Iako nije imao neku senzacionalnu klupsku igračku karijeru, podijeljenu ravnopravno između ozbiljnog (Valur i Wuppertal) i neozbiljnog (Hiroshima i Bregenz) rukometa, 215 reprezentativnih nastupa i kapetanska vrpca dali su njegovoj igračkoj karijeri znatno višu dimenziju. Bio je srednji vanjski ili, ako vam je lakše — bio je islandska verzija Ivana Balića. Ne toliko po raskoši svog talenta, koliko po snazi svoje osobnosti i karakteristikama vođe.

Na Svjetskom prvenstvu debitirao je istovremeno kad i Hrvatska — 1995., i to baš na svom Islandu. Završili su nastup u osmini finala i već tad je imao dovoljno vremena iz prvih redova tribina upoznati se s hrvatskim rukometom i generacijom Patrika Ćavara, Zlatka Saračevića, Irfana Smajlagića, Valtera Matoševića, Iztoka Puca, koja će te 1995. na Islandu osvojiti svjetsko srebro, a narednog ljeta u Atlanti i olimpijsko zlato.

Ono najbitnije što Sigurðsson donosi hrvatskoj reprezentaciji je činjenica da s njime nestaju mnoge ćakule i pozadinska jeka. Ostaje ogoljeni, bazični i čisti — rukomet

Šest godina bio je kapetan islandske reprezentacije i s njom je upisao četvrto mjesto na Europskom i peto na Svjetskom prvenstvu. Ali čak i dok je bio igrač, u glavi je razmišljao kao trener. S jedva navršenih 27 godina iznenada se otisnuo u japansku rukometnu egzotiku, gdje ga je privukla mogućnost da bude istovremeno i igrač i trener, što je kasnije radio i u Austriji. Svidjela mu se ta solucija, a svidjela se očito i njima, jer su ga i Austrijanci i Japanci potom zvali za izbornika. I to u velikim trenucima za njihov rukomet.

Austrija mu je s 35 godina u životnom kalendaru dala najveću moguću čast. Odabrala ga je za izbornika koji će pripremiti njenu selekciju za Europsko prvenstvo 2010. kojem je bila domaćin. I doista, Sigurðsson je napravio za tamošnje prilike fantastičan posao i reprezentaciju koja dotad 17 godina nije bila na velikom natjecanju, a vjerojatno ne bi bila ni tada da nije bila domaćin, odveo do devetog mjesta — najboljeg plasmana u povijesti.

Pobijedili su Srbiju i Rusiju, remizirali s njegovim Islandom, namučili Dansku i Hrvatsku. I opet je Sigurðsson iz prvih redova tribina mogao gledati svu raskoš hrvatske rukometne reprezentacije, koja je, kao i na Islandu 1995., došla do finala i u njemu izgubila od Francuske.

Nakon što je postavio temelje nove austrijske reprezentacije, nekoliko se godina posvetio samo klubu. Vodio je njemački Füchse Berlin i s njime osvojio Njemački kup, Kup EHF-a i neslužbeni naslov klupskog prvaka svijeta pobijedivši u Dohi i prvaka Afrike i prvaka (Barcelona) te doprvaka (Veszprém) Europe.

Pomalo iznenađujuće dobio je na stol ponudu da od Martina Heubergera preuzme njemačku reprezentaciju koja je bila zapala u duboku krizu i nije se uspjela niti plasirati na Europsko prvenstvo 2014. I što je s njom napravio? Već dvije godine kasnije ne samo da je plasirao Njemačku na EP u Poljskoj, nego ju je tamo odveo do titule.

Bila je to priča poprilično slična onoj hrvatskoj iz 2002. i 2003., od europskog dna do svjetskog vrha. Izgradio je potpuno novu, mladu i moćnu momčad koja je pregazila Španjolce u finalu, a istog ljeta u Rio de Janeiru osvojila i olimpijsku broncu.

Njemačku je napustio 2017., jer mu je i Japan dao najveću moguću čast. Pozvali su ga da osmisli i posloži kompletan nacionalni rukometni program i u tri godine pripremi njihovu reprezentaciju za Olimpijske igre, kojima su bili domaćini.

I doista, odigrali su dobar olimpijski turnir, bili u egalu sa Švedskom i Bahreinom, pobijedili Portugal. Koliko su pod Sigurðsson u tom periodu napredovali saznala je i Hrvatska na svojoj koži na Svjetskom prvenstvu u Egiptu 2021., kad je s konačnih 29:29 spasila bod, iako je veći dio utakmice bila u zaostatku.

Kruna njegove japanske rukometne priče stigla je krajem prošle i početkom ove godine. Najprije su u listopadu pobijedili na azijskom olimpijskom kvalifikacijskom turniru i osigurali plasman na OI u Parizu, a zatim u siječnju ušli u finale Azijskog prvenstva i u njemu izgubili od ‘Katara’. Bilo je to prvo japansko finale nakon punih 20 godina i Sigurðssonova druga medalja s reprezentacijom Zemlje izlazećeg sunca nakon azijske kontinentalne bronce iz 2020.

