Neke utakmice jednostavno nisu kao druge. Neki golovi nisu kao drugi. Neki igrači nisu kao drugi. Najbolji su oni zbog kojih pomisliš da je lako. Da može svatko. A ne može. Alen Bokšić je bio baš takav. Tip kojeg si gledao kako juri, ruši, razbija i zabija i djelovalo ti je tako jednostavno. Veliki, možda i najveći Makaranin zbog svojih golova i stavova postao je navijački totem svugdje gdje se zadržao. U Splitu, Marseilleu, Rimu, Middlesbroughu.
Za Hajdukovu prvu momčad debitirao je u Zenici u posljednjem kolu sezone 1986./87., ušavši umjesto Stjepana Deverića. Bilo je to mjesec dana nakon što je Hajduk u Beogradu u finalu Kupa pobijedio Rijeku. Upravo će Beograd i finale Kupa četiri godine kasnije odigrati najupečatljiviju ulogu u nogometnoj priči Alena Bokšića, barem kad je Hajduk u pitanju.
Sudbina je htjela da ga tog poslijepodneva vide ljudi koje je Bernard Tapie poslao u Beograd da špijuniraju Crvenu zvezdu. Predstavnici Olympiquea iz Marseillea snimali su Roberta Prosinečkog, Dejana Savićevića i Darka Pančeva, a snimili — Alena Bokšića. Uz Tomislava Ivića, koji je bio Tapiejev čovjek od apsolutnog povjerenja, nije bilo nikakve dvojbe. Boka je bio karika koja je nedostajala.
U vakuumu koji je nastao između posljednjeg jugoslavenskog i prvog hrvatskog nogometnog prvenstva parkiran je u Cannes, da bi u ljeto 1992. definitivno postao onaj koji je trebao popuniti cipele najvećeg francuskog napadača i nogometaša tog vremena. Jean-Pierre Papin nije uspio odvesti OM do krova Europe iako je trpao kao na traci. Tog je ljeta legendarni Francuz preselio u Milan, a gazda Tapie francusku je javnost iznenadio predstavivši poprilično nepoznatog tipa kao njegovog nasljednika.
Boka nije gubio vrijeme. Sjajno je kliknuo u tandemu s iskusnim njemačkim brkom Rudijem Völlerom, s kojim je formirao napadački stroj nezaustavljiv i za francuske i za europske obrane. Već u prvoj sezoni postao je najbolji strijelac francuske lige s 23 gola i drugi strijelac Lige prvaka sa 6 golova. Jedan više zabio je tek PSV-ov Romario.
“Onaj gol Zvezdi? Ma zabija san ga zato jer mi je balun priša priko noge…”
Bokšić i Völler vukli su Marseille do naslova prvaka Francuske i novog finala Lige prvaka, drugog u tri sezone. I to, s obzirom da život piše romane, baš protiv Milana i baš protiv Papina. Basile Boli zabio je za pobjedu na Olimpijskom stadionu u Münchenu, a svi koji su na početku sezone sumnjali u to da Bokšić može uspješno zamijeniti Papina zanijemili su zauvijek. Jer Boka je napravio ono što veliki Francuz nije uspio. Odveo je OM do naslova prvaka Europe. Prvog i do danas jedinog pokala Lige prvaka koji je otišao u Francusku.
Idila na Azurnoj obali za Bokšića je trajala tek jednu sezonu. Raspad sustava započeo je odmah nakon osvojenog naslova prvaka Europe. Gazda Tapie završio je pod istragom za namještanje prvenstvenih utakmica, a kasnije im je oduzeta titula prvaka Francuske, pa Bokšić tehnički nema taj naslov iako ga je i osvojio i proslavio.
Usred naredne sezone koja je završila izbacivanjem OM-a u drugu ligu, Bokšića je kupio Lazio, a u izboru za najboljeg nogometaša 1993. završio je četvrti iza Roberta Baggija, Dennisa Bergkampa i Erica Cantone.
Zbog svog stila igranja, snage i moći kojom je razbijao protivničke obrane, brzo je postao ljubimac Lazijevih navijača i glavna zvijezda momčadi uz Beppea Signorija i Paula Gascoignea. Napad Signori-Bokšić-Casiraghi bio je najubojitiji u ligi, a dvije godinje zaredom Lazio je bio najefikasnija momčad prvenstva i u samom vrhu Serie A. No, trofej ipak nije osvojio.
Ali i to se ispravilo u narednim godinama. U ljeto 1996. Marcelo Lippi doveo je njega i Christiana Vierija da zamijene Gianlucu Viallija i Fabrizija Ravanellija u Juventusu koji je upravo osvojio naslov prvaka Europe. Boka i Bobo, kakva sila i moć.
Prštalo je na sve strane, njihovo eksplozivno jednogodišnje partnerstvo u kombinaciji sa Zinedineom Zidaneom, Alexom Del Pierom, Didierom Deschampsom i ostalima Juventusu je donijelo Interkontinentalni kup, talijansko prvenstvo i novo finale Lige prvaka. Bokšića je opet dočekao München, ali za razliku od 1993. kad je s Marseilleom slavio, ovog je puta izgubio u finalu od Borussije Dortmund.
Već narednog ljeta Juventus je od Atalante kupio neumornog Pippa Inzaghija, Vieri je preselio u Atletico Madrid, a Bokšića je Sven-Göran Eriksson nagovorio da se vrati *kući. U kojoj više nije bilo tiranina Zdeněka Zemana, s kojim se Boka baš i nije mirisao.
