Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Bitka stoljeća

Boca Juniors i River Plate pred najvećim okršajem u povijesti

Iako mu je puls vjerojatno probijao kroz kožu, Gonzalo Martinez ipak nije izveo ‘šukera’. Doduše, imao je ponešto vremena. Punih osam minuta trajalo je opsjedanje urugvajskog suca od strane Gremijevih igrača i preklinjanje da ‘odVARi’ taj penal koji mu je VAR ponudio. Punih osam minuta 25-godišnji Martinez imao je za provući čitav svoj život kroz glavu. Razmisliti što je sve na kocki. Postati svjestan da će ga idući trenutak progoniti ili veseliti do kraja života. Da će ga, što god se dogodilo, zauvijek obilježiti.

Samo 15-ak minuta ranije njegov River Plate bio je na rubu ponora. Već 80 minuta je iscurilo, a Gremio je pred 55.000 svojih navijača bio u finalu Cope ne s nogom, nego s nogom i pol; 1:0 je donio iz Buenos Airesa, 1:0 je vodio i u uzvratu. A onda — Martinezov Blitzkrieg.

U 81. minuti njegovu je okomicu iz slobodnog udarca Kolumbijac Rafael Borre na petercu okrznuo za 1:1, a tri minute kasnije River je dobio penal. Koji je čovjek sa slavnom desetkom na bijelom dresu s crvenom crtom, osam minuta nakon što je dosuđen, pretvorio u “Bitku stoljeća”.

Trebalo je samo 105 godina. Ali se dogodilo. River Plate — Boca Juniors, u finalu južnoameričke Lige prvaka! Najstrastvenije, najluđe i najspektakularnije rivalstvo u svijetu nogometa ovog će mjeseca doživjeti svoj apsolutni vrhunac.

Nikad prije dva rivala, čiji su međusobni okršaji u većini izbora proglašeni najvatrenijima na svijetu, nisu igrali ovako važne međusobne utakmice. Utakmice koje će obilježiti njihovu međusobnu povijest. Jednoj strani osigurati vječnu sreću, drugoj vječnu tugu. Pobjednici će imati dvostruku radost, poraženi dvostruku muku. A slavni obelisk na Trgu Republike, u centru Buenos Airesa, danima, tjednima, možda i mjesecima bit će obojan u boje pobjedničke vojske. Uz neminovne nerede, policijske sirene, razbijanja glava i imovine.

Rivalstvo Rivera i Boce starije je od cijelog stoljeća. Oba su kluba početkom 20. stoljeća osnovali talijanski imigranti koji su u potrazi za boljim životom brodovima dolazili u staru luku. Oko koje se pleo siromašni, radnički kvart La Boca. Jedan pored drugoga Boca i River živjeli su desetak godina prije nego što su se 1913. prvi put ogledali. Rivalstvo je polako počelo bujati, ali prava buktinja rasplamsat će se tek desetljeće kasnije.

Uske ulice La Boce postale su pretijesne za oba kluba. Jedan je morao iseliti, s time su se obje strane slagale. Ali kako odlučiti? Nogometom, naravno. Kako drugačije? Boca je dobila najvažniju utakmicu u svojoj povijesti i zaradila pravo ostanka. River je morao pokupiti prnje i preseliti se daleko od tijesnih betonskih kaleta i drvenih lučkih dokova. Na sjever grada gdje su ulice bile šire i čišće, kuće prostranije i skuplje, a susjedstvo mirišljavije i bogatije.

Zemljopis je brzo učinio svoje. Boca Juniors su ostali vjerni svojim radničkim korijenima iz kojih su nastali, ali River Plate se vrlo brzo “navik’o na sapun i na zubnu pastu”. Novi ambijent Núñeza, kvarta kojim je gospodarila viša srednja klasa, River je pretvorio u najbogatiji klub u Argentini, koji se 1930-ih počeo razmetati novcem kakav drugi nisu mogli ni sanjati.

Pulsiranje raspamećene Bombonere kad El Diego iz svoje lože povede navijanje i magična grandioznost Monumentala iza tisuća razapetih papirnatih rola…

Kupovina Carlosa Peucellea za 10.000 dolara i Bernabea Ferreyre za 35.000 priskrbila mu je nadimak Los Millionarios kojim je ‘rebrandirao’ svoje podrijetlo i ostvario san svih siromašnih imigranata s lučkog gradskog juga. Selidbu u bogatiji i sigurniji sjever grada.

Riverove pristalice zamrzile su sve što je imalo veze s La Bocom, potpuno je prepustivši svojim rivalima. Navijače Boca Juniorsa posprdno su prozvali Los Chanchitos (praščići), tumačeći kako čitav njihov kvart smrdi, a posebno stadion koji je izgrađen uz skladište gnojiva. Jednom su prilikom napuhali velikog praščića s Bocinim šalom i podigli ga ispred tribine na kojoj su bili smješteni gostujući navijači.

S druge strane, navijači Boce zamrzili su Riverove ‘izbjeglice’ smatrajući ih snobovima i šminkerima koji na stadion dolaze samo kad im momčad pobjeđuje. Nakon što su prosuli vodstvo 2:0 u finalu Cope 1966. protiv urugvajskog Peñarola (završilo je 2:4), Bocini su navijači svojim rivalima prilijepili nadimak Gallinas (kokoši), koji se zadržao do danas. Carlos Tevez jednom je prigodom ‘otkokodakao’ proslavu pogotka na Riverovu stadionu, što ga je koštalo kazne.

