Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Ciparski kupus

Namještaljke, prijevare, kaos i europske jeseni

Samo ih je poneki pogođeni penal u četvrtak navečer dijelio od povijesti. Tri kluba u skupinama Europske lige. Najtrofejniji i najbogatiji tamošnji klub, APOEL iz Nikozije, zapeo je u raspucavanju u Astani i, nakon pet uzastopnih sezona u skupinama Lige prvaka ili Europske lige, priuštio sebi jednu mirnu otočku jesen bez europskog stresa.

No, Europa će svejedno i ove jeseni boraviti na Cipru. I to dvotračno. Za to su se pobrinuli AEK Larnaka i Apollon Limassol, koji su naslagali svoje protivnike u kvalifikacijskim rundama započetima još u lipnju i plasirali se u Europsku ligu. I osigurali višekratno podijeljenoj i višestruko disfunkcionalnoj zemlji s otprilike milijun stanovnika 10. europsku jesen u posljednjih 11 sezona.

I to ne uvijek s istim klubom koji je državni ili sponzorski projekt i koji na europskim milijunima podgrijava domaći monopol, nego s čak pet klubova; oni su u proteklom desetljeću ligu koja se od Europe opraštala prije nego što bi se zahuktala turistička sezona pretvorili u natjecanje koje već čitavo desetljeće daje stalne sudionike grupnih faza.

Prvi je ogradu probio Anorthosis, senzacionalno izbacivši, ironijom nacionalne sudbine, grčki Olympiakos u playoff rundi Lige prvaka 2008./09. Bio je to prvi put u povijesti da je neki ciparski klub dospio do grupne faze nekog europskog kupa. Većina je bila uvjerena da je riječ tek o pukoj devijaciji i slučajnosti, ali ciparski klubovi od tada pa do danas, osim u jednoj sezoni, uvijek su imali barem jednog predstavnika u Ligi prvaka ili Europskoj ligi. A vrlo često i po dva.

Vrhunac se dogodio 2011./12., kad je APOEL ne samo ušao u Ligu prvaka nego i osvojio prvo mjesto u skupini s Portom, Zenitom i Šahtarom, a zatim izbacio i Lyon u osmini finala. Morao se pojaviti Real Madrid da bi tom senzacionalnom pohodu došao kraj. U međuvremenu su još četiri ciparska kluba osiguravala europske jeseni, a liga je eksponencijalno napredovala u svom statusu i koeficijentu.

I sve to bez velikih imena i zvijezda, bez skupih transfera, uz uvjerljivo najstariju ligu u Europi. Kako, pobogu? Kad su to Ciprani naučili igrati nogomet?

Zapravo nikad. Ali su naučili raditi neke druge stvari.

Ključnu točku preobrazbe ciparskog klupskog nogometa donio je ulazak u Europsku uniju u proljeće 2004. Od trenutka kad su se granice otvorile, a ciparski klubovi shvatili sve benefite Bosmanova pravila, krenuo je meteorski uspon šest glavnih tamošnjih klubova. Shvativši da fjakasti Ciprani nisu pretjerano zainteresirani za guranje lopte, klubovi su se okrenuli drugim tržištima i stvorili ligu s najviše stranaca na svijetu. U prošloj sezoni više od 80 posto vremena na ligaškim travnjacima potrošili su stranci.

O kakvim se momčadima radi slikovito će pokazati sljedeći podatak. Od 43 igrača koja su u četvrtak nastupila za tri ciparska kluba u playoff rundi Europske lige, samo su četiri Cipranina. Od čega su dvojica ušla s klupe u završnim minutama utakmice. APOEL i AEK u prvih 11 nisu imali niti jednog domaćeg igrača. Samo je Apollon imao dvojicu.

Savez je, u nekoj tobožnjoj brizi za spas tamošnje reprezentacije, naložio svim klubovima da u domaćim utakmicama moraju imati barem po dvojicu domaćih igrača na terenu. A ako ne poslušaju — kazna je 1.500 eura po igraču. Toliko niska da većinu klubova nije briga. Jeftinije im je platiti kaznu nego nekvalitetne domaće igrače.

Reprezentacija, logično, trpi zbog takve politike klubova. No, ciparski nogometni radnici pomirili su se s takvim raspletom. Klubovi su svima važniji od reprezentacije, koja ionako nikad ništa nije napravila ni dok nije bilo toliko stranaca. A komu je do navijanja za reprezentaciju — uvijek može navijati za Grčku. Ili Tursku, ako je na sjeveru. Ionako je u podijeljenom ciparskom društvenom i političkom kupusu navijanje za ciparsku reprezentaciju tek nepotrebni mazohizam.

Kupuju jeftino, prodaju još jeftinije, trenere troše brže nego čarape, raskidaju ugovore, plešu na rubu financijske provalije. I uspješni su u Europi

Kao globalno važno strateško uporište na istočnom Mediteranu, ali i sjecište lokalnih interesa Grčke, Turske, Izraela i Egipta, Cipar je bio pod britanskom okupacijom sve do 1960. Nakon odlaska britanske uprave godinama je jačala ideja tamošnjeg većinski grčkog stanovništva o ujedinjenju s ‘maticom’. Presjekla ju je 1974. vojna invazija Turske na sjeverni dio otoka, koja ga je podijelila u dva do danas posvađana tijela.

