Topla kasnoljetna, rujanska splitska večer. Grad je čitav dan titrao u ritmu sutrašnjeg spektakla koji je doista bio puno više od same nogometne utakmice. Bio je to barem fiktivni povratak normalnog života nakon što su tri godine dominirale ružne vijesti. I ratna zbilja koja Split, srećom, nije razorila kao neke druge gradove, ali ga je itekako pogodila.
Još godinu ranije u isto vrijeme Hajduk je Ajaxa morao ugostiti u Ljubljani. A sad su Benfica i Liga prvaka došli u Split. Na samo 50-ak kilometara od prve linije koja je razdvajala slobodnu i okupiranu Hrvatsku. Onako ispod glasa razglabalo se o tome imaju li oni iza linije raketu koja se može dobaciti 50-ak kilometara. Takvo je vrijeme bilo.
Na Zvončacu, kraj Jadranovog bazena, završio je karusel automobila s Hajdukovim zastavama, trubama i sirenama kojima se slavilo ‘staro normalno’. Ispred hotela u kojem su odsjeli igrači Benfice, među kojima i njezina najveća zvijezda. El hijo del viento, posrnuli Sin vjetra, bio je meta dobro raspoložene mase koja je više od pola sata vrtjela jedno te isto.
“Kaniiiđa đanki! Kaniiiđa đanki!”
Nogometu dao malo, premalo za ono što je najavljivao. Više od golova i trofeja ostao je zapamćen po legendarnoj izjavi: “Ako je kokain droga, onda sam ja narkoman”
Bila je to ona poznata splitska, britka, ali bezazlena zajebancija. To skandiranje mase, u kojoj je bilo poprilično onih koji su se s njegovim opijatskim problemima itekako mogli poistovjetiti, bilo mu je više priznanje i podrška, nego uvreda i provokacija. Valjda su mu u hotelu objasnili, jer pojavio se, nasmijao i mahnuo. I zaradio ovacije.
“Claudio, Claudio!”
Bilo je to valja prvi i posljednji put da su Hajdukovi navijači prije utakmice skandirali suparničkom igraču. I to najboljem.
Nije mu to bio prvi dolazak u Hrvatsku, bio je već dvaput u Zagrebu. Prvi put četiri godine ranije, kad je nasamario Andreja Panadića i izborio poput fete pršuta tanak penal iz kojeg je Atalanta izjednačila i prošla Dinamo u Kupu UEFA. A drugi put tek tri mjeseca ranije kad je stigao s Diegom Maradonom, Gabrielom Batistutom, Diegom Simeoneom, Fernandom Redondom i ostalom zvjezdanom družinom na prijateljsku utakmicu protiv Hrvatske uoči argentinskog odlaska na Svjetsko prvenstvo 1994.
Bilo mu je tek 27 godina i svijet je još uvijek bio pred njim. Benfica ga je trebala vratiti na put s kojeg je skrenuo. Htio-ne htio, taj Split je zauvijek zapamtio. I po skandiranju vatrenih suparničkih navijača i po činjenici da je baš na Poljudu debitirao u Ligi prvaka.
Claudio Caniggia rođen je 1967. u Hendersonu, farmerskom gradiću podignutom usred ničega, nekih 400 kilometara jugozapadno od Buenos Airesa. Nisu imali ni klub, ni stadion, pa je plavokosi seljačić mogao samo trčkarati poljem i uskim ulicama. A trčao je jako brzo. Toliko brzo da su ga zapazili neki lokalni atletski klubovi i vodili ga na natjecanja jer je još kao tinejdžer 100 metara trčao za 10,7 sekundi.
Ali koga je u Argentini briga za sprintere i atletiku? Koga je u Argentini briga za išta osim nogometa, posebno u ono vrijeme nakon groznice slavne 1978. koja je svakog argentinskog dječaka pretvorila u potencijalnog nogometaša.
Brzo je, tako brz, dospio u River Plateovu akademiju, gdje je već s 19 godina igrao važnu ulogu u osvajanju trostruke krune Los Millonariosa — argentinske titule, Cope Libertadores i Cope Interamericane.
Već s 20 godina debitirao je za argentinsku reprezentaciju u prijateljskoj utakmici protiv Italije. Koja mu je promijenila život. Naime, tamo ga je upoznao veliki El Diego i odmah ga uzeo pod svoje. Do te mjere da je Caniggijina bivša supruga Mariana jednom prilikom poluozbiljno priznala:
“Nekad mi se činilo da je Diego stvarno zaljubljen u mog muža. Valjda zbog njegove duge plave kose i mršavog tijela.”
Od toga trenutka i upoznavanja Caniggia je postao i zauvijek ostao Diegov ‘mlađi brat’. Bili su braća po nogometu, ali i braća po porocima. Mnogi će reći da bi Caniggia puno više napravio da nije bio toliko pod Diegovim utjecajem. S druge strane, tko zna bi li uopće bio na Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990. da Maradona nije na njemu inzistirao.
