Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Čovjek koji je promijenio svijet

Kako je David Stern košarkom pisao povijest

Trideset godina je svaki klinac koji je nešto ozbiljnije uzeo košarkašku loptu u ruke, jednu sliku sigurno zavrtio u svojoj glavi. Sliku trenutka kad se s osmijehom od uha do uha, namještajući kapu koju mu je netko putem gurnuo u ruke, penje na pozornicu i pozdravlja malenog gospodina s naočalama koji mu je upravo pročitao ime.

Među rijetkim sretnicima koji su doživjeli zadovoljstvo rukovanja s Yodom NBA lige sam i ja. Doduše, ne u onoj najboljoj verziji koja se rijetkim sretnicima poput Dalibora Bagarića ili Zorana Planinića dogodila u lipnju u newyorškom Madison Square Gardenu, ali u ništa manje spektakularnom ambijentu Praškog dvorca u kojem je Euroliga u travnju 2006. dočekala svoje košarkaško plemstvo.

Došao sam ranije, raskošna dvorana građevine koja je bdjela nad večernjim vizurama prekrasnog grada još se nije počela puniti ljudima, a ispred mene je na pultu za odlaganje jakni bio tek jedan omanji gospodin. Sam. Bez ikakve pratnje, bez tjelohranitelja, bez savjetnika, bez asistenata.

Znao sam da je to trenutak koji se ne smije promašiti jer se vjerojatno nikad više neće ponoviti. Pristojno sam pozdravio čovjeka uspješno zatomljujući adrenalin koji mi je desetak sekunda ranije probio u glavu kad sam shvatio tko stoji ispred mene. Uzvratio je osmijehom i pruženom rukom, baš onako kako je 30 godina dočekivao novake tijekom prve runde drafta.

“Drago mi je. Nisam znao da su i u Češkoj ljudi toliko visoki. Jeste li i vi košarkaš?”

Nikad u životu nisam bio ponosniji na svoja dva metra.

Stigao sam mu reći da sam zapravo iz Hrvatske, na što je odmah iz rukava uzvratio Tonijem i Draženom i protupitanjem uz novi osmijeh: “Imate li još takvih over there?”

Želio je ligu u kojoj novac neće igrati toliku ulogu u rezultatima, ligu u kojoj će novac imati — svi

Bilo je to vrijeme kad je 17-godišnji Bojan Bogdanović bio najbolji igrač mostarskog Zrinjskog, Dario Šarić tek štrkljavi šibenski osnovnoškolac nadomak puberteta, a Dragan Bender, Ivica Zubac i Ante Žižić još su se navikavali na školsku klupu, raspored sati i veliki odmor.

“Imamo, itekako…”

Razmijenili smo još nekoliko rečenica u tih nekoliko minuta u kojima smo sami čekali curu za pultom s jaknama, sve dok ga nisu prepoznali neki Litavci i nagrnuli na foto-oportunity. Iskoristio sam i ja zadnji trenutak sabranosti i uslikao se s njim, jer tko bi mi inače povjerovao? Pružio mi je još jednom ruku na kraju i na moje pozdravno pitanje kad će doći na odmor na najljepšu obalu u Europi, odgovorio: “I‘ve heard so much about it, who knows, maybe…”

Nažalost, nije se dogodilo. Ne zato što nije htio. Nego jednostavno zato što se David Stern nikad nije odmarao.

Više od 30 godina dirigirao je orkestrom kojeg je od siromašnog i nezanimljivog pretvorio u vjerojatno najbolje uštimani sportski orkestar na kugli zemaljskoj. Orkestar koji je na dan njegova dolaska prihodovao 165 milijuna dolara godišnje. A na dan njegovog odlaska 5,5 milijardi. Danas je ta cifra debelo preko osam. Milijardi. Dolara. Godišnje.

Kad je početkom 1980-ih ušao u NBA urede, zatekao je ligu koja je imala problema i s drogom i sa sponzorima i s medijima i s percepcijom javnosti o “ligi siromašnih i nadrogiranih crnaca”. NBA je po svim kriterijima bila debelo na začelju četiri glavne nacionalne lige, iza NFL-a, MLB-a i NHL-a. Televizije nije zanimala, a čak ni finalne serije nisu se prenosile uživo, nego u snimkama.

Prve poteze povukao je i prije nego što je u veljači 1984. zasjeo u fotelju prvog čovjeka lige. Još dok je bio tek pomoćnik komesara Larryja O’Briena postavio je dva stupa na kojima je potom izgradio košarkaško carstvo. Prije svega se morao obračunati s lošim javnim imidžem i igrača i lige, pa je uveo obvezne testove na drogu koji su iskorijenili pošast kojom je liga ranih 1980-ih obilovala. Drugi ključan potez kojeg je osmislio bio je salary cap.

Iako je liga u to vrijeme živjela na rivalstvu Boston Celticsa i Los Angeles Lakersa, Stern je bio svjestan da nikad neće moći podići zanimanje ne samo američke, nego i svjetske javnosti, ukoliko se liga svede na vječnu borbu malog broja bogatih klubova i gradova, kojima će ostatak lige biti tek nužni ukras. Stern je želio kompetitivnost, konkurentnost, želio je pronaći sustav u kojem će i lošije i siromašnije momčadi imati šansu za rebuilding.

Želio je ligu u kojoj novac neće igrati toliku ulogu u rezultatima. Želio je ligu u kojoj će novac imati — svi.

