Dva neuspješna pokušaja polijetanja cijelu su nogometnu ekspediciju na minhenskom aerodromu, na proputovanju iz Beograda za Manchester, učinila nervoznom. Drugi pokušaj pri kojem su piloti “nešto čuli u motorima” trebao je biti posljednji tog snježnog i hladnog bavarskog poslijepodneva. Duncan Edwards, tadašnja verzija mladog Davida Beckhama, pri drugom izlasku putnika iz zrakoplova u zgradu poslao je telegram gazdarici svog stana u Manchesteru:

“Svi letovi su otkazani. Ostajemo u Münchenu.”

No, piloti su odlučili još jednom pokušati. Imali su taman vremena za još jedan zalet, prije nego što se pista definitivno zatvori. Ostanak u Münchenu nikome se nije uklapao u raspored. Ni pilotima, ni klubu, koji je ionako Europu igrao na svoju ruku. Bez blagoslova saveza. Da pokušaju odgoditi prvenstvenu utakmicu zbog nekog tamo Kupa prvaka? Taman posla.

Snijeg je bio sve gušći, a bljuzgavica i led na pisti sve opasniji. U trećem pokušaju zrakoplov do kraja piste nije uspio postići brzinu potrebnu za uzlijetanje. Probio je ogradu uzletišta, zabio se u obližnju kuću, raspao i zapalio.

Na licu mjesta poginuo je 21 od 44 putnika. U bolnici su ozljedama podlegla još dvojica. Među njima i Duncan Edwards. Dva tjedna nakon što su pokopana sedmorica njegovih suigrača. Znamenitih Busbyjevih Beba koje su iz kolijevke krenule pokoriti Europu.

Matt Busby, prvi od dva veličanstvena Škota koji su pisali najljepše stranice povijesti Manchester Uniteda, ušetao je u ruševine Old Trafforda neposredno po završetku Drugog svjetskog rata. I figurativne i stvarne ruševine, jer uz bombardiranjem uništeni stadion, klub je bio na rubu bankrota i gašenja.

Busby je u toj situaciji vidio priliku za nešto što mu se već neko vrijeme motalo po glavi. Za drugačiji nogomet od onoga koji se dotad igrao u njegovoj pradomovini. Agresivniji, rastrčaniji, mlađi. Za momčad koju će od nule izgraditi od radničke djece s ulica radničkog grada.

Kad Busbyjeve Bebe nisu stigle osvajati za United, United se potrudio osvajati za njih

Čim je došao, prije nego što se počeo baviti prvom momčadi, udario je temelje omladinskog pogona koji je postao žila kucavica čitavog kluba. Posao skautiranja i vođenja mlade momčadi povjerio je Velšaninu Jimmyju Murphyju, čovjeku koji je postao glavni arhitekt Unitedove nogometne škole.

Kad je 1952. Unitedu vratio naslov prvaka nakon puna četiri desetljeća, Busby je odlučio da je pravo vrijeme za tu ludu akciju koju je s Murphyjem pripremao godinama. Odlučio je potpuno pomladiti prvu momčad galerijom klinaca iz svog omladinskog pogona. Kupio je tek 21-godišnjeg napadača Tommyja Taylora iz Barnsleya, i to za visokih 29.999 funti. Onu jednu je Busby dao ženi koja je služila čaj tijekom pregovora jer nije želio da mladog Taylora prati teret “igrača od 30.000 funti”.

Javnost i mediji bili su zblanuti Busbyjevom revolucijom. Nogomet u Engleskoj u to vrijeme nije bio igra za dječake, nego za muškarce. Situacija da netko u prvu momčad gurne jednoga, kamoli nekoliko tinejdžera nije dotad bila uobičajena.

Ali Škot i Velšanin promijenili su engleski nogomet.

Iz Murphyjeva inkubatora u dvije godine na traci je izašlo desetak klinaca koji su se bez problema i tjelesno i mentalno nosili s puno starijim konkurentima. Među njima je prednjačio Duncan Edwards, snažno i brzo krilo koje je postalo centralna figura momčadi. Bio je dječak u tijelu odrasla čovjeka.

Dok su se uštogljeni engleski nogometni forumi hvatali za glavu, smatrajući da Škot s golobradom momčadi vodi United u propast, Busbyjeve Bebe počele su rušiti sve pred sobom. U sezoni 1955./56. šokirali su Otok premoćno osvojivši naslov prvaka. S momčadi koja je u prosjeku bila stara tek 22 godine. Bili su daleko najmlađi prvaci Engleske u povijesti. I ostali do danas.

I sljedeće sezone uvjerljivo su trijumfirali u engleskom prvenstvu i očekivalo se da će dominaciju nastaviti još dugi niz godina. Izgledali su nezaustavljivo. I željeli su dodatni izazov.

Europu.

Dok su Busbyjeve Bebe osvajale svoj prvi domaći naslov, krenulo je prvo izdanje Kupa prvaka. Engleski savez s gađenjem je odbio sudjelovanje svog prvaka Chelseaja, smatrajući da je to gubljenje vremena i da kontinent nije dorastao igrati s njima.

No, kad je sljedeće sezone došao red na Manchester United, Busby ni u ludilu nije želio popustiti. Krenuo je u otvoreni rat sa savezom i objavio da će United sudjelovati u Kupu prvaka bez obzira podržao ga FA ili ne. Busbyjevom tvrdoglavošću Manchester United je postao prvi engleski klub koji je sudjelovao u europskim kupovima.

