Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Cedevita go, go, go…

Jebeš Tedeschije i Rimce. Ovo je država Bandićâ i Mamićâ

Što god znali ili ne znali, dvije stvari Srbi definitivno znaju. Igrati košarku i snimati filmove. Ili serije. Nedavno sam igrom slučaja naletio na novi proizvod tamošnjeg filmskog genijalca Dragana Bjelogrlića, koji na prilično zabavan i pitak način tematizira jednu košarkaško/medijsko/mafijaško/društvenu priču u kojoj će svatko tko je ispod površine zagrebao u sportsko-medijski svijet pronaći gomilu poznatih detalja.

“Žigosani u reketu” je ime te serije koja samo nastavlja niz ljubavi između srpskih filmaša i sporta, a koja je rodila neke od monumentalnih sportskih priča u kojima se mogu pronaći i komadići povijesti hrvatskog sporta. Inače posve nezanimljivi i nebitni inače posve nezanimljivoj i nebitnoj hrvatskoj kinematografiji.

Da ne idem dublje u meritum te priče, jedan detalj u toj košarkaškoj seriji vam vrlo brzo i lako upadne u oko. Cedevita je svugdje. Na zidu, na stolu, u ruci. Diskretno i pozadinski, nenametljivo. Ali dovoljno da primjetite.

I da shvatite da je Cedevita pobijedila. U Zagrebu, Ljubljani, Beogradu, gdje god hoćete. Cedevita je košarka, od Vardara pa do Triglava.

Čak i da joj zaista nije ništa dala, što je notorna idiotarija, Cedevita hrvatskoj košarci barem sigurno ništa nije ni uzela

Prilikom ovotjednog inicijalnog predstavljanja novog projekta Cedevita Olimpije u Ljubljani, prvi čovjek Atlantic Grupe Emil Tedeschi ponosno je istaknuo: “Otkako smo 2005. ušli u košarku, prodaja Cedevite je udvostručena.”

Dodao je uz to i još jednu, puno važniju rečenicu, koju će um prosječnog Hrvata teško procesuirati. Jer je njezin sadržaj u ‘Tko-je-jamijo-jamijo’ društvu posve imaginaran.

“Atlantic Grupa ušla je u košarku jer želimo vratiti dio profita zajednici u kojoj taj profit stvaramo.”

Tjedan dana već slušam, čitam i promatram uglavnom zlurade komentare i poruke znanih i neznanih nakon što je Tedeschi objavio da mu je dosta borbe s vjetrenjačama. Iskreno, pitao sam se već jedno 60-ak puta što mu sve to uopće treba, kad može sebi kupiti čitav svijet. Zašto miješa tuđa govna i gleda kako mu nesposobniji i neuspješniji od njega podmeću noge i petaju roge. I uvijek bi mi taj ‘korporativni’ segment bio jedini logičan odgovor.

Sukus budalaština koje su proteklih dana dolazile od mnogih koje je već odavno pregazilo i košarkaško i životno vrijeme je kako “Cedevita ionako ništa nije dala hrvatskoj košarci”. Za razliku, valjda, od onih koji su i Cibonu i hrvatsku košarku doveli pred stečaj i koji Tedeschiju nisu dali da pregleda financijske bilance i papire kad je želio od Cibone napraviti ono što je kasnije napravio od Hiron Botinca.

U ovih 15 godina koliko je egzistirala u hrvatskom košarkaškom svijetu, Cedevita je radila neke kardinalne pogreške. Neke su bile produkt neiskustva, učenja, odrastanja, neke jednostavno neznanja i potkapacitiranosti. Griješilo se i s upravom i sa strukom i s igračima, ponekad toliko očito da je znalo izgledati tragikomično.

