Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Braća, luđaci, genijalci

Stoičkov i Romário, nezaboravni Barçin tandem

Ne znam je li itko ikad toliko mrzio klupu. Iz dubine svoje duše. Više od ičeg u životu. Jedan bi već od samog kontakta stražnjice sa sjedalicom padao u depresiju, drugi bi se i sa stolicama uspio posvađati. Brazilac i Bugarin. Dva brata. Dva luđaka. Dva genijalca. Dva izvanzemaljca čiji je napadački teror trajao puno kraće nego što je svijet nogometa želio. Nego što je zaslužio.

Zbog tučnjave u finalu bugarskog kupa 1985. između njegova CSKA i Levskog, Hristo Stoičkov već je s 19 godina zaradio svoju prvu suspenziju. I to odmah —doživotnu. Kasnije je pretvorena u ‘samo’jednogodišnju, ali bio je to rani nagovještaj burnog karaktera. I svoj prvi El Clásico u sezoni 1990./91. proslavio je — suspenzijom. Ovog puta polugodišnjom, zbog slučajnog gaženja suca. I ona je umanjena, pa je pauzirao ‘samo’ dva mjeseca.

“On je imao završnicu, brzinu i karakter. Imali smo u momčadi previše finih i pristojnih momaka, trebao nam je netko takav”, rekao je Johan Cruijff o nepoznatom tipu kojeg je iskopao negdje u prostranstvima bugarske lige.

Dok je Stoičkov svojim božanstvenim talentom i ratničkim duhom gradio kraljevski status među Barceloninim navijačima, donijevši im 1992.prvi naslov europskogprvaka, Romário se pogravao s protivničkim obranama u dresu PSV Eindhovena. U pet godina zabio je 165 golova u 167 utakmica za nizozemski klub prije nego štoje u ljeto ’93. potpisao za Barcelonu.

Iako su bili ograničeni činjenicom da su samo tri stranca mogla igrati, a u Barceloninoj svlačionici su još bili i Ronald Koeman i Michael Laudrup, Romário i Stoičkov su u svojoj prvoj i zapravo jedinoj zajedničkoj sezoni zabili čak 56 golova, terorizirajući suparničke obrane i u tandemu i samostalno.

Stoičkov energičan, prgav, moćan, precizan, Romário čarobnjak lopte, gospodar malog prostora, brzog driblinga i završnice. Na terenu su se upotpunjavali kao jin i jang. A izvan terena su razvili prijateljstvo koje je bilo jednako njihovom karakteru. Burno i nepredvidljivo.

Stoičkov je tu bio ‘glas razuma’. Onda možete pretpostaviti kakav je bio Romário

Kad je Barcelona objavila dolazak brazilskog “stroja za golove”, Hristo nije bilo nimalo impresioniran.

“Kupiti četvrtog stranca je glupost. Ali ako su već morali, trebali su dovesti Ljubu Peneva. Koliko su platili Romário, 600 milijuna pezeta? Ja bih iz svog džepa izvadio 200 milijuna za Peneva.”

Stoičkov je bio svjestan da novi šerif dolazi u grad. I to jednako lud, svojeglav i briljantan. Mirisalo je na katastrofu. Ali dogodilo se suprotno. Postali su najbolji prijatelji. Dvije genijalne, a lude glave kliknule su od prvog dana. I ako znate da je Stoičkov u toj vezi bio ‘glas razuma’, onda možete pretpostaviti kakav je bio Romário.

Introvertni, zatvoreni i nezainteresirani Brazilac ni s kim u Barceloninoj organizaciji nije ozbiljno komunicirao, osim s bugarskim pajdašem. Žene su im se sprijateljile, djeca išla u istu školu, a Stoičkov je Romárija tretirao kao mlađeg brata, iako su rođeni u samo desetak dana razmaka. Mlatio je fotografe koji su mu čekali ženu ispred rodilišta, bio najveća potpora kad su mu u Brazilu oteli oca, ali nikako mu se nije sviđalo društvo brazilskih ‘prijatelja’, zapravo pijavica koje su se oko njega motale.

