Četiri kola prije kraja Eintrachtu je relegacijsko mjesto i produženje nade u opstanak bježalo četiri boda. A pred njim su, kao da izazov ionako nije bio dovoljno kompliciran, stajali oni kojima je baš stalo da ispadnu. Mainz i Darmstadt, klubovi i gradovi čiji bi navijači radije zapalili svoj stadion nego pomogli Eintrachtu da se spasi. Nikoga u Mainzu i Darmstadtu ne mrze toliko koliko mrze Eintracht. A ako kojim slučajem i prežive to lokalno sito i rešeto, čekala ih je moćna Borussia Dortmund.
Mainzu su zabili u 84., Darmstadtu u 83. i natjerali tamošnje navijače da si čupaju kosu. Jer su i jedni i drugi toliko željeli biti ti koji će ih čizmom gurnuti u drugoligaško blato. Ali Niko Kovač je pronašao način kako oživjeti mrtvu i praktično predanu momčad u manje od dva mjeseca. I da, pobijedio je i Borussiju Dortmund. I s devet bodova u nizu dočepao se relegacijskog kisika.
Nakon 1:1 u Frankfurtu, Haris Seferović zabio je za vodstvo u Nürnbergu i teških, mučnih, katarzičnih posljednjih pola sata. Sačuvali su 1:0 za slavljeničku eksploziju frankfurtskih navijača. Slavili su opstanak u Bundesligi kao da su je osvojili. Slavili su Kovača koji im je vratio krv u glavu. I koji je stavio svoju glavu na panj u situaciji kad su mu mnogi govorili da je lud što to prihvaća. Jer što da ga je već gotovo potonuli Eintracht povukao za sobom? Kojim bi putem krenula njegova trenerska karijera? Srećom, nikad neće(mo) saznati.
Bilo je to ljeto 2016., a samo godinu dana kasnije na berlinskom Olimpijskom stadionu natiskalo se svih 75.000 gledatelja. Natiskalo bi ih se i 175.000 da je moglo. Jer u finalu njemačkog kupa igrali su Borussia Dortmund i — Eintracht. Isti onaj Eintracht koji je samo 400 dana ranije bio ‘mrtvo tijelo’. Ante Rebić je zabio, ali Borussia je bila prejaka. Nije još bilo vrijeme.
U Frankfurtu žele da momčad raste zajedno s cijelim klubom, na čvrstim temeljima izgrađenim za vrijeme dvogodišnjeg Kovačeva mandata
Još godinu dana kasnije, svibanj 2018., isto mjesto. Ista kulisa sa 75.000 nazočnih na berlinskom kup-spektaklu. Samo što je Eintrachtu ovog puta s druge strane bio — Bayern. Nedodirljiv. Nepobjediv. Ali samo na papiru. Kovač na klupi, Rebić na terenu, izveli su jedno od najvećih čuda u njemačkom klupskom nogometu u 21. stoljeću. Eintracht je pobijedio i uzeo svoj prvi trofej nakon 30 godina. A Kovača su njegovi igrači i navijači na rukama odnijeli i predali — Bayernu.
Svibanj 2022., stadion Ramón Sánchez Pizjuán. Premali, debelo premali. Za jedva 40.000 gladnih frankfurtskih i glazgovskih sretnika. Još barem toliko ih je tumaralo seviljskim ulicama, spremno prodati i poneki organ za taj komadić papira koji bi ih uveo na stadion. Aaron Ramsey je promašio penal i sačuvao život nekom selebritiju, a Eintracht je 42 godine kasnije opet osvojio isti europski trofej. Nekoć Kup UEFA, danas Europsku ligu.
Studeni 2022., Estádio José Alvalade. Sportingu je bio dovoljan bod. Ali Eintracht je zagazio na novu stepenicu. Bili su otpisani i prije početka Lige prvaka, a još kad su prodali Filipa Kostića Juventusu, dvojilo se hoće li uopće uzeti neki bod. “Ne pripadamo u Ligu prvaka”, procijedio je Phillip Reschke, član Eintrachtova Nadzornog odbora dok je gledao kako im lisabonski klub u prvom kolu krca tri laka komada na njihovu stadionu.