Kao i svi vizionari koji žive daleko ispred svog vremena, i Stern je tada bio žestoko kritiziran zbog ograničavanja količine novca koja se smije potrošiti na plaće igrača. Nijedna druga liga nije imala taj instrument i s podsmijehom se gledalo na ideju koja je, tvrdilo se, ograničavala razvoj klubova i bila osuđena na propast.

Tri desetljeća kasnije salary cap u nekoj verziji imaju sve najveće američke lige, a i neke diljem svijeta. Salary cap je nešto što se najčešće spominje kao glavni nedostatak europskih nogometnih natjecanja u kojima glavnu riječ uvijek vode malobrojni i (pre)bogati.

Taj Sternov eksperiment, koji je porezom na luksuz omogućio da svi klubovi imaju benefite od rastrošnosti malobrojnih, omogućio je i rast konkurentnosti i rast klubova i rast prihoda. Pa je danas kad je limit koji jedna NBA momčad može potrošiti na plaće igrača uglavljen na 109 milijuna dolara po sezoni, pomalo nevjerojatno da je prvi limit koji je Stern postavio bio 3,6 milijuna. Najplastičnije tumačeći — plaće u NBA ligi u 30 godina vladavine Davida Sterna porasle su za čak 30 puta. Ili ako vam je lakše — za 3.000 posto.

Stern je mudrim i dobro promišljenim potezima istovremeno raspirivao rivalstvo između Lakersa i Celticsa, bildajući kultni status Magica Johnsona i Larryja Birda, ali i nastavljao graditi nove katove na tim temeljima. Pomazila ga je i zraka sunca što mu je u naručje pao Michael Jordan, na čijim je ramenima i imidžu nastavljen eksponencijalni rast i prihoda i zanimanja.

Bio je svjestan da u rukama ima proizvod koji mora izvući izvan granica i ograda nametnutih benevolentnim stavom kojeg su Amerikanci imali prema čitavom košarkaškom ostatku svijeta. Danas kad 20-godišnji Europljani imaju glavne uloge u NBA klubovima prilično je teško percipirati kakav je gnušajući odnos prema svemu neameričkom tada gajila tamošnja košarkaška oligarhija, od koje je i Stern često znao dobiti ‘po ušima’ zbog svog otvorenog i inkluzivnog stava prema internacionalnom.

I danas kad se čitav košarkaški svijet od njega oprašta, današnja NBA liga zapravo je najbolja refleksija onoga čemu je posvetio svoj život. Liga u kojoj je aktualni MVP Europljanin afričkih korijena, u kojoj je aktualni prvak momčad iz Kanade, u kojoj izbor za All-Star momčadi u obje konferencije predvode neamerikanci.

A počeo je s 2.000 dolara, za koliko je prodao televizijska prava jednoj argentinskoj televiziji. Počeo je tako da je četiri sata čamio čekajući ispred zgrade kineske državne televizije u Pekingu, kako bi dočekao sastanak na kojem im je poklonio torbu VHS kazeta i besplatna prava na prijenose utakmica.

Dvadeset godina nakon tog sastanka, SAD i Kina u istom su gradu tijekom Olimpijskih igara odigrale najgledaniju košarkašku utakmicu u povijesti. Sterna je opet pomazila zraka sunca što mu je u naručje taman u to vrijeme pao Yao Ming, ali da nije bilo onih kazeta i onih besplatnih prijenosa, veliki bi Kinez vjerojatnije završio kao cirkuska atrakcija, nego sportsko božanstvo koje je spojilo dvije zemlje i civilizacije više od bilo kojeg čovjeka u povijesti.

Sternu je vizija budućnosti uvijek bila kristalno jasna. Znao je od prvog trenutka da fokus cijele priče mora biti na igračima. Znao je da igrači moraju biti glavne zvijezde ako čitavu igru želi dignuti u zvijezde. Zato je, između ostalog, stvorio Dream Team. Vjerojatno najbolju momčad u povijesti sporta. Momčad koja je u njegovo ime i u ime NBA lige osvojila i pokorila svijet.

Bio je oštar i nepopustljiv u stvaranju okruženja u kojem bi te zvijezde trebale sjati. Znao je da mora vući odlučne i beskompromisne poteze jer je kormilario stotinama, pa i tisućama masivnih ega i interesa. Trebalo je vremena da ga shvate i prihvate, ali na koncu se nitko nije pokajao. Jer David Stern je svojom vizijom i radom tolike ljude učinio bogatašima.

Stern je ligu koja je bila “liga siromašnih američkih crnaca” pretvorio u “ligu bogatih svjetskih atleta”. Ligu kojom je dominirala visina pretvorio je u ligu kojom dominira vještina. Liga će mu iskazati poštovanje tako što će sve momčadi do kraja sezone na svojim dresovima nositi crnu traku. Ironijom sudbine, baš je ‘svetost’ i čistoća dresova bilo nešto na čemu je najviše i najdulje inzistirao. Reklamne etikete na dresove su stigle tek kad je kormilo prepustio Adamu Silveru.

Njegov doprinos ne samo NBA ligi nego košarci kao sportu, ali i spajanju meridijana i kontinenata nemoguće je sažeti u jedan tekst. Bio je vizionar, revolucionar, graditelj, reformator. Rušio je granice, zidove i predrasude na svim razinama. Košarka je bila samo okvir unutar i izvan kojega je slagao briljantan mozaik organizacije i društva kojem svatko ima priliku zasjati. Isključivo na kriterijima kvalitete, sposobnosti i vještine.

Takvi ljudi mijenjaju svijet. David Stern ga je zaista promijenio. I to ne samo košarkaški.