Između ostalog, na ‘turskoj’ je strani otoka ostao grad Famagusta, u kojem je 1911. osnovan najstariji ciparski klub Anorthosis. Zajedno s oko 150.000 izbjeglica, i nogometni je klub preselio u južne, ‘grčke’ krajeve. I stvorio neobičnu, jedinstvenu situaciju u svijetu nogometa.

Naime Anorthosis, za kojeg trenutno igraju Danijel Pranjić, Gordon Schildenfeld i Ivan Vargić, preselio je svoje djelovanje u Larnaku, ali je i dalje zadržao svoje izvorno ime i smatra se klubom iz Famaguste. Štoviše, Anorthosis je u Larnaki izgradio i svoj novi stadion, ali glavni klub iz tog grada, AEK, ne smatra svojim gradskim rivalom. Njegovi navijači, iako već više od četiri desetljeća raseljeni diljem otoka, i dalje sanjaju povratak u Famagustu i pale se na okršaje protiv svog izvornog gradskog rivala — “komunističke” Nea Salamine, koja je također ‘privremeno’ smještena u Larnaki.

Još žešću društvenu podjelu izaziva najveći ciparski derbi iz glavnog grada. APOEL i Omonia predstavljaju dva antipodna tkiva grčkog dijela podijeljenog grada i otoka i utjelovljuju sve sportske, političke, svjetonazorske i kulturne razlike koje razdiru otok desetljećima.

APOEL okuplja progrčke, desničarski nastrojene snage kojima je ujedinjenje s Grčkom važnije od ciparske neovisnosti. Omonia, koja je 1948. nastala upravo odvajanjem dijela igrača APOEL-a koji su bili simpatizeri komunizma, okuplja one koji misle suprotno. Ljevičarski nagnuto biračko tijelo, ono koje više naginje ciparskoj neovisnosti i koje bi se radije ujedinilo s Turcima na sjeveru nego s Grcima u Grčkoj.

Taj derbi već desetljećima izaziva verbalno i fizičko nasilje, podjele na “komuniste” i “fašiste”, a zajedničko im je tek to da jedni druge smatraju izdajnicima. Bilo Grčke, bilo Cipra. APOEL je zadnjih godina puno uspješniji, a ironično je da Omoniju, klub ljevičarskog svjetonazora i povijesti, od financijskog sloma spašava upravo “prljavi” američki kapital koji je donio ciparski biznismen Stavros Papastavrou.

Ništa manje zanimljivo nije ni u Limassolu, gdje AEL i Apollon vode gradske okršaje koji također uglavnom iskaču izvan granica sporta. Posebna priča je Apollon, klub u kojem igra Anton Maglica, a koji se zadnjih godina pojavljivao kao “surogat-klub” za brojne transfere posebno iz Srbije i Rumunjske, u kojima je ciparski klub zarađivao “ni kriv ni dužan”.

Pod kontrolom menadžerskih kapitalaca Pinija Zahavija i Falija Ramadanija odrađivani su “transferni mostovi” iz srpskih klubova prema zapadnoeuropskim, na način da bi se Apollon pojavio kao ‘suvlasnik’ nekog od transferiranih igrača, iako taj nikad za njega ne bi zaigrao, pa čak niti ugazio na ciparsko tlo.

Ciparski je klub, zajedno sa svojim ‘bankomatima’, u tim mutnim poslovima uživao zaštitu najviših instanci. Leđa su mu čuvala dvojica velikih navijača — ciparski predsjednik Nikos Anastasiades i počasni predsjednik nacionalnog nogometnog saveza Marios Lefkaritis. Potonji je posebno zanimljiv po činjenici da je njegova naftna kompanija, koincidencije li, dva dana prije nego što je dodijelio svoj glas Rusiji za domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2018., dobila unosan posao s Gazpromom.

I uz sve europske uspjehe ciparskih klubova, tamošnja je liga (p)ostala najdebljim crvenim flomasterom podcrtana u UEFA-inoj bilježnici na kojoj piše “Namještanje”. Godinama s Cipra dolaze informacije o sumnjivim kladionicama, utakmicama, preokretima i rezultatima, toliko ozbiljne da je savez bio primoran reagirati na brojne sugestije koji su stizale iz UEFA-e. I to na prilično bizaran način. Šest puta će oprostiti svakom kubu optužbu za namještanje. Ali ako se i sedmi put “zaigraju” — e, onda će ih izbaciti iz lige.

Iako su optužbe za namještanje uglavnom usmjerene prema manjim klubovima u kojima igra više domaćih igrača i manje utakmice koje malo koga zanimaju i na Cipru, kamoli izvan njega, kaotična stvarnost ciparske države logično se reflektira i na tamošnji nogomet.

Afere s namještanjem utakmica, dvostrukim ugovorima zbog varanja na porezu, afere s transferima igrača koje tamošnji klubovi nikad nisu vidjeli, huliganski obračuni s političkom pozadinom, prekidanje utakmica, potpuno zanemarene nogometne škole. Kupuju jeftino, prodaju još jeftinije, trenere troše brže nego čarape, raskidaju ugovore, plešu na rubu financijske provalije.

Otok podijeljen i nacionalno i politički i gospodarski, s gomilom afera koje potresaju tamošnji nogomet trebao bi biti zadnje mjesto na kojem biste očekivali ovakav klupski procvat.

Pa opet, njihovi klubovi već čitavo desetljeće uživaju blagodati europske jeseni. Kršeći pritom sva uvriježena pravila, principe i metode. A nerijetko i zakone.