Vjerojatno najružnija Argentina u povijesti pojavila se na tom Svjetskom prvenstvu. Već na otvaranju šokirao ju je totalni autsajder Kamerun. Caniggia je ušao u drugom poluvremenu i odmah oživio argentinsku momčad. Kamerunci su ga mlatili i rušili svim sredstvima, a njegov prodor iz 88. minute, kad je otrpio dva faula i naletio na frontalni ‘traktor’ Bena Massinge ne za crveni karton, nego za zatvorsku kaznu, do danas se prepričava kao jedan od najbrutalnijih prekršaja u povijesti Svjetskih prvenstava.
Poraženi su Argentinci od Kameruna, ali pobjeda protiv SSSR-a i bod protiv Rumunjske donijeli su im prolaz kroz ušicu igle u osminu finala. Gdje su, po svim najavama, trebali završiti natjecanje. Jer čekao ih je zvjezdani Brazil, koji je u osminu finala ušao s tri pobjede i ulogom apsolutnog favorita.
Carlos Bilardo složio je teški catenaccio, s čak osam defenzivaca i tek dvojicom kojima je bilo dozvoljeno stajati na centru. Maradoni i Caniggiji. Bilo je to doslovno ‘razbij i nabij’, a ova dvojica naprijed ako nešto naprave. I napravili su. U 81. minuti Maradona je dobio loptu na centru, prošao trojicu i kroz četvoricu gurnuo loptu prema samom Caniggiji, koji zaobilazi Taffarela i zabija za 1:0. I četvrtfinale.
Taj gol sam bio je dovoljan za njegovu vječnu besmrtnost među argentinskim fanovima. Srušiti Brazil na Svjetskom prvenstvu, za Argentica nema ništa slađe. Oni su, međutim, istom negledljivom, defanzivnom taktikom došli do penala i preskočili SFRJ, osiguravši epsko polufinale protiv Italije u Diegovu Napulju.
I opet im je malo tko davao neke šanse. Italija je bila najmoćnija nogometna sila tog trenutka na svijetu i igrala je kući, bez obzira na to što je i Maradona u Napulju bio kući. Ali Italija je u polufinale došla bez primljenog gola, s pet pobjeda u nizu i betonskom obranom u kojoj su bili Franco Baresi, Paolo Maldini, Giuseppe Bergomi, Luigi De Agostini, Riccardo Ferri.
Upravo je Caniggia bio prvi koji je probušio tu liniju i glavom prevario trenutak zakašnjelog Waltera Zengu. Završilo je 1:1, otišlo se u penale, a Caniggia je već znao da ako i prođu, njega u njemu neće biti. Naime, dobio je prilično bezvezan žuti karton u 82. minuti zbog igranja rukom. Ali bio je mentalno spreman za sve. Želio je i trebao pucati peti, zadnji penal za finale. Nije bilo potrebno. Sergio Goycochea obranio je penal Aldu Sereni, a argentinsko klupko radosti širilo se San Paolom. Stadionom koji će 30 godina kasnije ponijeti Maradonino ime.
U finalu su Zapadni Nijemci pobijedili sterilne Argentince 1:0, a kako svijet voli legende tako će argentinskim nogometom zauvijek tumarati duhovi koji će tumačiti kako bi “osvojili da su imali Caniggiju”. Tog se narativa i legendarni Sin vjetra do danas drži:
“Bio sam pun samopouzdanja, igrao sam dobro i siguran sam da bih u toj utakmici bar jednom pobjegao njemačkoj obrani. Svi smo bili uvjereni da Nijemci nisu ništa bolji od Brazilaca i Talijana koje smo već izbacili.”
Ta priča će u zraku ostati vječno jer, nažalost, neke nove Caniggia više nije napisao. Pomogao je godinu dana kasnije Argentini da osvoji Copa Americu, ali njegova želja da ostane u Italiji, usprkos zanimanju Real Madrida, Barcelone i Olympique Marseillea, pokazala se lošom.
U ljeto 1992. iz Atalante je preselio u Romu, koja mu je prodala priču o borbi za titule i trofeje. Bili su ondje Thomas Hässler, Giuseppe Giannini, Aldair, Siniša Mihajlović, Andrea Carnevale, Ruggiero Rizzitelli, trener je bio Vujadin Boškov. No, daleko je Roma bila od tadašnje talijanske elite, Milana, Intera, Juventusa, čak i Parme i Lazija.
Već u proljetnom dijelu prve sezone njegovoj rimskoj priči, a skoro i nogometnoj, došao je kraj. Samo mjesec dana nakon što je dobio blizance, dok se oporavljao od ozljede, našao se na nekom tulumu gdje je prihvatio ponudu da malo pročisti nosnice bijelim prahom. Ironično, slučajni test na drogu pao je nakon Romine utakmice u Napulju, gdje je njegov ‘stariji brat’ već prolazio slične prašnjave probleme dvije godine ranije.
