Kažu da su taksisti najbolji kardiolozi svakog grada. Shvatiš to gdje god pođeš. Od njih možeš naučiti sve što trebaš znati, a nijedan turistički vodič ti neće reći. Ništa drugačije nije ni u Liverpoolu. Čak i oni koji ne voze znameniti Black Cab, vjerojatno najružnije vozilo u koje možete uskočiti, a koje ljudska ruka i dalje proizvodi, nego se odazivaju na zov aplikacije. Pa unaprijed znaju gdje želite ići.
“So, church?”, gleda me tip u svojim ranim 40-ima dok u centru grada ulazimo u njegov Mercedes s velikim “U” zalijepljenim na vratima. Bijeli Mercedes-taksi u Engleskoj? Svijet je stvarno otišao kvragu.
“Sorry?”, pokušao sam na brzinu odgonetnuti jesmo li mi ušli u krivi Mercedes ili je on dobio krivu destinaciju.
“You’re going to the church, right?”
Dok se mozak opterećen teškim engleskim doručkom, koji je tek nekoliko minuta ranije napao organizam svim svojim žestoko kaloričnim trupama, par sekundi mučio pohvatati tko je tu lud, a tko zbunjen, u vidokrugu mi je zabljesnula crvena naljepnica s četiri velika slova koja su sve objasnila. YNWA.
“Yes, church of football, please.”
Nasmijao se zadovoljan. Putem do Anfielda pretresli smo čitavu povijest YNWA bolesti do te mjere da sam pomislio da će skupa s nama izaći i odraditi stadionsku turu samo da se još jednom stigne pomoliti u svom hramu. Na sutrašnju utakmicu s Bayernom neće. Rado bi, ali nogomet je u Engleskoj postao prilično skup sport. On će svoje funte sačuvati za Premier ligu. To je ipak najvažnija bitka.
U crkve se ne ide zbog komfora i glamura. U crkve se ide radi zdravlja duše
“Bit ćete oduševljeni onim što ćete vidjeti na stadionu. Ali vjeruj mi da će još bolja atmosfera sutra navečer biti u pubovima u centru grada.”
I zaista, uz uvijek impresivnu izvedbu himne čiju skraćenicu krije crvena naljepnica iz bijelog Mercedesa, a koja vas mora naježiti čak i ako niste posebno emotivno vezani uz taj klub, ne mogu reći da sam pao na guzicu od ambijenta i navijačkog ritma koji je 90 minuta udarao kultni stadion. Nemojte me krivo shvatiti, doživljaj utakmice na Anfieldu za svakog nogometnog fanatika je impresivan i nezaboravan. Ali me ipak malo iznenadilo da je decibelski okršaj na tribinama u velikom dijelu utakmice pripao višestruko malobrojnijim Nijemcima, od kojih većina nisu bili nikakvi ultrasi.
“Mnogima su ulaznice postale preskupe, a puno je utakmica u sezoni. Sve više dolaze i ljudi sa svih strana svijeta, pa je ulaznice sve teže i nabaviti. Stoga se puno navijača poput mene nalazi u pubovima i ondje gleda i navija. Ondje utakmica ne traje 90 minuta, nego koliko god želiš.”
Grad Liverpool nećete pronaći ni u jednom velikom turističkom vodiču. I prilično je velika vjerojatnost da ćete u njega doći puni predrasuda i informacija o najdosadnijem i najružnijem gradu na svijetu, u kojemu nakon propasti lučke industrije postoje samo dvije stvari. Anfield i Beatlesi. I možda čak nije loše da u njega dođete s tako malo očekivanja. Jer ćete iz njega sigurno ponijeti puno ljepšu sliku od one s kojom ste došli. Posebno ako, poput mene, imate rijetku sreću pogoditi čak tri dana zaredom kad ne pada (jaka) kiša.
Liverpool ne osvaja na prvi pogled, ali ako mu poklonite drugi ili treći, neće vas razočarati. Iz njega ćete otići s dojmom grada koji je nekoć bio bogat kapitalom, a danas duhom. I dojmom otvorenih, nepretencioznih i veselih ljudi čiji naglasak nećete najbolje razumjeti čak i ako ste tečan govornik engleskog jezika, baš kao što vam ni znanje hrvatskoga ne mora puno značiti u Čabru ili u Komiži.
Raskoš Londona daleko je odavde, ali i uštogljenost, hladnoća i arogancija koju ostavlja prosječni Englez u oku promatrača. Duh Irske i Dublina koji su “preko puta” u Liverpoolu se osjeti više nego igdje u Engleskoj. A posebno u znamenitoj Mathew Street, iz koje su Beatlesi krenuli u osvajanje svijeta.
Pročelja brojnih prekrasnih viktorijanskih zgrada i podatak da samo London u Velikoj Britaniji ima više zgrada-spomenika već na prvi pogled otkrivaju da je u nekim prošlim vremenima Liverpool bio vrlo bogat i vrlo važan grad. Upravo isti takav dojam ostavljaju i oba njegova kultna nogometna kluba.
Iako Everton u globalnoj razdiobi snaga odaje dojam ‘mlađeg brata’, Liverpoolu zapravo pripada ta uloga. Everton je postojao 14 godina prije Liverpoola i igrao svoje utakmice na Anfieldu, koji se i nalazi u kvartu Everton. Svađa uprave i predsjednika Johna Houldinga, koji je istovremeno bio i vlasnik zemljišta na kojem je izgrađen stadion Anfield, premjestila je Everton 1892. godine na drugu stranu Stanley Parka, gdje je izgradio svoj novi stadion Goodison Park. Houlding je osnovao novi klub, nazvao ga Liverpool FC i smjestio ga na svoj Anfield, gdje je ostao do danas.
