Juriš

Bilić i Leko u novoj Kini

Dva hrvatska trenera kreću u kinesku nogometnu avanturu

Ganjali su ga neko vrijeme, htjeli su baš njega i nisu odustajali. Sve do pred kraj prošle godine Ivan Leko je odolijevao, dok su se u njemu miješali prioriteti. Sportski i ljudski. U Antwerpenu je radio dobar posao, uostalom kao i svugdje gdje je bio. I imao je velike planove.

Nogometnu siestu već je na pola godine osjetio u Emiratima i više mu se u taj ‘umirovljenički’ nogometni svijet nije išlo. Bar još ne. Premlad je i preambiciozan za to. Ali kad po tebe dođu s najvećeg svjetskog tržišta, iz jednog od najvećih i najbogatijih svjetskih gradova i pred tebe stave papir na kojem piše “egzistencija” , ono ljudsko u tebi uvijek će pobijediti. Makar ni ono sportsko u ovom slučaju nije zanemarivo. Kina je izazov na puno razina.

Na sličan način reagirao je i Slaven Bilić, iako s olakšicom da je ponudu s najvećeg svjetskog tržišta, iz jednog od najvećih i najbogatijih svjetskih gradova, dočekao bez angažmana. U istom tjednu kad je Leko predstavljen kao novi trener Shanghai Porta, Bilić je prihvatio ponudu Beijing Guoana. Peking i Šangaj, dvije goleme i moćne prijestolnice novog kineskog carstva, odlučile su svoju nogometnu priču pisati hrvatskim rukopisom. U novoj i poprilično redefiniranoj verziji kineske nogometne realnosti.

Odgovor na to zgodno pitanje: “Kako je moguće da se između milijardu i pol ljudi praktično neograničenih resursa i mogućnosti ne može istesati njih 20-ak koji bi igrali ozbiljniju ulogu u azijskom, a kamoli svjetskom nogometu?”, ne treba tražiti samo kroz nogomet. To je i pitanje kulture, odgoja, filozofije, čak i politike.

Gašenjem prvaka Jiangsua i obzirom da nije bilo spektakularnih transfera, Bilić i Leko su u prvom redu favorita za naslov prvaka

Ta posebna zemlja nogomet je, poput većine drugih ‘zapadnjačkih čuda’, otkrila tek prije koje desetljeće. Diljem Kine nogomet se nikad nije ‘uhvatio’ među djecom, niti je imao neku važnost i vrijednost u njihovom školovanju i odrastanju. Jednostavno rečeno — Kina nikad nije imala ‘nogometni DNK’.

No, kako se u zadnjih 30-ak godina sve u Kini promijenilo, tako se i nogomet počeo podizati na ljestvici važnosti. Kineske vlasti shvatile su globalnu moć i važnost nogometa i odlučile su da je vrijeme da uz sve druge globalne industrije privuku i onu nogometnu. Pa je predsjednik Xi Jinping naložio osmišljavanje strategije koja će Kinu do kraja ovog desetljeća staviti uz bok uspješnijim susjedima iz Japana i Južne Koreje, a do 2050. transformirati u globalnu nogometnu velesilu. I na individualnom i na reprezentativnom i na klupskom planu.

Zapuštenu i neorganiziranu ligu odjednom su na državni mig preplavili brojni korporativni investitori. Koji nisu imali drugu ideju osim one najbanalnije. Zapljusnuti nogometno tržište kišom novca i vjerovati da će se time sve ostalo položiti.

Onih 50 milijuna eura koje je Jiangsu Suning zveknuo za Šahtarova Brazilca Alexa Teixeiru početkom 2016. označilo je početak četverogodišnjeg ludila. Lekin Shanghai Port pratio je sa 120 milijuna za Hulka i Oscara, Guangzhou s 85 za Paulinha i Jacksona Martíneza, a po 20-ak milijuna plaćale su se i lokalne zvjezdice za koje nikad niste čuli, poput Chengdonga Zhanga ili Yuhaa Zhaa.

Vrhunac groteske dogodio se kad je u poznim godinama svog nogometnog života Carlos Tévez dobivao oko tri milijuna eura mjesečno od Shanghai Shenhue. Slika nespremnog i debelog poluumirovljenika i rečenica kako se “osjećao kao da je na godišnjem odmoru”, tadašnjim kineskim nogometnim idejama nanijeli su više štete nego što su im sve puste stotine spiskanih milijuna donijele koristi.

Jedan od najvećih simbola tog financijskog ludila u samo tri mjeseca doživio je najprije svoj klimaktični, a potom i smrtonosni krik. Jiangsu Suning, klub za koji je donedavno igrao i naš Ivan Santini, u studenome je napokon, nakon godina neuspješnih pokušaja, uspio skinuti s trona nedodirljivi Guangzhou i osvojiti prvu titulu prvaka. Niti sto dana kasnije korporacija Suning, inače i većinski vlasnik milanskog Intera, objavila je da se klub gasi zbog financijske neodrživosti.

Simbolično, zadnji gol u finalu prvenstva i finalu života kluba zabio je upravo Alex Teixeira. Čovjek čiji je ogromni transfer pet godina ranije označio početak puhanja neodrživog kineskog nogometnog balona.

Sudbinu prvaka Jiangsua doživjelo je već desetak klubova iz prva dva razreda, a i državnim organima došlo je slabo kad su ih brifirali koliko je novca u zadnjih pet godina otišlo iz zemlje, a reprezentacija i nacija od toga nisu imale neke velike koristi.