To poročno društvo stalno je stavljalo na kušnju njihovo prijateljstvo jer ih se Romário nije želio odreći, a noći na ‘gostujućem travnjaku’ sve su više narušavale njihov odnos posebno zbog činjenice da je gospođi Romário gospođa Stoičkov bila najbliže rame za plakanje.

” Romárija su zanimale samo dvije stvari. Nogomet i seks. Ovo drugo, nažalost, puno više nego ono prvo.”

Zov Rija i karnevala za sve je Brazilce opojan, ali Romário je bio posebna priča. Nakon samo pola sezone u Barceloni pitao je trenera može li mu dati dva dodatna dana odmora da se zaleti na feštu u Rio. Cruijff mu je iz zezancije odgovorio da će mu dati ta dva dana ako na sutrašnjoj utakmici zabije dva gola. Brazilcu nije trebala cijela utakmica. Nakon 20 minuta i drugog postignutog gola signalizirao je Nizozemcu da ga vadi iz igre jer mu “zrakoplov polijeće za sat vremena”. Cruijff nije imao izbora. Prije nego štoje utakmica završila, Brazilac je već bio u redu za čekiranje.

Romário je s 30 golova bio prvi strijelac španjolskog prvenstva, Stoičkov je trpao i asistirao u svim natjecanjima. Fascinantan je, međutim, podatak da u sezoni 1993./94. svejedno niti jedan od njih dvojice nije bio najbolji strijelac Lige prvaka, nego je to bio njihov defenzivac Koeman. Uz četiri internacionalne zvijezde čitava okosnica španjolske reprezentacije: Zubizarreta, Ferrer, Sergi, Nadal, Bakero, Guardiola, Amor, Goikoetxea, Begiristain — upotpunjavala je Dream Team kojim je dirigirao veliki Nizozemac.

Sezona se više-manje odvijala prema planovima, ali njena završna 72 sata provela su taj spektakularni napadački stroj i kroz raj i kroz pakao.

Uoči posljednjeg prvenstvenog kola zaostajali su za vodećim Deportivom dva boda, uz bolju gol-razliku. Nakon prvog poluvremena Sevilla ih je pogocima Diega Simeonea i Davora Šukera šokirala vodstvom na krcatom Camp Nou, dok je Valencia u La Coruñi držala nulu. U drugom se dijelu Barça raspucala i s 5:2 dočekala 90. minutu, uz dovoljnih 0:0 u La Coruñi. Miris nove titule širio se tribinama Barçina stadiona.

Ali onda šok — penal za Deportivo u sudačkoj nadoknadi. Camp Nou je potpuno utihnuo čekajući informacije iz La Coruñe. Srbin Miroslav Đukić namjestio je loptu na bijelu točku i gađao prvu titulu u povijesti kluba. Prvi izvođač Donato bio je izvan terena, drugi izvođač Bebeto podvio je rep i odmahnuo glavom prema klupi. “Ne bih ja, znate…”

No, Đukićev udarac pod pritiskom od milijun tona vratar Valencije je obranio. La Coruña se cijelu noć kupala u rijekama suza, Barcelona u rijekama šampanjca. Trebao je to biti prvi od mnogih trofeja koje će Cruijffov Dream Team osvojiti. Ispalo je da je bio jedini.

Tri dana kasnije čekao ih je Milan u finalu Lige prvaka. Na krilima velikog prvenstvenog slavlja Barcelona je u Atenu došla nosom parajući oblake, potpuno uživljena u ulogu apsolutnog favorita. Cruijff je novinarima pričao o razlici u nogometnoj filozofiji oslikavajući to činjenicom da je Barcelona potrošila milijune na kreativca Romárija, a Milan na destruktivca Marcela Desaillyja.

Pričalo se o “najlošijem Milanu u Berlusconijevoj eri”, o “Barceloninim izvanzemaljcima” i gol-razlici kojom će pobijediti. Priznali su kasnije Barcelonini akteri da su u Atenu došli tek pokupiti trofej, a ne se za njega boriti. Veliki Cruijff platio je skupu cijenu podcjenjivanja i motiviranja Milana koji je njegov tobožnji Dream Team pregazio s nevjerojatnih 4:0. A Desailly ne samo da je na terenu ‘pojeo’ i Romárija i Stoičkova, nego je stigao i dodatno posoliti Cruijffove otvorene rane zabivši posljednji, četvrti Milanov gol.

