Juriš

Četiri dana 1998.

Hrvatsku se može voljeti na različite načine

Znam da je bila subota. Jer me u ponedjeljak čekao pismeni ispit iz Matematike 2, koji sam spremao čitavu godinu. Tih nekoliko ljeta u nizu mijenjali su se samo brojevi na mojim matematikama i suparnici Chicago Bullsa u finalu. Malo Gary Payton i Shawn Kemp, malo John Stockton i Karl Malone. I Tata koji se s njima poigravao. Baš je tog ljeta zabio svoj, vjerovalo se, posljednji koš u karijeri. Ispalo je da mu je to ipak bio samo posljednji za Bullse.

Uglavnom, gledali smo kod prijatelja u stanu, ni sami ne znajući što očekivati. Nijemci su nam dolazili na revanš dvije godine nakon njihove kontroverzne, da budem pristojan, pobjede na Euru 1996. One kad im je najbolji igrač bio onaj “švedski zločinac” Leif Sundell. Koji im je gledao i kroz prste i kroz krampone.

A onda nam se dogodio Rune Pedersen. Prvi sudac kojeg smo voljeli. Isti onaj tip koji je poništio gol Andriju Ševčenku u Kijevu pola godine ranije. Prilično regularan, da budem pristojan, gol za 2:0 već u 12. minuti. Nešto kasnije Alen Bokšić je zabio najvažniji gol svoje reprezentativne karijere i zaokružio trojku onih koji su zaslužili francusku broncu daleko više od nekih koje je kum Ćiro pozvao da griju klupu i urese si životopis.

Boka, Rune i stari Schmeichel. Tri medalje koje nikad nisu uručene.

Bez obzira što je prekršaj zaista bio oštar, a Davor Šuker neymarovski ustrajan u njegovom prenaglašavanju, nisam uvjeren da bi puno sudaca isključilo Christiana Wörnsa u tako ranoj fazi utakmice. No, Pedersen ga je isukao. Na crveni karton mislim, naravno. Uskoro je Robert Jarni prvi naciljao malu mrežicu, sat vremena kasnije i Goran Vlaović, a ja sam se i dalje nervozno ljuljao na stolici i kao racionalni budući inženjer čak i nakon tog drugog gola s igračem više ponavljao istu rečenicu kao i nakon prvog:

“Ljudi smirite se, ništa nije gotovo. Švabo je to.”

Ali bilo je.

Nikad dotad hrvatski sport nije doživio takvu eksploziju. Ništa se dotad, u sportskom svijetu, s tim emocijama nije moglo usporediti. Jer su bile iskrene, neočekivane i nenamještene. Jer su jednostavno provalile iz čitave zemlje kao reakcija na sve ono ružno što nam se u godinama prije toga događalo. Bilo je to vrijeme prije selfija i selebritija, prije poplave debilnih navijačkih pjesmuljaka i starleta koje nude da će se skinuti ako pobijedimo. Prije nego što su kandže privatnih interesa zgrabile ono što nam je svima bilo sveto. Dinamo je bio Croatia, ali Hrvatska je bila Hrvatska.

Ta kolektivna ekstaza dovela je do toga da se na splitskim ulicama prvi put u povijesti skandiralo Draženu Ladiću, Davoru Šukeru i Ćiri Blaževiću. Na francuskim tribinama jedni pored drugih stajali su transparenti svih hrvatskih navijačkih skupina, a preko čitave tribine uoči utakmica jedrio je veliki hrvatski dres na kojem je pisalo “Torcida Split”. Dres kojim su se pokrivali svi, bez obzira odakle dolazili. Hrvatska je bila jedna duša, jedno tijelo.

Ta četiri dana ništa drugo nije postojalo. Ni ispiti, ni poslovi, ni cure, ni more. Ništa osim polufinala. Ni o čemu drugome se nije ni pričalo ni razmišljalo. Bili smo uvjereni da ćemo pobijediti i Francuze. Da ćemo biti prvaci. Zapravo smo u svojim glavama to već i bili.

Hrvatsku se može voljeti na različite načine. Može je se voljeti i navijanjem i nenavijanjem. Ali najmanje je se voli ekstremima i isključivošću

Znam da je bila srijeda. Dva dana nakon što se nisam pojavio na prilično važnom, da budem pristojan, pismenom ispitu iz Matematike 2. Već četvrti dan u glavi mi se poput pokvarene gramofonske ploče stalno vrtio jedan te isti pjesmuljak. Onaj o finalu, Parizu i Mona Lisi. Ni krivoj ni dužnoj, štucalo joj se danima.

Kad je Šuker pored Fabiena Bartheza spremio vjerojatno najlucidniju asistenciju u karijeri Aljoše Asanovića, nastao je tornado. A kad smo se nakon par minuta uspjeli primiriti, raspetljati i brzinski provjeriti jesu li svi zubi na broju od svih tih laktova i koljena koji su letjeli uokolo, trebalo je malo vremena da shvatimo zašto u kutu ekrana stoji 1:1.

Zvonu Bobana upoznao sam puno godina kasnije i tek kad smo se malo bolje upoznali i kad su ograde popustile skupio sam snage da ga upitam za najtužniju točke njegove igračke, a moje navijačke karijere. I nekih desetljeće i pol kasnije iz njega su na tu temu izašle samo dvije riječi.

“A jebiga…”

Nikad ga zbog toga nisam krivio jer znam da bi i on dao sve da je onu loptu koju mu je ukrao Lilian Thuram ispucao negdje na tribine. Kao i Ivan Rakitić u Beču deset godina kasnije, neposredno prije Semiha Şentürka. Ali do danas sam uvjeren i ostat ću zauvijek, da bismo bili prvaci svijeta samo da smo tih pet minuta uspjeli sakriti loptu. Francuzi su bili nervozni i bezidejni. Iščupao ih je ‘profesor’ Thuram. S jedina dva pogotka u 142 utakmice svoje reprezentativne karijere.