Stoga su odlučili da je bilo dosta *kratkoročnih ideja. Žele da ubuduće svi klubovi slijede put Guangzhoua, koji je u partnerstvu s Real Madridom pokrenuo najveću nogometnu akademiju na svijetu. I da više novca ulažu u trenere i škole, umjesto u gotove igrače. Zabranili su klubovima nošenje sponzorskih imena, čime ih žele natjerati da se posvete samoodrživosti i uveli ograničenje u plaćama domaćih igrača do maksimalno 700.000 eura, a stranaca do tri milijuna.

Uzevši u obzir da je Oscar dosad imao oko 20 milijuna godišnje, jasno je koliki su razmjeri ‘kontrole štete’. Makar ni to nije garancija da će svi prvoligaški klubovi uspjeti preživjeti i poplaćati sve dugove. Nakon Jiangsua i Tianjin pleše na granici opstanka, a prošlogodišnji osvajač kupa Shandong već je izbačen iz Azijske Lige prvaka zbog financijskih problema, što je pomoglo Bilićevom klubu da uđe direktno, a Lekinom osiguralo kvalifikacije.

I tu na scenu ulaze dvojica hrvatskih trenera. Bilić i Leko pozvani su u novu, drugačiju i održiviju kinesku nogometnu ideju, kako bi svojim iskustvom i radom pomogli postaviti čvršće i dugoročnije temelje onoga što je predsjednik Xi Jinping najavio kao strateški cilj. Trebao je tu biti i Goran Tomić, koji je sve dogovorio s Guangzhou Cityjem (riječ je o gradskom rivalu već spomenutog najuspješnijeg kineskog kluba koji vodi Fabio Cannavaro), ali je stvar propala jer zbog preboljenog covida Tomić nije uspio dobiti kinesku vizu.

Bilićev Beijing Guoan pobijedio je upravo Lekin Shanghai Port u razigravanju za treće mjesto prošle sezone, nakon čega su oba kluba odlučila promijeniti trenere. Bilić je tako naslijedio Francuza Bruna Génésija, nekadašnjeg trenera Lyona, dok je Leko preuzeo kormilo nakon trogodišnjeg mandata Portugalca Vitora Pereire.

Gašenjem prvaka Jiangsua i činjenicom da uoči ove sezone nije bilo spektakularnih transfera, Bilić i Leko zapravo su u prvom redu favorita za naslov prvaka, rame uz rame s Cannavarovim Guangzhouom. Riječ je o tri najveća i najvrjednija kineska kluba, koji će u sezoni koja kreće sljedećeg tjedna loviti dva domaća trofeja, kao i Azijsku Ligu prvaka.

Prva zvijezda Bilićeve momčadi i prošlogodišnji najbolji strijelac lige je Kongoanac Cédric Bakambu, kojeg su 2018. kupili od Villarreala za 40 milijuna eura i učinili najskupljim afričkim nogometašem dotad. U veznom redu od stranaca Bilić ima Brazilce Renata Augusta i Lucasa Souzu, Španjolca Jonathana Vieru i ciparsko-kineskog Engleza Nicu Yennarisa.

Što se Leke tiče, njegova prva zvijezda ujedno je i prva i najskuplja zvijezda lige Oscar. Koji je, umjesto u Europi, najbolje godine svoje nogometne karijere proveo u Kini, zbog čega je siromašniji za poneki veliki trofej, ali bogatiji za gotovo stotinjak milijuna. Drugi ‘kapitalac’ Hulk napustio je Shanghai Port s istekom ugovora na kraju prošle sezone.

Na njegovo upražnjeno mjesto Leko je doveo Antu Majstorovića iz Osijeka, za ipak nešto malo manju odštetu od Hulkovih 56 milijuna. Nažalost, hrvatski stoper na treningu je doživio tešku ozljedu koljena zbog koje će propustiti cijelu sezonu i nadati se punom oporavku za sljedeću. Tu je još i Austrijanac Marko Arnautović, čijeg su se bogatog ugovora Kinezi u nekoliko navrata neuspješno pokušavali riješiti.

Peking i Šangaj, gradovi koje je teško uopće zvati samo gradovima, rivali su na mnogo razina. U puno toga više nego u nogometu, ali nije ni tu baš ‘mrtvo’. Zanimljivo je da i Bilićev i Lekin klub imaju istog ‘neprijatelja’, a to je drugi šangajski klub Shenhua. S njima Bilićev Beijing Guoan ima višedesetljetno rivalstvo, a Lekin Shanghai Port gradsko. Iako star tek 15 godina, Port je značajno moćniji i uspješniji gradski klub u tom periodu od Shenhue.

Upravo u Shanghai Shenhui ove će sezone igrati Matej Jonjić, koji će tako zaokružiti i kinesku ligu nakon što je godinama igrao u Južnoj Koreji i Japanu. Drugi Hrvat bit će Dejan Radonjić, koji će odrađivati drugu sezonu u Qingdau.

Osim njih, u Wuhanu, gradu gdje se navodno ukazao nekuhani šišmiš, bit će i bivši hajdukovac Jean Kouassi, a drugi nesuđeni hajdukovac Alan Kardec igrat će za Shenzhen, zajedno s Gancem Frankom Acheampongom koji je nekoć davno bio na probi u Osijeku. Bivši Rijekin Brazilac Moisés bit će suigrač Marouanea Fellainija u Shandongu, a u ligi će biti čak i Brazilac koji se, vjerovali ili ne, naziva — Muriqui. Po Fadilu ili Xhevdetu — nije poznato.

U svakom slučaju, mnoštvo zanimljivih likova i razloga za baciti oko na nešto novo, bez velikih predrasuda ili očekivanja. Iako će se jezik neminovno lomiti, a razlika između Guanghzhoua i Cangzhoua, Shandonga i Shenzhena, Cangchuna i Chongqinga ponekad kidati živce, Slaven Bilić i Ivan Leko razlog su što ćemo i na Dalekom istoku ipak imati nešto blisko.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.