Dream Team je već tada polako počeo pucati. Uvrijeđeni Laudrup, kojeg je Cruijff ostavio na tribini u finalu, odlučio je otići. I to ne samo otići, nego otići u — Real Madrid. Jedan od tek nekolicine koji su se to usudili napraviti.

Romário i Stoičkov produžili su sjajnu sezonu i tijekom ljeta na Svjetskom prvenstvu u SAD-u i svoje reprezentacije doveli na krov svijeta. Romário i doslovno, trijumfom Brazila nad Italijom u finalu, a Stoičkov je Bugarsku doveo do polufinala, najvećeg uspjeha u njenoj povijesti.

Četiri godine ranije, Romário je trebao biti prvi napadač Brazila na SP-u u Italiji, ali ozljeda ga je zaustavila. Stoga je bio izuzetno motiviran s Brazilom otići u SAD 1994. No, unutarnje sile bile su snažnije od razuma, pa je zbog javnog kritiziranja izbornika Carlosa Alberta Parreire izbačen iz momčadi za kvalifikacije. I nije pozivan sve dok nije zagustilo.

Kad je Parreira shvatio da bi Brazil prvi put mogao propustiti nastup na SP, uputio je Romáriju ruku pomirenja, ali uz jedan uvjet. Da mora biti u sobi s kapetanom Dungom. Funkcioniralo je. Romário je najprije svojim golovima odveo Brazil na Svjetsko prvenstvo, a zatim je, uz Dungin ‘policijski sat’,sjajnim potezima odvukao Brazil i do naslova svjetskog prvaka. Uz obilatu pomoć Deportivova *miša Bebeta.

Dva prijatelja iz Barcelone bila su dvije glavne zvijezde Mundijala. Romário je proglašen najboljim igračem, Stoičkov najboljim strijelcem turnira. Romário je na kraju godine proglašen najboljim svjetskim, Stoičkov najboljim europskim nogometašem. Dominirali su svakim izborom i svakom nogometnom nagradom te godine.

A onda je u Brazilu opet krenuo karneval posvećen svjetskoj tituli, čiji je ravnatelj bio — Romário. Uživao je u svim žrtvama koje mu je razgaljena nacija danima prinosila u najmanju ruku jednako koliko je uživao i u lopti. Onim rijetkima koji su se iz Europe uspjeli probiti do njega, promuklim glasom je poručio da će se vratit’ kad mu bude ćeif.

I vratio se. S dva tjedna zakašnjenja. Iako se na neki način zapravo nikad nije ni vratio. Tijelo je došlo, ali glava je ostala. Na prvu trenerovu javnu kritiku samo je odmahnuo rukom, tiho podrignuo, potom mamurnog pogleda i izraubanih glasnica procijedio: “Cruijff nije osvojio Svjetsko prvenstvo, ja jesam.”

I tu je, što se njega tiče, bio kraj svakoj raspravi.

Ista ona svita pijavica opet je s njim stigla iz Brazila, a treninzi nakon teških noći postajali su sve naporniji. U siječnju 1995. Cruijffu je prekipjelo, pa je Romário dobio jednosmjernu kartu za Brazil. Nije ga previše pogodilo. Upravo je počinjalo vrijeme karnevala.

Stoičkov je stoički podnosio autodestrukciju svoga brazilskog pajdaša u čijim je nogama bilo još nekoliko sezona spektakularnog nogometa. Nažalost, ne i u glavi. Dva mjeseca kasnije i Hristo je ‘repetirao oružje’ prema treneru koji ga je otkrio. Bio je to konačan raspad Cruijffova Dream Teama.

Nažalost, sve što je lijepo kratko traje. Tek nešto više od godine dana dva su dinamitna nogometaša i još dinamitnija karaktera živjela jedan uz drugoga i činili jedan od najuzbudljivijih napadačkih tandema u povijesti svjetskog nogometa.

Ono što su njih dvojica bili sposobni napraviti na terenu tjeralo je nogometne zaljubljenike da se hvataju za glavu. I u oduševljenju, i u nevjerici.

Romário i Stoičkov. Ni četvrt stoljeća kasnije, ta rečenica nije izgubila na raskoši.