Kažnjen je s 13 mjeseci zabrane igranja, taman dovoljno da bude u konkurenciji za Svjetsko prvenstvo 1994. Maradona je na vrijeme poručio Alfiju Basileu da ne računa na njega ako na listi za SAD neće biti i ‘mlađi brat’.
Bila je to zvjezdana argentinska momčad, na papiru daleko moćnija i raskošnija od one četiri godine ranije u Italiji. Na otvaranju su demolirali Grčku 4:0, zatim i Nigeriju s dva njegova gola, prije nego što je El Diego opet uhvaćen s nosom nasukanim na bijeloj plaži. Osramoćeni i prokazani poraženi su od Bugara, zatim u šesnaestini finala i od Rumunja, otišli kući posramljeni s više priče o kokainu nego o nogometu.
Caniggia je odradio solidnu sezonu u Benfici, prvi i jedini put u karijeri zaigrao u Ligi prvaka, ispali su u četvrtfinalu od Milana. A onda, umjesto da u 28. godini nađe svoju mirnu europsku luku, opet ga je nazvao ‘stariji brat’. I opet je krenuo kaos.
El Diego ga je poveo natrag sa sobom u Argentinu, u njegove Boca Juniorse. Tamo su, valjda, zajedno trebali prkositi čitavom svijetu i pokazati svima da se može istovremeno i šmrkati i osvajati.
Naravno da nije moglo. I naravno da je destruktivna sila bila jača. Ne samo nogometna, jer s Bocom u tri godine ništa nisu osvojili, nego i privatna. Obiteljska situacija bila je jednako kaotična kao i nogometna, a sve je kulminiralo samoubojstvom njegove majke, koja se bacila s balkona obiteljske kuće.
Pauzirao je čitavu sezonu oplakujući majku i pokušavajući ponovno pohvatati uzde svog života. Na Svjetsko prvenstvo 1998. u Francuskoj nije išao jer Diegova zaštita više nije ništa vrijedila, a Daniel Passarella jedva je dočekao na njemu i Fernandu Redondu vježbati disciplinu tražeći da se ošišaju. Znajući unaprijed da neće.
Pobjegao je iz argentinskog kaosa natrag u bergamski mir, bez obzira što je Atalanta bila u Serie B. Trajao je samo sezonu pa iznenada prihvatio ponudu još dosadnijeg i mirnijeg škotskog Dundeeja, koja mu je donijela dvogodišnji ugovor s Rangersom. Tek je ondje, u finišu svoje karijere, osvojio svoju drugu titulu prvaka. Prvu je uzeo kao golobradi klinac s 19 godina u Riveru, drugu kao veteran s 36 na leđima u Glasgowu.
Ugurao se tada na listu za Svjetsko prvenstvo 2002. u Japanu i Južnoj Koreji, ali je tamo ostao upamćen samo po činjenici da je bio prvi igrač u povijesti Svjetskih prvenstava koji je isključen s klupe. Nije zaigrao niti na sekundu.
Claudio Caniggia je nogometu dao malo, premalo za ono što je najavljivao. Više od golova i trofeja ostao je zapamćen po legendarnoj izjavi:
“Ako je kokain droga, onda sam ja narkoman.”
El Diego je davno izjavio kako Caniggiju “ljudi oko njega nikad nisu znali zaštititi i pružiti mu ruku.” Privatni život i danas mu je kaotičan. S bivšom suprugom je na sudu suočen s optužbama za zlostavljanje, a novi život pronašao je s manekenkom koja je vršnjakinja njegove djece. Blizanci su mu ‘slavu’ stekli u blasfemičnim realityjima, a najstarijeg sina je majka izopćila i ne želi priznati ni nevjestu ni unuče, jer nije spremna da je zovu bakom.
A ljudi ga svejedno vole, ljudi ga se sjećaju, ljudi s njim suosjećaju. Valjda baš zbog te nesavršenosti u kojoj se prepoznaju. Zbog mana koje nikad nije skrivao. Baš kao onda kad je na splitskom Zvončacu s osmijehom prihvatio zajebanciju koja mu se kuhala ispod prozora.
Živio je kao superstar i više je sličio rock zvijezdi nego sportašu. Više se uklapao u Bon Jovi ili Guns N’ Roses nego u Romu ili Benficu. Valjda je samo takav lik mogao svoje najbolje igračke godine dati Atalanti i Dundeeju, zabiti tek dva gola koja ljudi pamte i svejedno ući u nogometnu legendu.
A opet, mnogi će usprkos svim njegovim manama i danas reći da je Claudio Caniggia bio jedan od najvećih napadača u argentinskoj nogometnoj povijesti.
I neće pogriješiti.