Tko, međutim, nije griješio? Cibona? Zadar? Split? Šibenik? Svi oni klubovi za koje smo svi mi emotivno vezani, jer budimo realni, nitko se od nas nije zaljubljivao u košarku odrastajući uz Cedevitu? Svi ti klubovi koji se i dalje poigravaju s našim osjećajima, zazivaju nas i sve naše ljudske i emotivne slabosti kad god im nestane love za još jedno od njihovih “oživljavanja” ili “kretanja ispočetka”. Ideje njihove, lova naša. A onda ideje ostanu nama, a lova njima.

Za razliku od svih tih klubova na čija smo sranja navikli žmiriti jer, jebiga, to su “klubovi s tradicijom” koji su nam u srcu, a koji se spašavaju po partijskim zadacima u ovisnosti jesu li te sezone na programu nekakvi lokalni ili državni izbori, Cedevita je sve svoje pogreške i promašaje platila. Svojim novcem. Vaš nisu dirali. Za razliku od onih u čije se boje, dresove i “neplastičnu povijest” kunete.

Cedevita je itekako davala hrvatskoj košarci svih ovih godina. Davala joj je kakvu-takvu, doduše lažnu, ali ipak nadu, da klupska košarka u Hrvatskoj nije mrtva. Davala joj je legitimitet da još uvijek postoji nešto što u hrvatskoj klupskoj košarci vrijedi. Plaćala je, vrlo često i preplaćivala, sve hrvatske igrače koje je dovodila iz stranih ili hrvatskih klubova.

Davala joj je ruku u većini slučajeva kad bi “interes hrvatske košarke” to tražio. Ne uvijek, logično, ali više nego ijedan drugi klub. Ne vjerujete? Raspitajte se malo. Pitajte desetke malih, bezimenih hrvatskih košarkaških sredina i klubova tko im je iz hrvatske košarke u ovih 15 godina više puta izlazio ususret i davao ruku od ljudi iz “umjetne i plastične” Cedevite.

Ali možda i važnije od svega toga — Cedevita je hrvatskoj košarci pokazala da se uspjeti može i bez javnog novca i bez političkog potkusurivanja i uhljebljivanja. Da se može postojati i bez dugova, bez stečajeva, predstečajeva, povlačenja po sudovima i varanja i igrača i države. Svega onoga što ostatak družine koju zovemo “klubovi s tradicijom”, i koju nosimo duboko u našim srcima, radi već više od dva desetljeća.

Ali da, kako je memorija prosječnog Hrvata na razini memorije zlatne ribice, već tjedan dana slušamo ekstatične usklike Ciboninih navijača kako je “srce pobijedilo novac”. Ovogodišnjoj momčadi i treneru Cibone svaka čast, njen trijumf nema ni najmanju mrlju i ne treba taj uspjeh prljati Ciboninim grijesima iz prošlosti. Ali kad netko u Ciboninom dresu ide pričati o “pobjedi srca nad novcem”, smiješno je, brate. Smiješno za popizdit.

Jer to “srce” se nalazi u tijelu organizma koji je direktno odgovoran za smrt hrvatske klupske košarke. Ne sjećate se, dragi milenijalci? E, pa ja se sjećam. Sjećam se vremena rane hrvatske samostalnosti kad su HKS i Cibona pratili iste one smjernice koje su iz visoke politike crtale pupčanu vrpcu između HNS-a i Croatije i u kojima su i nogometna i košarkaška igračka Mirka Novosela uživale sve privilegije monopolizma one odvratne političke ideje “jedan sport, jedan klub”, koja je, nažalost, i sprovedena.

Pustoš koju je ostavio isfabricirani Cibonin monopol iz 1990-ih, hranjen državnim sponzorima i institucionalnim privilegijama, koji je napunio Cibonin trofejni salon, a ispraznio i ugasio većinu prirodnih izvora hrvatske košarke, zauvijek je promijenio hrvatsku klupsku, a time i reprezentativnu košarku. U vrijeme kad je hrvatska košarka trebala pronaći svoj pošteni, samostalni put, umjesto da se razvija i širi diljem zemlje, centri moći Cibonu su poglasili “državnim interesom”, HKS njezinim servisom, a ostatak zemlje njezinim niskotarifnim butikom.

