Nije ovo tekst kojemu je poanta braniti Željka Babića. To više nema ni smisla jer su mu već presudili i Svijet i Grad. Babić je, iskreno, i meni znao dignuti živce. Ali vjerojatno iz posve drugačijih razloga nego većini rukometnih i teoloških kvazistručnjaka koji su se njime zadnjih tjedana bavili zbog Gospe, a ne zbog rukometa.

Mene je živciralo ponajprije to što u trenucima kad su u utakmici za broncu kola sa 100 kilometara na sat jurila prema zidu, on nije radio ono što bi napravio, recimo, Ulrik Wilbek. Ili Aco Petrović. Vukao suca za rukav. Svađao se sa suparničkom klupom. Mignuo pomoćniku da nabije nogom otvorenu bocu vode nasred terena. Nešto išao tumačiti zapisničkom stolu. Inscenirao nekakav prekid dok njegova očigledno razbijena vojska ne dođe do zraka. Trebao im je samo jedan napad. Samo jedan gol. Jedna obrana.

Ali Željko Babić nije taj tip. I koliko god me zbog toga živcirao, toliko ga baš zbog toga i poštujem. Zato što je svoj. Što ga nije briga tko što o njemu misli i govori.

Živciralo me kad nakon prosutih osam razlike u utakmici za broncu čovjek hladno u kamere kaže kako će o izborničkoj budućnosti morati pričati sa ženom. Daj, čovječe, komu je u tom trenutku do zajebancije? Izgubio si ono što izgubiti nisi smio, a ti pred nacijom žednom tvoje krvi sam sebe još više ukopavaš? Što nakon toga očekuješ?

Ali zapravo me najviše živcirala priča o umoru. Ne samo njegova, nego i izbornika prije njega. Jer o umoru hrvatska rukometna reprezentacija priča već desetak godina. Uvijek nas u važnim završnim bitkama dokači umor. Uvijek nama Balići, Metličići, Duvnjaci u najvažnijim utakmicama dišu na škrge i nemaju snage za onaj pobjednički trzaj svoje genijalnosti.

A opet iz siječnja u siječanj na velika natjecanja odlazimo na isti način. Sa šarenim momčadima, stanjenom klupom i idejama o žrtvovanju sadašnjosti radi budućnosti. Uvijek nekakav Sulić, Špoljarić, Dominiković, Vukić, Buntić, Karačić, Ivić, Čupić ili kako god se zvao ostaje kući, a dva-tri klinca sjede na klupi kako bi “skupljali iskustvo”.

A dok oni skupljaju iskustvo, neki drugi skupljaju medalje.

U završnicama velikih natjecanja uvijek se sve svodi na jednu ili dvije lopte. I mi smo uvijek u tim trenucima “umorni”. A onda opet dogodine u istom mazohističkom performansu ponavljamo iste greške nadajući se drugačijem ishodu. I uvijek na isti način udaramo glavom o zid.

Komu se srce nije stislo dok je gledao Duvnjaka kako pred kamerama jedva zadržava suze nakon poraza u polufinalu? Izmučenog, iscijeđenog, iskrpanog, ispražnjenog. Ali zašto ga se dovelo u takvo stanje? Zašto nije pozvan Karačić, koji je prije samo godinu dana oduševljavao na EP u Poljskoj? Je li logičnije da on bude u Francuskoj, pomogne i rastereti u najvažnijoj ulozi na terenu i Duvnjaka i Cindrića ili da tamo na kraju klupe kao treći playmaker sjedi mladi Jotić i “skuplja iskustvo”? A ako si ga već vodio, zašto nije igrao? Ako se iskustvo skuplja gledanjem, onda sam ja najiskusniji sportaš na svijetu.

Igračima je zaista teško nešto prigovoriti. Kad vidiš kako se ti momci u jednom brutalnom sportu bacaju na glavu, kidaju kosti i mišiće i daju baš sve od sebe, još ti više bude krivo što ih se svake godine svjesno oslabljene šalje u ratove koje ne mogu dobiti.

I sad nacija rukometnih znalaca i neimara koji rukomet poznaju bolje od nekakvih Babića, Balića ili Metličića odjednom svršava na Veselina Vujovića. Jer, eto, on se ne zahvaljuje Gospi i on je u minuti odmora Slovencima govorio “ovo vam je šansa života, sad dajte sve što imate”. Vau, koja genijalnost. To je jamačno prelomilo utakmicu.

A prethodne dvije trećine utakmice, u kojima je ona “neznalica s Gospom” na suprotnoj klupi i taktički i tehnički i po svakom mogućem rukometnom kriteriju šamarala tog istog Vujovića i njegovu neusporedivo odmorniju vojsku, više se niti ne spominju. Kao ni 58 polufinalnih minuta u kojima je taj isti Babić taktički ugušio i ukrotio munjevite Norvežane.

Ne pada mi na pamet osporavati Vujovićevu iznimnu trenersku vrijednost. Ali da su Pešić ili Stevanović zaustavili barem jedan slovenski napad i Hrvatskoj obranili broncu, da je barem jedan slovenski šut završio u vratnici umjesto u mreži, Vujović bi naciji ultimativnih rukometnih znalaca opet bio tek “simpatični Crnogorac bez medalje”.

A ovako je u hrvatskim glavama, u kojima tuđe govno uvijek miriše bolje od domaćeg cvijeća, najbolji trener na svijetu. U glavama koje ne spominju nekog Serdarušića, Zovka ili Obrvana, koji su u najmanju ruku jednako dobri treneri, ali valjda nisu duhoviti i simpatični kao Vujović. U tim je istim glavama nabildana fama kako Željko Babić na klupi ne razmišlja o ničemu osim o Gospi.

