj situaciji. Sve do ljeta 2022. Cavsi mogu odlučivati o njegovoj sudbini i budućnosti. Problem leži u činjenici što Thompson ima ugovor i za sljedeću sezonu, Nance za sljedeće tri, Love čak četiri. Druga postlebronovska era u Clevelandu bit će teška kao i prva, ali Žižić je pokazao da je spreman iskoristiti svaku minutu.

I baš je to saznanje najveći dobitak ovog lijepog NBA siječnja u hrvatskim bojama. Saznanje da su sva trojica bila spremna za trenutak kad prilika dođe. Prije samo mjesec dana pitali smo se mogu li. I baš kao da su sva trojica istovremeno odlučila pokazati da mogu. Da su napredovali. Da im samo trebaju minute. Da im je ondje mjesto. I da će ondje uspjeti. Bez obzira u kojoj momčadi i u kojoj ulozi.

Gotovo u isto vrijeme, na drugoj strani kugle zemaljske, dvojica njihovih prijatelja i vršnjaka s kojima su košarkaški odrastali započinjala su, svaki na svoj način, novu životnu avanturu protiv simpatične košarkaške družine “poštenih građana i dobrih kršćana”. Pred polupraznim tribinama trošnih školskih dvorana, gotovo pa čitav jedan život udaljeni od glamura, reflektora i milijuna na kojima je pisalo (i) njihovo ime. Toliko daleko od vremena i prostora u kojem su simmonsi, tatumi, murrayi i porzingisi gledali u njihova leđa.

Što se dogodilo? To će ih pitanje pratiti i mučiti čitav život. Za koju godinu ili desetljeće vjerojatno i puno više nego danas. Koji je korak bio pogrešan? Čiji je savjet bio kritičan? Je li više kriva nezrela glava ili nezreli sustav koji nije znao ni što, ni kako s njima? Je li moglo, je li trebalo biti drugačije? I ako jest, kakva je raspodjela odgovornosti za to što nije?

Možda je puki niz slučajnosti, možda sinkronicitet, možda jin i jang što su se sudbine ove petorice mladih sportaša i prijatelja opet ispreplele u istom, tako uskom vremenskom tjesnacu. Gotovo istovremeno, dok su trojica uživala u svom najboljem nizu utakmica na vrhu košarkaškog svijeta, dvojica su još jednom tresnula o pod i krenula ispočetka. S dna. U nadi da još uvijek nije gotovo. Da još uvijek nije baš sve izgubljeno.

I da će im od košarkaške karijere ipak ostati nešto više od adolescentskih uspomena i sjete svaki put kad se srcu oglasi Opća opasnost.

“…bili smo jednom najbolji, o nama su priče pričali…”