Imao je komfornu situaciju, poštovanje, uspjeh i ugovor s japanskim savezom do kraja olimpijskog ciklusa, ali kad se pred vratima stidljivo pojavila Hrvatska, skočio je bez ikakvog premišljanja. Raskinuo je ugovor s Japancima i otisnuo se u avanturu u kojoj ni jedan Islanđanin nije bio. I ne samo Islanđanin. Nijedan stranac još dosad nije pokušao osedlati i ukrotiti tvrdoglave i svojeglave hrvatske rukometne pastuhe.

Sigurðsson je odlučio pokušati. Uspije li, postat će prvi izbornik koji je na iste Olimpijske igre odveo ne jednu, nego dvije reprezentacije. Uspije li, od ovog sirovog talenta kojim Hrvatska nedvojbeno raspolaže napravit će momčad koja će opet biti kandidat za velike stvari. Sjevernjačka glava i južnjačko srce, mogla bi to biti kombinacija za pamćenje.

Već u prvom dodiru s hrvatskim ambijentom Islanđanin je zaradio bodove za umjetnički dojam, potrudivši se čak i naučiti poneku riječ Lijepe naše dok je stajao s rukom na srcu uoči svog izborničkog debija protiv Austrije. No, više nego mister simpatičnosti, od Sigurðssona se očekuje da bude mister pragmatičnosti i da hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji donese ono što smo toliko gorljivo i toliko često zazivali. Hladnu glavu i racionalne odluke u vrućim situacijama i trenucima.

Sigurðsson u trenerskom svijetu kotira visoko, više od svakog trenera koji je vodio hrvatsku reprezentaciju zadnja dva desetljeća u međuprostorima između Lina Červara. Sigurđsson je napravio dobar posao gdje god je radio i od svake od tri prethodne nacionalne selekcije koje je vodio iscijedio je apsolutni maksimum. Nema nikakvog razloga ne vjerovati da će isto napraviti i od Hrvatske.

Trenutak u kojem je preuzeo Hrvatsku pomalo je usporediv s onim kad je prije točno 10 godina preuzeo Njemačku. Tada je na raspolaganju imao sjajnog mladog vratara Andreasa Wolffa, koji mu je poslužio kao kamen temeljac i oko njega je slagao momčad koju je u samo dvije godine pretvorio u europskog prvaka. Danas u Hrvatskoj na raspolaganju ima čak dvojicu sjajnih mladih vratara, Dominika Kuzmanovića i Mateja Mandića, oko kojih može graditi tvrđavu sličnu onoj njemačkoj. A ‘mesa’ u ovoj hrvatskoj momčadi itekako ima, pokazali su to i neki bljeskovi na zadnjem Europskom prvenstvu prije dva mjeseca.

Ono najbitnije što Sigurðsson donosi hrvatskoj reprezentaciji je činjenica da s njime nestaju mnoge ćakule i pozadinska jeka. Nestaju mnoge dvorske igre i igrice kojima smo se iscrpljivali i kojima je neminovno obilježen i opterećen svaki hrvatski trener, a ostaje samo ono što je najvažnije. Ogoljeni, bazični i čisti — rukomet.

Bilo kakva analiza ovog olimpijskig kvalifikacijskog turnira počinje i završava samo s dvije riječi: “Treba proći”. Nije važno kako. Neki sitni detalji na koje Sigurđsson može utjecati vidjeli su se već protiv Austrije, vidjet će se i protiv Njemačke. Ali za išta više od toga potrebno je malo više vremena.

I baš zbog toga je ovaj plasman na Olimpijske igre u Parizu izuzetno bitan. Puno više od same činjenice da hrvatska rukometna reprezentacija sebi ne smije dopustiti dva uzastopna promašena olimpijska ciklusa, bilo bi važno da se islandska pamet i hrvatski talent zatvore u dvoranu na mjesec dana ovog ljeta i zajedno krenu sljubljivati nešto što se dosad u svijetu rukometa nije vidjelo. Hrvatski hardver s islandskim softverom.

S trenerom koji će biti lišen klubaških i osobnih animoziteta i sumnji, s trenerom koji iza sebe ima iskustvo, znanje i rezultate dobit ćemo jasan, točan i nedvojben odgovor na pitanje koje nas sve muči nakon svakog siječnja koji donese razočaranje. Znat ćemo točno i precizno koliko hrvatska rukometna reprezentacija vrijedi i koji su joj realni dometi.

Dugo smo čekali svjetsku trenersku klasu na hrvatskoj rukometnoj klupi. Napokon je imamo.

Dagure, povedi nas!