Pomirio se jesam s činjenicom da smo iz mikrokozmosa koji je Europu i većinu svijeta izvan SAD-a desetljećima opskrbljivao košarkaškim tajnama i čarolijama oksidirali u košarkaški nebitnu zemlju trećeg svijeta u kojoj elitna inačica tog sporta više ne postoji. Da gledamo reprezentativni popis igrača i razmišljamo hoće li to biti dovoljno da pobijedimo, nije zajebancija, Luksemburg i Irsku. U nekim fildžan-kvalifikacijama za koje pojma nemamo ni kako uopće funkcioniraju.
Da ne znamo hoće li naši klupski tigrovi od papira preživjeti i ovo ljeto u nekom novom rebalansu gradskih financija i milostinja i onda se smucati narednom sezonom bez smisla i cilja, samo da zadovolje formu. Da gledamo listu od blizu stotinjak klubova u četirima različitim europskim klupska natjecanjima i ne vidimo ni jedan hrvatski, dok predstavnike šalju i Finska, Gruzija, Kosovo, Makedonija, Danska, Velika Britanija, Bugarska. Pomirio se jesam, ali lagao bih kad bih rekao da mi svejedno s vremena na vrijeme ne zaplače srce.
A najgore bude kad neke okrugle obljetnice probude sjećanja na vremena kojima sam svjedočio. Poput nedavne 30. godišnjice Draženove smrti koja nas je vratila u svijet u kojem smo bili predodređeni vladati Europom. Harati Europom. Tog ljeta kad je Dražen poginuo, Hrvatska je trebala ići po europsku košarkašku krunu koju su joj mnogi već bili stavili na glavu.
Barcelona 1992. bila je pozornica iz snova koju, realno, nitko osim nas ne pamti po Hrvatskoj. Bio je to trenutak u vremenu prvog i jedinog Dream Teama, a naš ulazak u finale bio je tek crtica u sjeni povijesnog američkog košarkaškog spektakla o kojem će pisati knjige. U redu, to srebro će uvijek biti naše, to finale će uvijek biti naše, ali ono pravo tek nas je čekalo nakon što smo i svijet i sebe uvjerili u svoje domete. A oni su bili — zlatni.
Za razliku od mnogih, ja nisam mišljenja da bi hrvatska košarka izbjegla današnju tužnu sudbinu da je Dražen poživio
Nijedno veliko natjecanje hrvatska košarkaška reprezentacija nije čekala kao veći i izraženiji favorit od Eurobasketa 1993. u Njemačkoj. U europskim uvjetima Hrvatska je imala svoj Dream Team, svog Michaela Jordana i svog Magica Johnsona. Dražen Petrović i Toni Kukoč bili su ono najbolje i najspektakularnije što je europska košarka tada imala. I to na jednom mjestu. U istom dresu. U istoj petorci. To nitko nije mogao zaustaviti. Hrvatska je u Berlin i München trebala putovati kao Dream Team u Barcelonu. I nije to bilo samo naše arogantno i subjektivno mišljenje, bio je to jedinstveni stav cijele košarkaške Europe.
Nažalost, prije toga smo kao nova država morali proći kvalifikacijsku proceduru u Wrocławu. Ono što je trebalo biti rutinsko zagrijavanje za pohod na europsko zlato ispalo je turnir koji je sve promijenio. Umjesto na pripreme za Eurobasket, hrvatska reprezentacija morala je sprovod svog kapetana i vođe. Čovjeka koji je ispred svih njih kroz mjesec dana trebao podignuti trofej za najbolju reprezentaciju u Europi.
Dražen je svoje zadnje poene zabio Sloveniji u Wrocławu, a Toni je u to vrijeme u SAD-u prolazio detaljne liječničke preglede uoči potpisa za Chicago Bullse. Čekalo se da to rutinski prođe i da se priključi reprezentaciji uoči polaska u Njemačku. Nažalost, dijagnosticiran mu je problem s gležnjem i zabranjeno bilo kakvo igranje tog ljeta dok se ozljeda ne sanira. Kukoč se tako iz Amerike vratio na Draženov posljednji ispraćaj, ali na Eurobasket je Hrvatska morala ići bez obojice svojih košarkaških čarobnjaka.
Praktično s pogreba u Zagrebu momčad je otputovala na Mediteranske igre u Francuskoj. Vjerujući da reprezentacija pobjedama i medaljama ima obvezu i promocije tek nedavno međunarodno priznate zemlje, izbornik i tadašnji doministar sporta Mirko Novosel prijavio je prvu, najjaču hrvatsku selekciju i na drugorazredni košarkaški turnir Mediteranskih igara. A kad je taj turnir dobio i naziv Memorijal Dražen Petrović, Hrvatska je imala samo jednu opciju: osvojiti ga za Dražena.
I išlo je k tome, s četiri pobjede Hrvatska je ušla u finale u kojem ju je čekala Italija, koja je također na MI došla s najjačim sastavom kojeg je spremala za EP. I momčad Ettorea Messine je iznenadila, praktično šokirala Hrvatsku uzevši joj ‘njezino’ zlato. *Draženovo zlato. Nažalost, bilo je to tek prvo od dvaju velikih razočaranja tog ljeta.
Koliko je Hrvatska tada bila moćna najbolje svjedoči činjenica da je i bez Dražena i bez Tonija i dalje slovila za prvog favorita Eurobasketa. Dino Rađa, Stojko Vranković, Velimir Perasović, Arijan Komazec, Danko Cvjetićanin — i dalje je Novosel na raspolaganju imao svlačionicu raskošne kvalitete i iskustva. Uzdrmanu Draženovom tragedijom, Kukočevom ozljedom i porazom od Talijana u mediteranskoj utakmici za zlato koje su toliko željeli posvetiti uspomeni na Dražena, ali i dalje na papiru najjaču na turniru.