Mjesec i pol dana kasnije svlačionica ga je razuvjerila. Uzvratili su Sportingu pobjedom u Lisabonu i kroz skupinu u kojoj su još bili Tottenham i Olympique de Marseille plasirali se među 16 najboljih momčadi u Europi. Samo šest godina nakon što su ostanak u Bundesligi proslavili kao da su je osvojili.
Nove velike utakmice su pred Eintrachtom već na proljeće, ali nijedna se neće moći mjeriti s jednom koju su već odigrali. Bar ne još. Jer nekoć davno, u nekoj drugoj i dalekoj galaksiji, Eintracht je igrao utakmicu koja je desetljećima slovila za “jednu od najboljih u povijesti”. Ako i nije jedna od najboljih, svakako je jedna od najznamenitijih. Finale Kupa prvaka 1960. protiv Real Madrida Ferenca Puskása i Alfreda Di Stéfana. Pred 128.000 gledatelja.
Eintracht je godinu ranije prvi, a i zadnji put, osvojio titulu njemačkog prvaka, pobijedivši u berlinskom finalu svoje omražene susjede iz Offenbacha. One s kojima je u još većoj mržnji od spomenutih Mainza i Darmstadta. Odvelo ga je to prvi put u Europu, a nakon što je u polufinalu izbacio Rangers, isti onaj kojeg je i prošlog proljeća dobio u finalu Europa lige, u finalu je čekao zvjezdani Real. Vlasnik nekih od najvećih svjetskih nogometnih zvijezda toga doba i četiri uzastopne titule europskog prvaka.
No, da bi se finale uopće moglo odigrati i da bi Eintracht uopće pristao istrčati pred 128.000 gledatelja na glazgovskom Hampdenu, Puskása je morao vlastoručno napisati ispriku čitavom njemačkom nogometu. Naime, šest godina ranije Zapadna Njemačka je pobijedila mađarsku Laku konjicu u finalu Svjetskog prvenstva, a Puskás je ispao loš gubitnik. Optužio je Nijemce da su bili drogirani, što ih je užasno uvrijedilo, pa je DFB zabranio svim njemačkim klubovima i reprezentaciji da igraju protiv njega. Mađar je pismenom isprikom ipak otvorio vrata finala u kojem je favorizirani Real slavio 7:3, uz četiri Puskásova i tri Di Stefanova gola.
Osim već dovoljno slavnog Reala, ta je utakmica proslavila i Eintracht, koji je idućih godina krstario svijetom igrajući promotivne utakmice. “Svi su željeli vidjeti Real, ali kako su im oni bili preskupi, zvali bi nas”, pričao je jedan od tadašnjih igrača.
Eintracht je tri godine nakon tog finala sudjelovao u pokretanju jedinstvene Bundeslige i bio jedan od njezinih kamena temeljaca. S obzirom na veličinu i gospodarsku moć Frankfurta i pokrajine Hessen, očekivalo se da će biti jedan od nositelja kvalitete njemačkog nogometa. No, preskočili su ga mnogi koji su krenuli iz nižih startnih blokova, a Eintracht se više nikad nije vinuo u sam vrh njemačkog nogometa. Prvenstvo više nikad nije osvojio, uzeo je tek pet kupova, ali osvojio je zato i Kup UEFA 1980. i Intertoto kup 1967. Kuriozitet je da ima više europskih trofeja nego njemačkih titula.
Ovo ga je stoljeće bacilo u drugu polovicu prvoligaške ljestvice, toliko duboko da je čak triput ispadao među drugoligaše i vraćao se. Četvrti put je trebao biti te 2015./16. i zacijelo bi bio da Armina Veha u ožujku 2016. na trenerskoj klupi nije zamijenio Niko Kovač.
I upravo je s hrvatskim trenerom krenula Eintrachtova renesansa i revitalizacija na kojoj je klupsko vodstvo sagradilo dugoročnu strategiju povratka u vrh njemačkog nogometa, a posljedično i europskog. Nakon što je spasio klub od ispadanja, Kovač je kooperaciji sa sportskim direktorom Fredijem Bobičem pronašao nekoliko jeftinih pojačanja koja su se pretvorila u gotovo nestvarni jackpot.