Bila je to najgora večer mog sportskog života. I Beč 2008., kad sam na rođendan dobio ‘poklon’ od rečenog Şentürka, bio je težak. Euforija pa depresija na stadionu u samo nekoliko minuta, uništena lica i suzne oči naših na pressici i u mix-zoni, mučan noćni povratak u Bad Tatzmannsdorf i kišni ispraćaj umjesto novog velikog okršaja s Nijemcima. Ali čini mi se da sam sve to nekako lakše pregrmio. Možda zato što sam bio ondje. Ili zato što sam bio 10 godina stariji. Ili zato što sam radio. Pisao. Izbacivao sve iz sebe. A Thurama i Francuze, čini mi se, još uvijek nisam izbacio. Vrag zna, možda zato sve ovo i pišem.

Danas smo, eto, točno negdje između okruglih obljetnica Njemačke i Francuske. Puno se toga promijenilo u 20 godina. Promijenio se svijet. Promijenio se nogomet. Promijenila se Hrvatska. I što god mislili, iz koje god perspektive gledali, tužna je činjenica da u trenutku kad kapetan reprezentacije u drugom produžetku osmine finala Svjetskog prvenstva izvodi penal za pobjedu, pola zemlje želi da pogodi, a pola da promaši. Tužna je spoznaja da su nam na ovaj ili onaj način ispred nosa ukrali sve ono o čemu smo toliko maštali i što smo toliko idealizirali. I ne mislim tu samo na nogomet. Na njega, zapravo, mislim najmanje.

Danas Hrvatska igra četvrtfinale Svjetskog prvenstva. Prvo nakon onog iz Francuske. Neki novi klinci će večeras možda proživljavati ono što sam ja proživljavao prije 20 godina. Neki drugi će glumiti da su ravnodušni, iako su duboko u svojim srcima svjesni da ravnodušni nisu. Ljubav se ne može tek tako pretvoriti u ravnodušnost. Jer ako može, onda to zapravo i nije bila prava ljubav.

Što god se dogodilo, razumjet ću i jedne i druge. I one koji će večeras slaviti i one koji će plakati. Kakav god rezultat bio. Razumjet ću one koji kažu da bez obzira na sve što se događa u ložama, Hrvatskoj treba radost. I bar nekakav optimizam. Da je ovo jedino što imamo, jedino što smo uvijek željeli imati i da se od toga ne smije odustati zbog nekoliko glavonja. Da im se to ne smije pustiti. Jer tek su onda pobijedili.

Razumjet ću i one koji osjećaju da im je ukradeno ono što je bilo naše, a zbog privatnih interesa je pretvoreno u bankomat za odabrane. One koji se osjećaju izdanima i od lože i od tribine i od svlačionice. One koji su s Hrvatskom i za Hrvatsku prošli i ratove i utakmice i požare i poplave. A danas ih falši kvazidomoljubni pizdeki nazivaju orjunašima i mrziteljima.

Razumjet ću i one koji će večeras na terenu izgarati i za jedne i za druge. Što god mislili o njima, koliko god ljuti na neke od njih bili i što god im zamjerali. Žao mi je što kao grupa nisu pokazali više hrabrosti i mudrosti da na svoju stranu privuku i one koji ih danas vrijeđaju. Žao mi je, jer je trebalo samo malo da se borba za pošteni nogomet ne slama preko njihovih leđa. Samo nekoliko njihovih rečenica.

Ali s druge strane — nitko tim momcima ništa nije poklonio. Sve što imaju stvorili su svojim rukama i nogama. Svojim talentom i svojim radom. I kako god okrenete — nije pošteno samo na njihova leđa svaliti sva sranja i sve seronje hrvatskog nogometa. Nije pošteno od njih očekivati da im ne bude stalo i da gube utakmice samo zato što njihove pobjede hrane pijavice oko njih.

Ta momčad su sudski procesi Luki Modriću i Dejanu Lovrenu. Ali ta momčad su i suze Danijela Subašića. Moć Ante Rebića. Veličina Vedrana Ćorluke. Skromnost Milana Badelja. Možete odabrati što vam je važnije i po čemu ćete je definirati. Možete u toj momčadi vidjeti samo bankomate ili samo junake. Možete je gledati samo kroz premije koje će zaraditi ili kroz radost koju će donijeti. Ali ona je zapravo samo ono što smo i svi mi. Nesavršena. Puna mana. Kao i vrlina.

I da, Hrvatsku se može voljeti na različite načine. Može je se voljeti i navijanjem i nenavijanjem. Ali najmanje je se voli ekstremima i isključivošću bez obzira s koje strane dolazili. Najmanje je se voli zakopavanjem u rovove i repetiranjem puške prema svima koji misle drugačije.

Pa uz sve te teške priče i teme koje se danas poput bršljana motaju oko nogometne reprezentacije, nekako još lakše u mislima odlutam u ona četiri dana između Njemačke i Francuske. Četiri dana u kojima je sve bilo toliko jednostavnije. Četiri dana u kojima smo se osjećali kao da nam je čitav svijet pod nogama.

I čini mi se da je svih četvrt stoljeća Hrvatske stalo u ta četiri dana. 25 godina u kojima smo prošli put od euforije do depresije, od ekstaze do srušenih snova.

S time da nam ih je u Francuskoj sjajnim golovima srušio Thuram. A u Hrvatskoj smo ih srušili sami. Autogolovima.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.