U prvoj sezoni utrpao je 15 komada, u drugoj je trpio posljedice teške ozljede koljena koja ga je koštala Svjetskog prvenstva 1998., ali treća mu je donijela vječnu krunu rimskog cara i besmrtnost u nebesko-plavoj polovici Vječnog grada.
Ne samo titula prvaka Italije, tek druga u povijesti, nego i osvojeni Talijanski kup šampionsku generaciju, u kojoj su Bokšić, Alessandro Nesta, Pavel Nedvěd, Juan Sebastián Verón, Diego Simeone, Roberto Mancini, Marcelo Salas, Siniša Mihajlović, Dejan Stanković i ostali, učinila je najvećom u klupskoj povijesti.
U ljeto 2000. iz vjerojatno najljepšeg grada u Europi preselio je u vjerojatno najružniji. Pričalo se da je jedno vrijeme u Middlesbroughu bio najskuplji igrač Premier lige, a i tamo je brzo osvojio navijačka srca i njihovu nagradu za najboljeg igrača sezone. Zabijao je u Engleskoj i mučio se s ozljedama dvije i pol sezone, da bi 1. veljače 2003. objavio svoj posljednji pozdrav i tiho odjahao u mirovinu.
I koliko god je imao sreće i uspjeha u klubovima, toliko je nesreće imao s reprezentacijama. Još od 1987. kad su ‘Čileanci’ postali prvaci svijeta, a on godinu-dvije mlađi od većine nije uspio ući u momčad. Iako je mogao. Makar ga je cijeli kasniji nogometni život vezao uz tu generaciju. Uz Roberta Jarnija i Igora Štimca u Hajduku, Zvonimira Bobana i Davora Šukera u reprezentaciji.
Nevjerojatno je koliko je reprezentativnih pehova imao. Bio je s Jugoslavijom na SP 1990., ali nije zaigrao ni minute. U vrijeme kad je bio najmoćniji, propustio je EP 1992. i SP 1994. jer se Jugoslavija raspala, a Hrvatska još nije imala pravo nastupa. EP 1996. propustio je jer se ozlijedio već u prvoj utakmici turnira, a SP 1998. zbog teške ozljede koljena. Na EP 2000. se nismo plasirali, a kad je konačno dobio prigodu zaigrati na SP 2002., nije to više bio *onaj Alen Bokšić.
Iz njegove reprezentativne karijere tako će se najviše pamtiti kvalifikacijski golovi Ukrajini 1997. i Belgiji 2001. koji su Hrvatsku odveli na dva Svjetska prvenstva. Iako će se zapravo još više pamtiti žal što nikad nije uspio odraditi barem jedno veliko natjecanje u tandemu sa Šukerom, a ispred Bobana, Asanovića i Prosinečkog. Jer Bokšić i Šuker bili su savršen napadački tandem. Čovjek prostora i čovjek poteza. Razbijač i realizator. Silina i finesa. Yin i yang. Savršen komplement.
I od čitave te velike generacije i danas ćete ispod glasa čuti uvijek istu rečenicu. “E, da nam je bio Boka…” Iako nije zabijao koliko bi se to možda očekivalo od napadača, Alen Bokšić za svaku je svoju momčad vrijedio daleko više od onoga što piše u statistikama. Bio je napadač koji je mogao ne zabiti, a svejedno dominirati utakmicom.
Uvijek je bio nekako svojeglav i svoj, pa nikoga nije previše začudilo što se nakon igračke karijere nije (s)našao u nogometu. Prihvatio je Štimčev poziv da bude u njegovom reprezentativnom stožeru, ali zapravo je odahnuo kad je sve to s završilo. Na sličan način je okončana i njegova kratkotrajna uredska avantura u Hajduku, koji je htio njegovo ime i novac, ali ne i mišljenje.
Hajduku je Alen Bokšić ionako ostavio nešto puno važnije i vrjednije. Kad čovjek koji je više od desetljeća igrao na najvišoj europskoj razini kaže kako je “u karijeri igrao za Hajduk i još neke klubove” i kad između osvojenih naslova prvaka Francuske, Italije, Europe i svijeta izdvoji onaj jedan osvojeni kup Jugoslavije kao najvažniji i najveći trofej u svojoj karijeri, zapravo vam je sve rekao o sebi. O svojim motivima i svojim idealima.
A onaj bijeg između linija Crvene zvezde, ponajbolje europske momčadi u tom trenutku koju je za 20-ak dana čekalo finale Kupa prvaka, silovit ulazak u kazneni prostor i pobjednički projektil ljevicom pod gredu, ostat će sekvenca koja će kod svakog navijača Hajduka izazivati trnce. Zauvijek.
Trenutak zamrznute vječnosti. Veličine. Ponosa. Trijumfa nad snažnijim, moćnijim, opremljenijim. Nad onim tko je bio predodređen pobijediti. Trijumfa koji je u tom trenutku povijesti, u samu zoru neizvjesnog ratnog vihora koji se kuhao pred vratima, bio daleko veći i važniji od samog nogometnog trofeja. Jer je pokazao da se može. Usprkos tome što ti nitko sa strane nije davao šansu.
“Koji mi je nadimak? Boka. Ili Boka legendo! A ja bih htio opet biti samo Alen Bokšić.”
Da nije bilo ozljeda i nesretnih okolnosti, možda je mogao zabiti još više. Osvojiti još više. Igrati još više.
Makar mu je, zapravo, i samo jedan bio dovoljan da zauvijek uđe u legendu.
“Onaj gol Zvezdi? Ma zabija san ga zato jer mi je balun priša priko noge…”
Boka, legendo!
