Taj trenutak njegovog ulaska u press-salon na Wembleyju još će mi dugo ostati jedna od najmoćnijih uspomena iz novinarskog života. Trenutak kad je Slaven Bilić ušao, a kor od nekoliko desetaka hrvatskih i svih ostalih neengleskih novinara ustao na noge i dočekao ga ovacijama. Uz prijezirne poglede Engleza koji su na trenutak odlijepili noseve od svojih tipkovnica da bi se, arogantni kakvi jesu, gnušali nad našom neprofesionalnošću.
Nije nas bilo briga. Bili smo kraljevi Wembleyja. I on tamo ispred mikrofona i mi s njim u klupama.
Dvanaest godina kasnije, Slaven Bilić je skoro engleski koliko i naš. Od te večeri u kojoj ih je rezultatom ponizio, a poniznošću osvojio, Super Slav je nezaobilazna pojava u engleskom nogometu. Bilo kao trener, bilo kao komentator, bilo kao čovjek koji će uvijek rado promiješati njihov uvijek oštri i trpki koktel samodopadnosti i cinizma.
Kad je prošlog proljeća završio sa Saudijskom Arabijom i letio za Englesku na nekakvu televizijsku emisiju, u zrakoplovu je kratio vrijeme švrljajući imena klubova koji traže trenera, a koje bi rado preuzeo. Prema vlastitim riječima zapisao ih je osam, tri engleska. Prvo ime na papiriću imalo je samo tri slova.
WBA.
Dva mjeseca nakon toga, kad se iz Engleske vraćao kući u Split s potpisanim ugovorom s WBA-om u džepu, potražio je taj papirić u ruksaku. I pronašao ga. Je li mu se na tom letu ukazala Baba Vanga ili je halucinirao zbog pada tlaka teško je reći. Ali šest mjeseci kasnije klub čiji su najpoznatiji navijači Eric Clapton i Goran Ivanišević pod Bilićevim je vodstvom na vrhu Championshipa. S pogledom prema Premier Ligi.
West Bromwich Albion je prošlu sezonu započeo među drugoligašima prvi put nakon osam uzastopnih prvoligaških, s ciljem što bržeg povratka u elitni razred. Ligaški dio završili su na 4. mjestu i osigurali doigravanje, gdje su već u polufinalu dobili svoje najveće rivale — Aston Villu. Nakon 1:2 na Villa Parku i 1:0 na Hawthornsu, Baggiesi su izgubili na penale, a dodatnu sol na ranu utrljala je činjenica da je Villa bila uspješna i protiv Derbyja u finalu na Wembleyu i otisnula se u elitu.
Engleska je mjesto gdje je želio biti. Gdje je želio raditi. Oduvijek
Gradić West Bromwich je praktično predgrađe tek desetak kilometara udaljenog milijunskog Birminghama. Čitava regija West Midlands poznata je kao nimalo privlačna siva industrijska zona, a kraj koji se proteže od Birminghama preko West Bromwicha do Wolverhamptona posebno je obilježen kao Black Country zbog teške industrije i ugljena koji njime dominira. A povijest kaže da se nogomet rađao baš u takvim uvjetima i na takvim mjestima.
Stoga nije čudno što su čak tri kluba iz te regije bila među 12 onih koji su pokrenuli Englesku nogometnu ligu 1888.: Aston Villa, West Bromwich Albion i Wolverhampton Wanderers. Međusobno rivalstvo između tih klubova je ogromno i traje već više od 130 godina. Desetljećima su posebno intenzivni bili okršaji Ville i WBA, a Black Country Derby između West Broma i Wolvesa i danas se smatra jednim od najžešćih u Engleskoj.
Nakon niza od dva poraza i domaćeg remija protiv posljednjeplasiranog Ipswicha, u ožujku je smijenjen trener Darren Moore, a njegov pomoćnik James Shan dogurao je sezonu do kraja. Nakon bolnog poraza od Aston Ville momčad se poprilično rasula, a klub su napustila čak devetorica igrača s važnim ulogama.
Među njima je bio i napadački tandem koji je sezonu završio s čak 46 ukrcanih golova. Dwight Gayle vratio se u Newcastle nakon jednogodišnje posudbe, a Jay Rodriguez prodan je Burnleyju, klubu u kojem je započeo karijeru. K tome zapovjednik obrane Craig Dawson prodan je Watfordu, njegov stoperski partner Tosin Adarabioyo vratio se u Manchester City, a glavni veznjak Harvey Barnes u Leicester.
Razbucana je praktično čitava kičma prošlosezonske momčadi, pa su i gazde bile prilično realne u očekivanjima od novog trenera, bez obzira na njegovo zvučno ime. Slaven Bilić doveden je kako bi regrupirao svlačionicu, u nju ubrizgao svježu krv i energiju, posložio kockice i kroz sezonu ili dvije krenuo u napad na Premier Ligu.
No, Super Slav je u tek nekoliko mjeseci umjesto svlačionice regrupirao — klupske ambicije.
Bilić je zajedno s klupskim menadžmentom odlučio pronaći igrače s kojima će moći promijeniti stil igre u odnosu na prošlosezonski. Umjesto momčadi koja je igrala okomito, *engleski, tražio je igrače koji znaju s loptom i slagao ekipu koja će umjesto okomitog napadanja s klasičnom špicom težiti kontroli lopte i konstantnim prijetnjama iz drugog plana.