Sve uz one znamenite riječi koje su jednom prilikom pobjegle Boži Miličeviću, tadašnjem apsolutnom gazdi Cibone, a time i hrvatske košarke, koje su vrlo plastično objasnile kad je i kako počela propast hrvatske košarke.

“Ciboni je jeftinije kupiti, nego proizvesti igrača.”

Taj je moto i dodatno derivirao pa je riječ “kupiti” zamijenila “oteti/preregistrirati/prevariti”, što je učinilo besmislenim svako ulaganje u struku i proizvodnju klubova na ‘nižem stupnju hranidbenog lanca’. I posljedično dovelo do ironije da i Zadar i Split, koji nisu imali ni znanja, ali ni muda suprostaviti se Ciboninoj hegemoniji, krenu kopirati istu tu Cibonu. Kako u zanemarivanju vlastitih omladinskih pogona, tako i u marljivom stvaranju dugova, kikseva i stečajeva.

I sad im se takvi likovi rugaju. Oni koji su za sitni osobni interes prodali hrvatski košarkaški suverenitet nekoj privatnoj ligi i privatnoj firmi. Oni koji su osmislili i sproveli propast hrvatske košarke davno prije nego što se Cedevita pojavila, danas upiru prstom u Cedevitu i tumače kako “nije ništa dala hrvatskoj košarci”. I u njoj traže Pedra za njezinu propast.

Znate što? Čak i da joj zaista nije ništa dala, što je notorna idiotarija, Cedevita hrvatskoj košarci barem sigurno ništa nije ni uzela.

Pa iako se nitko od nas punoljetnih nije u košarku zaljubio zbog Cedevite, niti je zbog nje pio, pjevao i plakao, bezobrazno je iz pozicije navijača svih tih “klubova s tradicijom” uživati u činjenici da je najzdraviji košarkaški klub u Hrvatskoj odjednom nestao. Je li Cedevita kriva što su ostali hrvatski klubovi sami sebe doveli do propasti?

Kaže jedan od vječnih filozofa hrvatske košarke i jedan od glavnih arhitekata sramotnih državnih projekata Croatije i Cibone, da će sad s nestankom Cedevite ostali klubovi biti ravnopravniji. Hvala, ali vidjeli smo već tu vašu “ravnopravnost”. Ne pomažite više. Dosta ste spašavali.

Ali kako se prosječan Hrvat radije bavi mitovima i prošlošću nego činjenicama i budućnošću, za Cedevitom će na putu za Ljubljanu ostati trag “plastičnog, umjetnog kluba koji je poražen”. Iako Cedevita iz hrvatske košarke, uz sve mane, pogreške i promašaje, odlazi kao pobjednik. I sportski i poslovno.

Logično, pažnju prosječnog Hrvata ionako lakše privučeš konzervom ‘besplatnog’ graha na nekom prazniku, kvazidomoljubnom floskulom ili mahanjem nekom zastavom koja mu je draga, umjesto nekim općim dobrom, činjenicama, širom slikom ili društvenom vrijednošću koja mu možda nije jasna na prvi, ali je itekako očita i na drugi i na treći pogled.

I zapravo sve što trebate znati o stanju uma hrvatskog društva da se naučiti iz onoga kako je jedan zdravi, privatni i nasmijani klub tretiran u Zagrebu i Hrvatskoj i kako je iz njih ispraćen. Jedini klub koji je funkcionirao i društveno i financijski odgovorno, u kojeg se nije petljala ni politika, ni mafija, koji je pogađao i griješio, ali plaćao svoje greške i dugove i mislio da će se ljudima svidjeti zbog svojih principa i gospodskih manira, iz njih je ispraćen plesom i pijankom pored njezina nadgrobnog spomenika.

“Cedevita go, go, go…”, zapjevaše u jedan glas nazdravljajući jedan drugome. “Idiii, zauvijek zalupi vratimaaa…”

Jer jebeš Tedeschije i Rimce. Ovo je ionako država Bandićâ i Mamićâ.