Na kraju 1930-ih oba su kluba dobila nove domove. River je 1938. uselio u novo grandiozno zdanje El Monumental, najveći stadion u zemlji koji je postao i dom argentinske reprezentacije i na kojem je Mario Kempes vodio Argentinu do prvog svjetskog naslova 1978. A Boca je 1940. predstavila svoju kultnu La Bomboneru.

Taj jedinstveni stadion doslovno je utisnut u srce La Boce, omeđen kućama i uličicama kojima u dane kad nema utakmica nije preporučljivo šetati bez lokalnog vodiča. Njegove strme tribine na ograničenom zemljištu projektirao je Slovenac Viktor Sulčič, koji mu je dao i ime nakon što je bombonjeru nosio na radne sastanke kako bi suradnicima objasnio svoju arhitektonsku ideju, koja se prometnula u najbučniji i najakustičniji stadion na svijetu.

Još dva kata tribina izgrađena su u idućih desetak godina, a malo je poznata činjenica da je potpuno dovršenu La Bomboneru s tri razine tribina u veljači 1953. otvorio splitski Hajduk, koji je bio na južnoameričkoj turneji. U prijateljskoj utakmici pred 60.000 gledatelja Boca Juniors i Hajduk odigrali su 1:1 u prvoj utakmici koja je na La Bomboneri odigrana pod reflektorima.

Desetljećima je ovaj derbi načelno nudio sliku okršaja “onih koji imaju” protiv “onih koji nemaju”, ali klasne razlike sve manje igraju ulogu jer i jedni i drugi danas imaju navijače u svim slojevima društva. Prije stotinu godina u pitanju je bila klasna bitka radnika protiv aristokracije. Danas je u igri samo mržnja.

Dosadašnjih 246 okršaja rađalo je stvari koje ne možete vidjeti nigdje drugdje osim na Bomboneri ili na Monumentalu. Od tučnjava, tragedija, izgubljenih života, napada navijača na suparničke igrače, gađanja kokošjim perjem i životinjskim izmetom, bakljada, papirnatih i zvučnih bombi, tučnjave igrača, gađanja kamenjima suparničkih klupa, isključenja i drame.

U Argentini nogomet ima sve karakteristike religije, a milijuni navijača stadione doslovno shvaćaju kao svetišta. Onamo se odlazi i kad nisu utakmice i kad se nemaju ulaznice. Bocini su navijači jedno vrijeme prosipali pepeo svojih pokojnika po travnjaku La Bombonere, ali kad je trava počela venuti napravili su posebno navijačko groblje izvan grada.

Riverov Monumental vrvi navijačima svakog dana u tjednu, jer na stadionu osim fan shopova postoje i restorani, dućani, banka, škola i frizerski salon; čak i kino. Stadioni su njihova sveta mjesta oko kojih se vrte njihovi životi. A nogometna Argentina je savršen spoj Riverove elegancije, Bocina ratničkog duha i zajedničke emocije i strasti za nogometom.

S jedne strane Alfredo Di Stefano, Omar Sivori, Daniel Passarella, Ariel Ortega, Hernan Crespo, Pablo Aimar, Javier Saviola, Gonzalo Higuain, Javier Mascherano, s druge Diego Maradona, Juan Riquelme, Carlos Tevez, Martin Palermo, Walter Samuel i mnogi drugi velikani upisali su svoja imena u veličanstvenu povijest ovog derbija. A opet, svi će oni pasti u drugi plan kad se za nekoliko desetljeća bude pričalo o Bitci stoljeća koja će se odigrati ovog mjeseca.

Usprkos činjenici da će se u Buenos Airesu krajem studenog sastati vođe 20 najmoćnijih zemalja svijeta, argentinska će prijestolnica ovaj mjesec živjeti samo za dva dana. Dvije subote. Teško je dočarati sve što se sprema i sve što čeka svijet nogometa u poslastici koja se događa jednom u stoljeću.

Bit će to savršeni kraj sustava natjecanja u kojem se finale igra na dvije utakmice. Već od sljedeće Cope Libertadores finale će se igrati na neutralnom terenu, prvo u čileanskom Santiagu. Pomisao na desetke tisuća izmiješanih navijača Boce i Rivera u gradu koji nije Buenos Aires ledi krv u žilama, pa je velika sreća što se dogodilo na oproštaju od ovakvog sustava natjecanja i na mjestu gdje su navikli na sve što Superclásico nosi.

“Finale stoljeća, bitka stoljeća”, već danima vrište medijski naslovi diljem svijeta. Ovaj put stvarno ne pretjeruju: 10. i 24. studenoga u Buenos Airesu će se pisati nogometna povijest. Pulsiranje raspamećene Bombonere kad El Diego iz svoje lože povede navijanje i magična grandioznost Monumentala iza tisuća razapetih papirnatih rola između tribina. Podijeljeni grad. Podijeljena zemlja. Podijeljeni kontinent.

Eduardo Sacheri, argentinski pisac i strastveni navijač Indenpendientea, u knjizi koja je poslužila kao temelj za Oscarom nagrađeni film Tajna u njihovim očima, zapisao je misao koja savršeno dočarava argentinsku nogometnu kulturu:

“Čovjek može sve promijeniti. Lice, dom, obitelj, djevojku, vjeru, boga. Ali jednu stvar ne može promijeniti. Svoju strast.”

U Argentini veća strast od nogometa ne postoji. Strast koja ponekad prelazi u ludilo.

A u idućih će mjesec dana posve sigurno nadmašiti i ludilo.