Kad su u prvom kolu Kupa prvaka 1956./57. demolirali Anderlecht s ukupnih 12:0, arogantne face koje su vodile engleski nogomet samo su odmahnule rukom, smatrajući kako su i golobradi Englezi bolji od bilo kakvog kontinentalnog nogometnog pokušaja. Puno teži, ali na koncu ipak uspješni okršaji s Borussijom Dortmund i Athletic Bilbaom odveli su Busbyjeve debitante u polufinale na noge raskošnom internacionalnom Di Stefanovu Realu. Preko kojeg nisu mogli.

No, sjajne partije golobrade momčadi, atraktivan, napadački nogomet koji su igrali, nezaustavljivi napadački tandem Tommy Taylor-Dennis Viollet, ritam kojim su gazili suparnike i domaće titule, učas su ih pretvorili u nogometnu senzaciju. Postali su ljubimci grada i cijelog Otoka. Bili su magnet za medije i širili krug navijača daleko izvan Manchestera. Bili su prve velike nogometne zvijezde koje su kamere i novinari pratili u stopu.

Za Manchester 1950-ih bili su ono što su Beatlesi bili za Liverpool 1960-ih.

U sezonu 1957./58. ušli su kao dvostruki prvaci u lovu na hat-trick. I titulu europskog prvaka. Bili su uvjereni da su spremni, iako su i dalje bili užasno mladi. Preletjeli su La Manche, opipali su tu Europu, osjetili madridski Real Madrid i mističnog Alfreda Di Stefana koji je bio desetak godina stariji od njih. I bili su uvjereni da ih mogu skinuti s trona.

Prije nego što su se zaputili u Beograd na uzvrat četvrtfinala Kupa prvaka, gdje su trebali braniti prednost od 2:1 protiv Crvene zvezde, odigrali su spektakularnu utakmicu na Highburyju, gdje su pobijedili Arsenal 5:4. U Beogradu su već do poluvremena ukrcali tri komada u mrežu Vladimira Beare. Završilo je 3:3, dovoljno za polufinale.

Legenda kaže da labud prije smrti pusti najljepši glas u svom životu. Dvije posljednje utakmice Busbyjevih Beba očito su bile njihov labuđi pjev. Posljednji autogram na njihovu nogometnu ostavštinu.

Samo 18 sati nakon što su proslavile plasman u polufinale Kupa prvaka, Busbyjeve Bebe zauvijek su utihnule. Kapetan Roger Byrne (28), Geoff Bent (25), Eddie Colman (21), Mark Jones (24), David Pegg (22), Tommy Taylor (26) i Billy Whelan (22) poginuli su na licu mjesta, a 15 dana kasnije ozljedama je podlegao i Duncan Edwards (21). A njihov nogometni otac Matt Busby zaradio je ozljede opasne po život, s nimalo optimističnim prognozama.

Umjesto na novu utakmicu, tijela poginulih dovedena su na Old Trafford na posljednji ispraćaj. Stotine tisuća ljudi u suzama su se opraštale od mladih ljudi koje je sudbina zaustavila na putu da postanu jedna od najvećih momčadi u povijesti nogometa.

Nekoliko dana nije se znala sudbina obezglavljenog kluba. Postojale su i ideje da se odustane od daljnjeg natjecanja, no samo 13 dana nakon nesreće, dok su se Busby i Edwards u minhenskoj bolnici borili za život, Old Trafford je eruptirao od emocija. Miks pričuva i juniora pobijedio je Sheffield Wednesday 3:0 u kup utakmici u kojoj su se čitavih 90 minuta smjenjivale suze i smijeh. A službeni program utakmice na naslovnici je otklonio sve dvojbe, ako ih je uopće i bilo:

“United will go on!”

Dva dana kasnije Edwards je preminuo, ali Busbyjevo stanje se poboljšalo pa je uskoro prebačen na rehabilitaciju u Švicarsku. U Manchester se prvi put vratio dva i pol mjeseca nakon nesreće, a momčad je do kraja sezone vodio njegov ‘prvi časnik’ Murphy.

Ostaci Unitedove momčadi do kraja sezone pali su s drugog na deveto mjesto, a u polufinalu Kupa prvaka protiv Milana nisu imali šanse. Uspjeli su se, međutim, probiti u finale FA Cupa, gdje su poraženi od Boltona. Ali više od rezultata ostali su upamćeni njihovi dresovi na kojima je bila slika feniksa koji se diže iz pepela.

I zaista, Manchester United je nakon užasne tragedije vrlo brzo ustao. Nije dopustio da ga ona uništi, kao što je Torino uništila zrakoplovna nesreća iz 1949. Busby se vratio na klupu već u idućoj sezoni i počeo graditi konstrukciju neke nove šampionske momčadi. I točno 10 godina nakon minhenske nesreće odveo momčad koju su predvodili George Best, Denis Law i dvije preživjele Busbyjeve Bebe – Bobby Charlton i William Foulkes – do prvog engleskog trijumfa u Kupu prvaka.

U utorak 6. veljače obilježit će se 60 godina od tragedije koja je nogometu otela jednu veličanstvenu generaciju. Sudbina je Busbyjeve Bebe zaustavila pred gomilom trofeja koje su trebali osvojiti. No, iz njihova pepela izdigao se feniks koji se pretvorio u jedan od najvećih i najuspješnijih nogometnih klubova na svijetu.

Kad već Busbyjeve Bebe nisu stigle osvajati za United, United se potrudio osvajati za njih. Uvijek prateći njihov trag u beskraju.