Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Bombonjera

Kakva Hrvatska će izaći iz svlačionice na najvažniju utakmicu ciklusa?

Zagreb, Osijek, Varaždin, Split, Rijeka, Pula. U godinu dana. Trebalo je proći skoro tri desetljeća otkako je hrvatska nogometna reprezentacija postala jedan od najomiljenijih emotivnih podražaja hrvatskog bića svih staleža i meridijana, da se ta skupa dragocjenost autističnog Saveza konačno prošeta čitavom zemljom.

Pokušavali su mnogi, ili ispravnije rečeno — opravdavali su se mnogi, u pravilu tek nakon što bi se maknuli sa savezne sise i ‘progledali’. Ali uspjelo je tek onda kad je barem donekle popustio kontinuitet višedesetljetne autokratske vladavine dvojice predsjednika koji su više od sladunjave moći voljeli tek jednu stvar. Vlastiti odraz u ogledalu.

U godinu dana hrvatsku nogometnu reprezentaciju vidjela je cijela zemlja. Da se na tom tragu razmišljalo i ponašalo u posljednjih 20 godina, danas bi barem neke stvari u hrvatskom nogometu bile drugačije. A barem neke teme jednostavnije.

I dobro je na što je na koncu Rijeka ostala domaćin presudne bitke koju će Zlatko Dalić i njegova momčad voditi u ovim kvalifikacijama. Nije Rijeka kriva što je Savez krivo procijenio tijek ovih kvalifikacija i što je podcijenio mine na koje Hrvatska može naići u Budimpešti, Bakuu, Cardiffu. Poljud ili Maksimir nudili bi znatno atraktivniju kulisu za zadnju kvalifikacijsku utakmicu, ali na papiru stoji činjenica da hrvatska reprezentacija u 15 utakmica u Rijeci nikad nije poražena. Ni na Kantridi, ni na Rujevici.

Stadion, međutim, ne bi smio biti presudan faktor u utakmici između reprezentacije koja je finalist posljednjeg Svjetskog prvenstva i momčadi koja, uz sve svoje vrline i mane, spada na srednju kvalitativnu policu europskog reprezentativnog nogometa. Momčadi koju ste prije dva mjeseca na njezinom terenu išamarali na način da je mogla biti zadovoljna što je utakmica završila samo 0:4.

U najvažnijoj utakmici dva stopera bilježe tek tri odigrane utakmice u dresu reprezentacije. A niti jednu zajedno

Rijetki će se, međutim, sjetiti da je Slovačka prva europska reprezentacija koja je pobijedila Hrvatsku. U travnju 1994., samo mjesec dana nakon što je Hrvatska praskom ušla na europsku reprezentativnu scenu trijumfom 2:0 protiv Španjolske u Valenciji na debiju Ćire Blaževića i Roberta Prosinečkog.

Ćiro je u Bratislavu odveo drugačiju, zapravo drugu Hrvatsku uglavnom sastavljenu od igrača iz hrvatskih klubova. I žestoko dobio po ušima. Četiri puta. Prvo ime utakmice bio je Peter Dubovsky, najveća tadašnja slovačka zvijezda i napadač madridskog Reala, koji je šest godina kasnije tragično preminuo tijekom odmora na Tajlandu.

I u drugom međusobnom okršaju Slovaci su Ćiru i Hrvatsku stavili na muke. Ovog puta pravu, prvu Hrvatsku, onu koja je taman spremala pohod na svjetsku broncu. U prvoj utakmici završnih priprema za SP u Francuskoj 1998. Slovaci su u Puli pobijedili 2:1, ali kasnije su pobjede protiv Irana (2:0) i Australije (7:0) ipak ispratile Zvonimira Bobana, Davora Šukera i društvo s puno više optimizma na Svjetsko prvenstvo koje će obilježiti njihove karijere.

Nakon još jednog prijateljskog remija u Bratislavi, Hrvatska je neugodne, iako nimalo atraktivne Slovake pobijedila tek u četvrtom pokušaju. I to upravo u Rijeci, u svibnju 2004., uoči odlaska na EP u Portugalu. Tri i pol godine kasnije opet je u Slovačka gostovala u Rijeci i opet je poražena (3:0) uoči završnice kvalifikacija za EP 2008. i nezaboravnog hrvatskog trijumfa na Wembleyu.

Hrvatska će protiv Slovačke biti poprilično različita reprezentacija od one koja se prije godinu i pol trijumfalno vratila sa Svjetskog prvenstva sa srebrom oko vrata. Gotovo nevjerojatno zvuči podatak da će Daliću u odlučnoj kvalifikacijskoj bitci na raspolaganju biti tek četvorica igrača koja su nastupila u finalnoj utakmici SP u Rusiji: Marcelo Brozović, Luka Modrić, Ivan Perišić i Ante Rebić. Tek 16 mjeseci kasnije.

Hrvatska se promijenila, a vrhunac te promjene vidjet će se baš u zadnjoj utakmici kvalifikacija. U periodu nakon Rusije Dalić je planskom reprodukcijom ili silom prilika provjeravao alternative na praktično svim pozicijama, osim na one dvije koje su mu se ispraznile za zadnju utakmicu.