I tako su od početka i izgledali. U prve četiri utakmice sva četiri suparnika — Bugarsku, Francusku, Tursku i Belgiju — počastili su s više od stotinu poena. Potom su domaćinima Nijemcima demonstrirali i igru na drugom kraju parketa, ostavivši ih na samo 63, a svoju su porciju na kraju igranja po skupinama dobili i Estonci. Savršenog učinka, sa šest pobjeda u šest utakmica Hrvatska je promarširala Berlinom i na završne bitke za medalje u Münchenu otišla kao jedina neporažena reprezentacija na prvenstvu.
Kapetan Vranković i Rađa bili su neprijelazna prepreka u reketu, igrali su vrhunski turnir. Dvojica koja su bila najbliža Draženu njemu u čast gurala su i vukla čitavu kompoziciju vagona na putu prema zlatu, a Perasović i Cvjetićanin s vanjskih su pozicija kažnjavali su svaki komadić slobodnog prostora.
Iako su u četvrtfinalu priželjkivali Talijane, kako bi im barem malo vratili za bolan poraz u finalu MI, Messinina momčad nije se niti dobacila do eliminacijske faze u Münchenu. Pa nas je kao prva prepreka tamo čekala Bosna i Hercegovina. Nije se BiH mogla nositi s Hrvatskom, usprkos odličnom izdanju Sabahudina Bilalovića i Samira Avdića. Bilo je laganih +20, bez ijednog ozbiljnog trenutka neizvjesnosti tijekom 40 minuta. Sedma pobjeda u sedmoj utakmici značila je polufinale s Rusijom.
Rusijom Jurija Selikova, po prvi put samostalnom Rusijom bez pomoći iz ostatka ‘saveza’. Kičma te Rusije pamtila je bolan poraz iz prethodnog ljeta, kad je Hrvatska u dramatičnoj završnici polufinala olimpijskog turnira u Barceloni umjesto sovjetske Zajednice Neovisnih Država otišla u finale na spektakl s američkim Dream Teamom.
I bez obzira što im više nije bilo Ukrajinaca, Litavaca, Latvijaca, Estonaca, Gruzijaca, bila je to prava, izvorna ‘sovjetska’ Rusija. Tvrda, ustrajna, dosadna, fizički užasno moćna i spremna i mentalno i tjelesno iskoristiti svaku našu bolnu točku. Potpuno su betonirali reket, izolirali i iznervirali i Vrankovića i Rađu, a na drugoj strani bušili naše linije poput šila preko dvojice nezaustavljivih Sergeja — Bazareviča i Babkova.
Kako je utakmica odmicala, bilo je sve jasnije da, nakon Mediteranskih igara, Draženu nećemo uspjeti posvetiti ni zlato s Europskog prvenstva.
Oči su se punile suzama dok smo se mirili s tom činjenicom, jer to zlato smo jednostavno morali uzeti. Nije poanta toliko bila u propuštenom finalu i europskoj tituli, koliko u općem dojmu da smo svi zajedno iznevjerili Dražena. Dražena koji je jedva mjesec dana ranije tu istu Rusiju u prijateljskoj utakmici praktično sam pobijedio, ukrcavši joj 39 poena. Bio je to prvi vjesnik duge i hladne košarkaške zime koja je pred nama. A koja je danas, 30 godina kasnije, oštrija i surovija nego ikad.
U utakmici za broncu pomeli smo Grke, naše buduće stalne mušterije u takvim utakmicama, a Vranković je ubilježio prvi triple-double u povijesti Eurobasketa s 12 poena, 13 skokova i 10 blokada. Ispuhali smo se na Grcima s +40, izbacili sav gnjev i bol zbog razočaranja u polufinalu.
Draženu u spomen uzeli smo nevoljko tu broncu tješeći se barem time da smo Eurobasket 1993. završili s tek jednim porazom, uz osam pobjeda. S najboljim ukupnim omjerom od svih 16 reprezentacija, boljim i od Nijemaca i od Rusa koji su završili ispred nas sa sjajnijim medaljama od naše bronce. *Samo bronce.
Tuga je bila još veća kad smo shvatili da su zlato uzeli Nijemci. Isti oni Nijemci koji pojma nisu imali da se kod njih igra Eurobasket i koji su pohrlili u dvoranu tek u finalu. Isti oni Nijemci koje smo bez problema dobili u skupini ostavivši ih na samo 63 poena.
Nažalost, nije bilo suđeno. Ne samo tada, ne samo na tom natjecanju. Hrvatskoj košarkaškoj reprezentaciji očito nije bilo suđeno da postane sve ono što je mogla postati. Vladar košarkaške Europe. Dominantna snaga koja će ispisati povijest jedne košarkaške ere.
I tri desetljeća kasnije probiremo po mislima što bi bilo i kako bi bilo da Dražen nije sjeo u tog prokletog Golfa nego u avion. Za razliku od mnogih, ja nisam mišljenja da bi hrvatska košarka izbjegla današnju tužnu sudbinu da je Dražen poživio. Jedan Dražen ili jedan Toni ne bi mogli ni spasiti, ni zaustaviti sve nedorasle i autodestruktivne ljude i poteze koji su uništili sport kojem smo nekoć ne tako davno podučavali svijet.
U jedno ipak jesam potpuno siguran. Da je Dražen poživio imali bismo neko zlato. Jer zlata smo tada bili vrijedni.