Apsolutni jackpot izvukao je prepoznavši i posudivši dvojicu majstora lopte koji su mu već u prvih 20 kola producirali desetak golova i dvadesetak asistencija. Brazilac Matheus Pereira iz lisabonskog Sportinga i Grady Diangana iz West Hama oplemenili su sve Bilićeve ideje i omogućili mu napadačku raznovrsnost koja je iznjedrila najefikasniju momčad prve polovice prvenstva (WBA u prosjeku zabija dva gola po utakmici) i podatak da u 21 kolu ove sezone tek jednoj obrani nisu uspjeli zabiti. Leedsovoj.
Onih 46 napadačkih golova iz prošle sezone Bilić je kompenzirao promjenom načina igranja i pucanjem iz svih drugih oružja. Od Pereire i Diangane, preko škotskog reprezentativca Matta Phillipsa, iskusnih 30-godišnjaka Hala Robson-Kanua i Charlieja Austina, sve do opasnog stopera Semija Ayayija. Vezni red je betonirao s dva agresivna maratonca; Jakeom Livermoreom koji je jedno vrijeme figurirao i kao engleski reprezentativac i bio na širem spisku za SP u Rusiji i Romaineom Sawyersom, reprezentativcem St Kittsa i Nevisa, kojeg je otkupio od Brentforda.
I Filip Krovinović se fino uklopio u Bilićevu potragu za igračima kojima će oplemeniti igru. Iako je imao problema s ozljedama ipak je uhvatio toliko potreban kontinuitet nakon prošlogodišnje klupe u Benfici i sezona u nemilosrdnom Championshipu 24-godišnjem Zagrepčaninu bi mogla zlata vrijediti za novi iskorak. Nešto slično kao što je sezona među ‘mesarima’ u bosansko-hercegovačkoj ligi dodatno izoštrila instinkte Luki Modriću.
Nakon 21 od 46 kola najdulje lige u Europi WBA dijeli prvo mjesto s Leedsom, jedinom momčadi od koje je ove sezone poražen, s lukobranom od čak 11 bodova ispred Fulhama i Bristola. No, liga je duga, strahovito duga i naporna i nisu nimalo neuobičajene velike amplitude u formi. Svako je kolo zahtjevno, svako gostovanje teško, a neke dramatične razlike u kvaliteti između većine lige nema. Na kraju slave najizdržljiviji.
Prosinac je užasno naporan, u njemu će se odigrati čak sedam kola prije nego što na Novu godinu Bilić i WBA na svom stadionu u velikom derbiju dočekaju Marcela Bielsu i Leeds. Jedinu momčad kojoj su ostali dužni.
Slaven Bilić u West Bromu je stigao zaliječiti rane koje mu je ostavio ‘njegov’ West Ham. Četveromjesečna dekompresija u Saudijskoj Arabiji bila je samo premosnica između dvije Engleske. One blještave londonske i ove industrijske crnozemaljske. Engleska je mjesto gdje je želio biti. Gdje je želio raditi. Oduvijek.
“West Ham je vrlo teško voditi zbog svih stvari koje odvraćaju pažnju igračima u Londonu. Vremena se mijenjaju. Danas ako nije riječ o top-klubovima koji dovode top-igrače i imaju strogi režim i svakodnevni rezultatski pritisak, novim generacijama nogometaša puno se lakše fokusirati na nogomet u West Bromwichu ili Burnleyu nego u Londonu.”
Bilićev “fokus na nogomet” u West Bromwichu uspio je od samog starta. Komadić priče o ekspresnom rezultatskom uspjehu zacijelo ima veze i s činjenicom da se u Black Countryju pojam ‘noćnog života’ više veže uz treću smjenu u čeličani nego uz manekenke, ekskluzivne barove i noćne klubove, ali puno veći i važniji dio vezan je uz jasnu ideju i odličnu selekciju igrača s kojom je Bilić odlučio realizirati svoje ideje. Uz klik između svlačionice i trenera koji se dogodio već nakon nekoliko treninga. Uz zrno sreće, treba i to dodati, jer su dosad svlačionicu Baggiesa zaobilazile i ozljede i nesreće. Uz ratnički duh kojeg je Bilić probudio i kod svojih igrača i kod svojih navijača. A to je nešto što je oduvijek znao.
“Kad smo s West Hamom došli u Liverpool, igrači su uoči izlaska na teren tražili da im se pusti Red Red Wine. Volim tu pjesmu, ali to je glazba za romantičnu večeru, a ne za Anfield. Umjesto UB40 Pustio sam im Whiskey In The Jar od Metallice. Dobili smo 3:0.”
Engleski mediji iznova su počeli otkrivati Slavena Bilića i iznova se zaljubljivati u njegov ratnički duh i filozofsku dušu kojom su se oduševljavali sve dok njegov West Ham nije počeo kašljucati.
Pa ako je u West Hamu odsvirao gitarsku solažu za Wasted Years, u West Bromwichu Slaven Bilić ponovno nalikuje onom Smooth Operatoru koji je prije 12 godina na Wembleyu istovremeno i slomio i osvojio engleska srca.
