Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Blizanci su napokon odrasli

Ante Rebić i Ante Erceg igraju nogomet svojih života

Bila je to, zapravo, točka njihovog vrhunca. Privatni avioni, skupi viski, TV kamere i milijuni. I debela cigara u ustima Joze Žužula kao znak trijumfa. Iz Splita je za Firencu poletjelo najveće blago koje je RNK Split imao u svojim redovima. A u suprotnom pravcu su krenule pune vreće novca. Ili barem polupune.

Cifra se tih dana prilično rastezala i pumpala, otišla je bila i preko sedam milijuna eura. Čisto da se “bocne i prcne” one kilometar udaljene kojima je tu negdje bio transferni rekord. Pa iako je uglavnom dobro obaviješteni Transfermarkt konačnu cifru spustio na 4,5 milijuna, svejedno je to bio sjajan posao koji je klub iz Parka mladeži trebao dignuti na potpuno novu razinu. A njegovim vlasnicima kupiti ulaznicu u visoko nogometno društvo.

No, nije baš ispalo tako. Transfer Ante Rebića iz malog Splita u veliku Fiorentinu nije uspio pokriti činjenicu da braća Žužul zapravo nisu imala pravu ideju ni što, ni gdje dalje nakon toga. Osim namjere da i drugog Antu, četiri godine starijeg i jednako nadarenog, jednako bogato udaju.

Rebić je u bijeli svijet otišao s naprtnjačom u kojoj nije bilo puno toga. Blještavilo talijanskog nogometa, izazov Leonardove i Michelangelove Firence i pritisak Batistutine devetke koju je dobio na predstavljanju, za tinejdžera koji je dotad uglavnom igrao pred ponekom stotinom gledatelja i trenerima koji od njega nisu tražili ništa više od onoga što mu je Bog talentom dao, jednostavno je bilo previše.

Talijanska liga nije za klince. Talijanska liga je za muškarce. A Rebić je u ljeto 2013. bio tek dječak ogromnog, ali posve sirovog talenta. Sirovog čak i za HNL-ovske uvjete, kamoli za Serie A. Ligu u kojoj sve počinje i završava s taktikom. I možete biti i najtalentiraniji i najbrži na svijetu, ali ako niste prošli taktičku obuku, ako vrlo brzo ne shvatite i prihvatite sve svoje obveze, jednostavno nećete igrati. Koliko god vas platili.

Ironijom sudbine nekadašnji Splitovi ‘blizanci’ svoj su najbolji nogomet karijere zaigrali upravo u vrijeme kad klub iz kojeg su potekli proživljava najgore dane

Odigrao je tek pet utakmica u toj prvoj sezoni koja je trebala poslužiti kao škola. Većinu proljeća prosjedio je zbog ozljede, ali jedan je čovjek u njega vjerovao bez obzira na njegove toskanske školske muke. Niko Kovač ga je poveo na SP u Brazil stalno ponavljajući kako “u tom momku ima nešto posebno”. I ne samo poveo. Uveo ga je u sve tri utakmice.

No, u Firenci i dalje nisu bili impresionirani. Za drugu godinu školovanja odredili su mu RB Leipzig, ekspanzijskog njemačkog drugoligaša visokih ambicija. Međutim, nije kliknuo ni s klubom, ni s trenerom. A ni s Njemačkom. Odigrao je tek desetak utakmica uglavnom ulazeći s klupe, a više od dobrih igara u sjećanju je ostala slika klupe koju je objavio na društvenim mrežama uz sarkastični komentar “moja nova pozicija u momčadi”. Čim je sezona završila, istočni su mu Nijemci nazdravili s nekoliko Red Bullova kako bi što prije dobio krila i odletio natrag u Italiju.

Treću sezonu počeo je u ljubičastom dresu, ali opet neuspješno. U zimskom prijelaznom roku otišao je na posudbu u Veronu, gdje je konačno dobio kakvu-takvu priliku. Ali fenjeraš s lošom momčadi i betoniranim veteranom Lucom Tonijem u vrhu napada nije baš nudio previše prostora za pokazivanje talenta.

Završila je tako i treća sezona, a rješenja nije bilo. Fiorentina ga više nije vidjela u svojim kombinacijama, ali s obzirom da nije bio jeftin, a progutale su ga već tri sezone – nije baš bilo kvalitetnih solucija koje bi zadovoljile i njega i klub.

A onda mu je iznenada svanulo.

Njegov broj zavrtio je jedini čovjek koji od njega još nije bio spreman dignuti ruke. Čim je Eintrachtu u Blitzkrieg-polusezoni osigurao opstanak, Niko Kovač je počeo slagati novu momčad za nove ambicije u novoj sezoni. Tvrdoglav kakav jest, želio je 23-godišnjem Imoćaninu pokazati da doista jest sve ono što je u njemu vidio dok je trpio kritike što ga poziva u reprezentaciju iako ne igra u klubu.