Ipak, za razliku od mnogih gradskih rivalstava i derbija koji su započeli na sličan način, Merseyside Derby je jedan od najmiroljubivijih gradskih derbija u Europi. Iako jedni druge itekako vole pobijediti, njihov međusobni odnos više definira poštovanje nego mržnja. Derbi s Evertonom za navijače Liverpoola nije ni blizu emocija koje nosi derbi s Manchester Unitedom.
Pa je tako, primjerice, prvi izložak koji vas dočeka u Liverpoolovom klupskom muzeju poklon od Evertona, a uoči utakmice kvalifikacijskog pretkola Lige prvaka 2007./08. na Anfieldu je svirana Evertonova himna u čast njihova nastradalog 11-godišnjeg navijača. Plavi dio Liverpoola uzvratio je crvenome podrškom u traženju istine nakon tragedije na Hillsboroughu, a priključili su se i u bojkotu tabloida The Sun zbog laži i manipulacija koje je objavljivao nakon tragedije.
Naime, čitav grad, ali i regija Merseyside, već 30 godina uključeni su u bojkot te novine, a oznake “Ne kupujte The Sun” ili “The Sun ovdje nije dobrodošao” možete pronaći diljem grada, po pubovima, taksijima, ulicama, dućanima, čak i na klupama u parkovima. S obzirom na to da je dnevna prodaja u Merseysideu pala s tadašnjih prosječnih 524.000 na tek desetak tisuća, konzervativna je procjena da je taj rat protiv ujedinjenog i tvrdoglavog grada i regije najtiražnije britanske dnevne novine u 30 godina koštao više od pet milijardi funta!
Eto što se može, kad se male ruke slože.
I možda je baš taj primjer ustrajnog višedesetljetnog prkosa i zajedništva ne samo navijača jednog kluba, nego jednog čitavog grada i regije (“They picked on the wrong city”), najbolji opis strasti i pripadnosti koju osjećaju svi koji su zaraženi “Liverpoolovim načinom”. Koji se ne definira isključivo osvojenim trofejima, bez obzira što u utrobi Anfielda među brojnim citatima koji oslikavaju Liverpoolovu filozofiju dominiraju riječi Billa Shanklyja kako “Liverpool postoji da bi osvajao trofeje”, nego još više načinom na koji se taj klub živi i shvaća.
Shankly je tu filozofiju opisao još jednim legendarnim citatom koji stoji urezan ispod glavne tribine Anfielda, ali i u svijesti svih koji žive Liverpool:
“Da bi igrač bio dovoljno dobar za Liverpool, mora biti spreman za mene proći kroz cigleni zid i nastaviti borbu na suprotnoj strani.”
I baš je takve igrače Liverpool kroz svoju povijest tražio, odgajao i dovodio. Igrače koji su spremni “proći kroz cigleni zid”, makar ne bili tehnički ili taktički savršeni. Zbog takve je filozofije često patio rezultat, jer kad prolazite kroz ciglene zidove glava prije ili kasnije nastrada. A za sportski uspjeh trebaju vam i srce i glava. U ispravnim dozama.
Taj fajterski gard koji ponekad prelazi u autodestruktivni stil Liverpool je zadržao i u novim vremenima. Pa nije nikakvo iznenađenje da su trojica najskupljih igrača u njihovoj povijesti stoper (Virgil van Dijk), vratar (Alisson Becker) i razbijač (Naby Keïta). Kao što nije nikakvo iznenađenje da ne žele svoj mitski cigleni Anfield, skriven u srcu nimalo reprezentativne stambene četvrti, zamijeniti nekim blistavim modernim zdanjem na kojem bi mogli zgrtati još više novca.
Ideja je postojala, napravljen je čak i idejni projekt novog stadiona odmah u blizini Anfielda, ali od toga ‘čupanja srca’ ipak se odustalo. Liverpool bez Anfielda nije ono što želi biti. Minimalistički, i dalje jednostavni, rustikalni stadion komforom nikad neće uhvatiti elitne stadione A kategorije. Ali će zato duhovi prošlosti koji tumaraju Anfieldom tom klubu uvijek davati nešto što su mnogi drugi žrtvovali radi glamura i kapitala.
Globalizaciju je Liverpool prihvatio i iskoristio, ali opet na svoj način i pod svojim uvjetima. Nešto je morao žrtvovati, ali je puno i dobio. Vojsku navijača diljem svijeta koja je osjetila njegovu vibru i koja se dolazi moliti u njegovu crkvu. Pomiriti ta dva svijeta, svijet tradicije i svijet modernizacije nije lako. U Liverpoolu se trude pronaći savršen balans.
“Volio bih da mogu biti na svakoj utakmici, ali ni ovako nije loše. Najvažnije je da Liverpool pobjeđuje. Čak i ako to znači da ja većinu utakmica moram gledati u pubu”, zaključio je moj pajdo iz bijelog Mercedesa dok smo se pozdravljali na ulici ispred Kopa.
Pokraj zdanja koje uistinu više podsjeća na crkvu iz 19. nego na stadion iz 21. stoljeća. A crkve se ne ruše samo zato što su neudobne i zastarjele. U crkve se ne ide zbog komfora i glamura. U crkve se ide radi zdravlja duše.
Nogometnoj crkvi na Anfieldu svoju su dušu poklonile generacije onih koji su zbog nje spremni proći kroz cigleni zid i nastaviti borbu na suprotnoj strani. Čak i ako će glava zbog toga boljeti, a rezultat patiti.
U Liverpoolu brzo naučite kako pobjede nisu važne, nego najvažnije.
Ali shvatite i da nisu *jedine važne.