Odlazak Danijela Subašića premostio je Lovre Kalinić, pa dovršio Dominik Livaković, ozljedu Šime Vrsaljka sanirao je Tin Jedvaj, rupu na lijevom beku Borna Barišić, na krilima su već i Josip Brekalo i Nikola Vlašić ozbiljna rješenja, s time da je potonji pokazao da može vrlo uspješno ‘odglumiti’ i Ivana Rakitića u sredini. Mandžukićev opus nadomjestili su Andrej Kramarić i Bruno Petković, pa je hrvatska reprezentacija bez većeg stresa preživjela prvi kvalifikacijski udar nakon velikog uspjeha, koji je nakon Francuske 1998. bio i težak i bolan.

Stoperi, međutim, jedini nisu dobili alternative. U 14 utakmica nakon SP-a, Domagoj Vida i Dejan Lovren igrali su zajedno u čak 11, među kojima i u prijateljskim utakmicama s Jordanom i Tunisom. Dalić nije odstupao od uigravanja svog stoperskog tandema, a nije mu na ruku išla ni činjenica da je u periodu nakon Rusije imao tek tri prijateljske utakmice u kojima je možda mogao kombinirati i eksperimentirati.

U prvoj protiv Portugala, Lovren je bio ozlijeđen pa je uz Vidu stao Matej Mitrović. Nakon pola sata i Vida se ozlijedio pa su do kraja utakmice obranu držali Mitrović i Jedvaj. Tih 60 minuta i onih 70 protiv Islanda u Rusiji kad je Dalić svjesno na teren poslao pričuvnu momčad, bili su jedini periodi igre u posljednje tri godine u kojima na terenu nije bio barem jedan od dvojice stopera koji će nedostajati protiv Slovačke.

U šest od sedam utakmica u ovom kvalifikacijskom ciklusu Vida i Lovren odigrali su od prve do zadnje minute. Samo u prvoj utakmici protiv Azerbajdžana u Zagrebu Vidin stoperski partner bio je Duje Ćaleta-Car. A sad je na njemu da bude iskusniji dio stoperskog tandema, iako je za reprezentaciju odigrao tek tri utakmice. Sve tri s drugim stoperskim partnerom; Lovrenom, Vedranom Ćorlukom i Vidom. Sad ga u četvrtoj utakmici čeka četvrti.

Očekivalo se da će Ćaleta-Car i Filip Benković nakon Svjetskog prvenstva biti uz Vidu i(li) Lovrena spremajući se za buduće ‘prijateljsko preuzimanje’, no Dalić je zadnjih mjeseci bio bez obojice. Ćaleta-Car je bio na ‘tihom hlađenju’ zbog otkaza mladoj reprezentaciji, a Benković je nakon povratka s posudbe u Celticu zakovan za klupu Leicestera i poprilično je pao u zaborav.

Čudno je, stoga, kako se izbornik još uvijek nije odlučio provjeriti Nikolu Katića, standardnog stopera Glasgow Rangersa kojim je Steven Gerrard oduševljen i koji je nedavno potpisao novi ugovor sa škotskim velikanom. S 23 godine i standardnom pozicijom u ozbiljnom klubu poput Rangersa, Katić svakako ima sve argumente za biti u reprezentativnim kombinacijama.

Prema informacijama iz ‘kabine’, Dalić će Ćaleti-Caru protiv Slovačke priključiti debitanta Dina Perića, dok će najiskusniji stoper među njima, Tin Jedvaj, ostati na svojoj alternativnoj poziciji desnog beka.

Perić je pred Dalića pao kao potpuno neočekivano rješenje nakon dobrih igara za Dinamo u Ligi prvaka, ali sama činjenica da ulazi kao debitant u okruženje koje je donedavno gledao na televiziji stožer sigurno čini nervoznijim nego što će priznati. Jedinstvena je situacija da u najvažnijoj utakmici kvalifikacija dva stopera bilježe tek tri odigrane utakmice u dresu reprezentacije. A niti jednu zajedno. Ne u reprezentaciji, nego u životu.

Uigranost i automatizmi kretanja i međusobnog pokrivanja u stoperskom su paru važniji nego na bilo kojoj drugoj poziciji i upravo je ta činjenica da u svakom trenutku gotovo bez gledanja znaju što radi onaj drugi, Vidu i Lovrena pretvorila u jedan od najboljih obrambenih tandema u Europi. Pa nije slučajno da Slovaci u gotovom svakom javnom nastupu ističu kako ih nema i na toj činjenici bildaju svoj optimizam.

Međutim, s iskusnim stoperima ili bez njih, s velikim stadionom ili bez njega, s vedrim nebom ili bez njega — hrvatska momčad je i dalje neusporedivo kvalitetnija od slovačke. I od toga ne mogu pobjeći ni Hrvati, ni Slovaci.

Problem je što Hrvatska tijekom čitavih kvalifikacija pokazuje dva posve različita lica. I što nikad ne znate koje će tog dana izaći iz svlačionice. Ono koje je sposobno samljeti oba svoja najveća konkurenta u samo jednom poluvremenu, kao što je to napravila sa Slovačkom u Trnavi i s Mađarskom u Splitu ili ono koje će se mučiti i natezati s realno nedoraslim Azerbajdžanom i Walesom i kod kuće i u gostima.

Slovačka reprezentacija, realno, nije u istom kvalitativnom razredu u kojem je Hrvatska. Ali Hrvatska je kao bombonjera. Nikad ne znaš što ćeš dobiti.