A taj Željko Babić rukomet poznaje i razumije bolje od 99% onih koji su ga zadnjih dana sa svih strana zatrpavali pljuvačkom. I čak mi pritom nije upitan navijački adrenalin. Efekt mase je takav, sport je takav. Ljudima sport dođe kao pražnjenje od svakodnevnice i većinu takvih kritika i ne treba uzimati previše ozbiljno. A nigdje razlika između obožavanja i ismijavanja nije tanja nego u Hrvatskoj.

Više me, međutim, fascinira da se o Babićevom rukometnom znanju, o materiji kojom se dotični bavi čitav svoj život, usuđuju javno drobiti svakakvi medijski komentatori koji vjerojatno nikad u životu nisu bili na rukometnoj utakmici. Likovi kojima je životni poziv prodavanje magle, produciranje senzacionalnih životnih mudrosti tipa “Ljubav je bol”, sebi daju za pravo ocjenjivati nečiju rukometnu stručnost samo na temelju toga što se ovaj nakon utakmice zahvaljivao Gospi.

Nije tragedija što je Željko Babić smijenjen. Tragedija je što ničeg ovoga ne bi bilo da je Zlatko Horvat zabio sedmerac. Ili da je utakmica protiv Slovenije završila minutu ranije. Ili da je Babić pred kamerama nakon utakmica umjesto zahvaljivanja Gospi lupao floskule tipa “Moramo sad skupiti glave” ili “Svi danas igraju rukomet”. Tada valjda ne bi na sebe navukao toliki gnjev iznenađenih i uvrijeđenih.

U hrvatskom rukometu konstantne i nedodirljive su samo dvije pojavnosti. Zoran Gobac i umor u završnici

Objašnjenje predsjednika HRS-a kako “ovaj stožer nije bio rezultatski dovoljno ambiciozan” doslovno grize ušne šupljine. Dakle, prvi čovjek hrvatskog rukometa (barem po funkciji) implicira kako su Babić, Balić i Metličić naredili Horvatu da gađa nogu norveškog vratara jer nisu imali ambiciju igrati finale? Da nije smiješno, bilo bi smiješno. A smiješno je.

Kao što je smiješno da se samo dva dana nakon polufinala na SP radi drama i režu glave, iako nitko iz HRS-a nije unaprijed jasno definirao rezultatski cilj.

Pročitajte ovo: “Moram napomenuti da je za vrijeme mandata izbornika Babića u relativno kratkom roku nastavljen odličan rezultat. Od brončane medalje u Poljskoj, kvalifikacija na Olimpijske igre i u konačnici peto mjesto na Igrama. Rezultat se nastavlja u kontinuitetu nastupa na velikim natjecanjima.”

Ovo je prije samo četiri mjeseca rekao predsjednik HRS-a. Bronca na EP i peto mjesto na OI su “odličan rezultat”, ali četvrto mjesto na SP nije?

I onda koliko se god svi mi ružno i tužno osjećali zbog poraza u polufinalu i utakmici za broncu, hrvatska rukometna reprezentacija je, draga nacijo od četiri milijuna rukometnih znalaca – senzacija. Pročitajte još jednom: S-E-N-Z-A-C-I-J-A!

Jer mi smo četvrti na svijetu u nečemu u čemu nemamo ni lige, ni gledatelja, ni sponzora, ni ulaganja, ni vizije, ni bilo kakve, kamoli dugoročne i sustavne strategije. Osim ako strategijom nećete proglasiti mantru “jedan sport, jedan klub”.

Oni koji bi trebali kreirati strategiju zbog jednog obranjenog sedmerca odriču se najvećih u povijesti i svega u što su vjerovali prije samo mjesec dana. Oni koji bi trebali razmišljati o razvoju hrvatskog rukometa u 25 godina su pogasili sve hrvatske rukometne izvore i zgazili sve klubove koji su se tu i tamo drznuli priprijetiti apsolutnom monopolu jedinog kluba koji za HRS postoji i sve ostale klubove pretvorili u njegov “autsorsani” omladinski pogon. Oni koji bi trebali razmišljati o budućnosti hrvatskog rukometa tek su lutke čije konce vuče tip koji već dva desetljeća na svaku kritiku odmahuje rukom i poručuje “Rukomet, to sam ja!”

Čitava dugoročna strategija HRS-a stala je u jedan promašeni sedmerac. I to čak niti promašeni, nego obranjeni. Da je Horvat zabio Bergerudu, Ali-Gobac i njegovih 15 foteljaških hajduka nazdravljali bi sebi, svojoj pameti, viziji i znanju i žurili u zračnu luku grliti se s Babićem i Balićem i Metličićem i ugurati se u televizijski kadar sa šampanjcem u ruci.

A ovako su ih jednoglasno nabili nogom. Ono što bi drugdje bilo plaćeno u zlatu, kod nas uglavnom završi u blatu. Završili su tamo s otiskom stopala na stražnjici i Džomba i Vori i Lacković i Kaleb i Dominiković i Vuković i Špoljarić i mnogi drugi, pa zašto ne bi i Balić i Metličić?

U hrvatskom rukometu konstantne i nedodirljive su samo dvije pojavnosti. Zoran Gobac i umor u završnici.

A sve što se ovog tjedna događalo u hrvatskom rukometu može se plastično dočarati u samo jednoj rečenici.

Čistiš paučinu, ali pauka ne diraš.