“Uštelovat ću ja tu glavu, vidjet ćeš. Taj momak ima sve što mu je potrebno, samo mu treba malo reda i povjerenja”, rekao mi je Kovač kad ga je prošlog ljeta prvi put doveo u Frankfurt.

Bila je to vjerojatno posljednja šansa da “najokomitiji hrvatski nogometaš nakon Ivana Perišića” spasi karijeru.

Bilo je i u Frankfurtu ‘porođajnih muka’, sitnih ozljeda i problema. No, Kovaču nije padalo na pamet odustati. Forsirao ga je, vjerovao u njega i bildao mu samopouzdanje. I Rebić je zaista iz kola u kolo, iz mjeseca u mjesec vidljivo napredovao. Izgledao je sve moćnije, sve sigurnije, a kulminacija sezone bio je njegov pogodak Borussiji Dortmund u finalu kupa u Berlinu.

Nakon prve prave sezone na ljeto se opet vratio u Fiorentinu. Ali Niko Kovač ga se i dalje nije želio odreći. Osjećao je da posao s njim još nije bio zgotovio. Eintracht je u samoj završnici prijelaznog roka uspio dogovoriti novu posudbu s pravom otkupa, što je Rebić dočekao s oduševljenjem. I na povjerenje bivšeg izbornika odgovorio najboljim nogometom svog života.

U ovosezonsku ‘radničku’ Eintrachtovu momčad Rebić se uklopio savršeno. Od igrača koji je gledao samo prema naprijed transformirao se u čovjeka koji sprinta u oba smjera i radi sve što moderno krilo mora raditi. Sjajno je kliknuo s Mijatom Gaćinovićem i Kevinom-Princeom Boatengom u sredini, a posebno s dvojicom novaka – visokim centarforom Sebastienom Hallerom i snažnim lijevim braničem Jetrom Willemsom koji mu čuva leđa.

Tvrdom i kompaktnom Eintrachtu dao je točno ono što mu je nedostajalo. Probojnost i okomitost. Bila je prava uživancija gledati ga ove jeseni kako se kao šilo probija kroz čuvare ili juri pored njih, kako dribla, valja, gradi loptu i kako se od njega kao od stijene odbijaju neki od najčvršćih igrača jedne od najjačih liga na svijetu. Bio je jedan od najboljih, ako ne i najbolji igrač Eintrachta, koji će u proljeće ući kao kandidat za Europu i četvrtfinalist kupa. Napokon se i službeno oslobodio Fiorentine i s Eintrachtom potpisao višegodišnji ugovor.

I dok je Rebić iz Parka mladeži u svijet odnio uglavnom lijepe uspomene, Ante Erceg je puno intenzivnije proživio ružne. U gotovo 20 godina u crvenom dresu bilo je i osmijeha i lijepih poteza i golova, no zadnju godinu obilježile su ozljede, svađe, kazne, dugovanja, optužbe, na koncu čak i zabrana ulaska na stadion.

Umjesto “milijuna, kamiona i aviona” sa Žužulima se rastao preko nišana i nakon šest mjeseci izbjeglištva u turskom Balıkesirsporu na stražnja se vrata gotovo neprimjetno ušuljao u Hajdukove odaje. A onda u samo sezonu i pol pretvorio u najvažnijeg igrača, strijelca i asistenta koji je svojom individualnom klasom riješio mnoge utakmice. I s nekoliko prekrasnih pogodaka s ruba kaznenog prostora u dalji kut legendarnu Zonu Del Piero barem privremeno preimenovao u Zonu Del Erceg.

Ironijom sudbine nekadašnji Splitovi ‘blizanci’ svoj su najbolji nogomet karijere zaigrali upravo u vrijeme kad klub iz kojeg su potekli proživljava najgore dane grcajući u trećeligaškom nadrealizmu. I tko zna hoće li ikad više u nogometnu orbitu ispaliti neke nove Rebiće i Ercege. Pa makar sirove i nespremne.

Nakratko je prošlog ljeta oživjela ideja da se Ante & Ante ponovno spoje u Splitu, ali ovog puta na Poljudu. Nije bilo realno. Eintracht je Rebićeva sadašnjost i bliska budućnost, ali ako nastavi ritmom kojim je jurio ove jeseni nije nemoguće da je pravi transfer života tek ispred njega. Ako vam je promaklo – tek su mu 24 godine. A pršti od snage, siline i samopouzdanja.

Glave ‘blizanaca’ iz Parka mladeži konačno su uštelovane. Obojica su nakon višegodišnjeg traženja pronašla svoju mirnu luku u kojoj su okruženi povjerenjem i sigurnošću. Stvarima koje su im najviše trebale. I najviše nedostajale.

Trebalo je nešto vremena, ali dva nogometna cvijeta presađena iz razrovanih vrtova podno Turske kule napokon su odrasla.

I procvjetala.