Rebićevu priču već svi znamo, kako su ga Kovač i Eintracht vratili u život nakon životarenja po Firenci, Leipzigu, Veroni, ali slično su prošli i Luka Jović i Sebastien Haller, koji su kasnije u klupski trezor ukrcali više od 110 milijuna eura odštete prilikom prodaje u Real Madrid i West Ham.
Taj je kapital potpuno redefinirao Eintrachtovu strategiju i omogućio značajno ubrzavanje već pokrenutih procesa dugoročne stabilizacije i ekspanzije kako na sportskom, tako i na poslovnom planu. Za svoje potrebe izgradili su potpuno novu poslovnu zgradu u Frankfurtu, ali su istovremeno otvorili i urede u Pekingu i New Yorku kako bi krenuli u internacionalizaciju svog klupskog brenda.
Prošlosezonski pohod Europom u tome je došao kao dar s neba i donio ogromni marketinški prodor, a slike desetaka tisuća Eintrachtovih navijača kako marširaju ulicama europskih gradova i dominiraju na suparničkim stadionima skrenule su pozornost čitavog nogometnog svijeta. A posebno ona utakmica u Barceloni, kad je više od 30.000 navijača u bijelom zagospodarilo Camp Nouom i proslavilo trijumf svoje momčadi u četvrtfinalu Europa lige, učinila je Eintracht globalno popularnim underdogom.
Proklamirani je cilj dugoročno se svrstati u prvi red iza nedodirljivog Bayerna, što znači da u klubu žele u idućim godinama baciti rukavicu izazova prvenstveno Borussiji Dortmund i RB Leipzigu, koji su se ugnijezdili ispod FC Hollywooda. Frankfurt je strateški sjajno pozicioniran, a Eintracht u svojoj regiji praktično nema kluba tako visokih ambicija i potencijala. Ali probuđeni, navijačkom energijom pogonjeni, redizajnirani Eintracht u gradu i regiji u kojoj stoluju brojne moćne i bogate korporacije definitivno može biti ozbiljan njemački i europski igrač.
A Bundesliga nasušno treba te zalutale tradizionsvereine, velikane koji su zadnjih godina zalutali i potonuli. Od Eintrachta, preko HSV-a, Stuttgarta, Kölna, Nürnberga, Kaiserslauterna, Schalkea, Werdera, klubove koji ‘rajcaju’ milijune navijača i čija moć, kvaliteta i rivalstvo Bundesligi itekako nedostaju.
U Frankfurtu su se pomalo plašili da je Liga prvaka možda došla prerano, jer nisu željeli biti ‘topovsko meso’ koje bi ugrozilo dugoročni projekt i naštetilo planovima da u europsku nogometnu elitu uđu tek kad za to budu spremni. Koliko su ozbiljno i temeljito pristupili izgradnji ‘novog Eintrachta’ možda najbolje svjedoče riječi sportskog Markusa Kroschea.
“Teško je govoriti jesu li naši igrači spremni za ritam Lige prvaka, jer možda još nisu spremni čak ni za svakog suparnika u Bundesligi. Moramo prvenstveno raditi da postanu bolji igrači, da napreduju i u nogometu i u prehrani i u mentalitetu. Da budu bolji profesionalci. To je Eintrachtova misija, a najveći izazov je da nas na tom putu ne ometu ni pobjede ni porazi.”
U Frankfurtu žele da momčad raste zajedno s cijelim klubom, na čvrstim temeljima izgrađenim za vrijeme dvogodišnjeg Kovačeva mandata. Uz financijsku i organizacijsku stabilnost, uz lojalnu i brojnu navijačku vojsku koju je prošle sezone upoznala čitava Europa i uz dodatno povećanje kapaciteta svoje Deutsche Bank Arene, koja će na svaku utakmicu umjesto 51.000 dovoditi 60.000 gledatelja, Eintracht ima sve što mu treba za uspjeh.
Kad su otvarali ured u New Yorku, krilatica oko koje se sve vrtjelo bila je Back For Good. Vratili su se da ostanu. Bila je to poruka Americi, ali daleko više Njemačkoj. I Europi.
