Kad dolazite iz grada u kojemu svaka veća nogometna utakmica pretvori ulice u vulkan adrenalina i emocija, dan utakmice proveden u Salzburgu dođe vam gotovo kao tableta za smirenje. Grupe azijskih turista u potrazi za Mozartovom rodnom kućom, pomiješane s grupama neartikulirano bučnih navijača Lazija u potrazi za hladnim pivom, tek su mrvicu remetile poslijepodnevnu svakodnevicu mirnog i tromog austrijskog grada.
Grada koji ničim nije odavao da se za koji sat na gradskom stadionu igra jedna od najvećih utakmica u povijesti lokalnog nogometnog kluba. Bez ljudi u dresovima domaćeg kluba na gradskim ulicama i trgovima, bez pjesme koja se sa svih strana slijeva u jedno veliko i jedinstveno grlo, bez navijačkog kolorita i adrenalina. Bez emocije i strasti na kojima je počivao nogomet 20. stoljeća.
Kad je u travnju 2005. objavljeno da je multinacionalna kompanija u vlasništvu Dietricha Mateschitza, austrijskog biznismena hrvatskih korijena, kupila salzburški klub, dominirale su pozitivne reakcije. Klub koji se u godinama prije toga borio s financijskim problemima jednim se potezom riješio prošlosti i najavio blistavu budućnost.
Iz Red Bulla su najavili velika ulaganja, a u kombinaciji s netom otvorenim novim modernim stadionom dodatno nabrijanim za domaćinstvo Eura 2008., adrenalin ljubitelja nogometa u gradu brzo se uskovitlao. No, još brže se i ugasio.
Navijači su u nevjerici gledali kako se klub star 72 godine u samo nekoliko mjeseci pretvarao u nešto što nisu mogli prepoznati. S promjenom imena nisu imali previše problema jer su na to već navikli nekoliko puta, ali kad je Mateschitzov sustav naredio potpunu eliminaciju svega što je imalo veze s poviješću tog kluba nastao je potpuni šok.
U glavama mnogih gradskih ljubitelja nogometa Red Bull je ubio njihovu Austriju
Samo par mjeseci po preuzimanju postalo je jasno da Red Bull zapravo nije došao spasiti salzburški klub, nego baš suprotno. Došao ga je ubiti. I na njegovoj strvini podignuti “something completely different“.
Mateschitza je, zapravo, zanimala samo klupska licenca. Želio je svoj klub u prvoj ligi kako ne bi morao osnivati novi i kretati od najniže. Mogao je to biti bilo koji grad, bilo koji klub. Nikakve emocije tu nisu igrale ulogu. Štoviše, otvoreno su objavili da je Red Bull Salzburg potpuno novi klub koji je stvoren 2005., ali austrijski nogometni savez ih je upozorio da tako ne ide i da su s licencom kupili i povijest. No, ništa više od toga nisu mogli napraviti.
Na taj način stvorena je paradoksalna situacija. Originalna Austria Salzburg, klub s kojim su odrastale generacije, zarobljena je u nekakvom međuprostoru iz kojeg nema izlaza. Red Bull s njom ne želi imati ništa, ali mora. A navijači koji žele – ne mogu.
Čim su na vidjelo izašli pravi Red Bullovi motivi, a crveno-žute boje na užas navijača Austrije krenule u ‘neprijateljsko preuzimanje’ ljubičaste klupske tradicije, osnovan je pokret otpora. Navijači su prosvjedovali i tražili od novih vlasnika da poštuju klupsku povijest, no naišli su na hladan i visok zid s druge strane stola. Red Bull nisu zanimali navijači. Trebali su im potrošači. I u svojim su planovima te su dvije stvari vrlo jasno razdvojili.
Pet mjeseci trajale su navijačke akcije i pregovori, ali nikakvog napretka nije bilo. A stvari su nepopravljivo i definitivno puknule kad im je Red Bullov menadžment ponudio ‘kopromis’. Koji se sastojao od toga da će se 72-godišnjoj ljubičastoj povijesti kluba odužiti ljubičastim čarapama.
Vratarskim.
U gostujućoj garnituri dresova.
Navijači su to shvatili kao ultimativno poniženje i odlučili prekinuti sve veze sa ‘svojim’ klubom. Posredno im je poručeno isto ono što je u napadu salonske arogancije jedan uhljebljeni propali političar poručio i Dinamovim navijačima. “Mi imamo svoj klub, a vi ako želite sebi osnujte drugi.” Uz tu razliku što je Red Bull *svoj klub barem kupio i gradio *svojim novcem.
I navijači su se, baš kao i u Dinamovom slučaju, podijelili. Dio nije želio imati ništa s novim i drugačijim klubom bez obzira koliko bogat i uspješan bio, dio je samo slegnuo ramenima poručivši kako je “to i dalje isti klub bez obzira tko ga vodio”. I jedni i drugi imali su svoje argumente.
Oni prvi prkosno su formirali novu-staru ljubičastu Austriju Salzburg i poručili Mateschitzu “vidimo se uskoro”. Krenuli su od najniže lige i u četiri sezone, na valovima brižno njegovanog navijačkog zanosa, protutnjali od sedmog do trećeg razreda. U ljeto 2015. dogurali su do druge lige i za trenutak se učinilo da gradski navijački prkos zaista ozbiljno prijeti korporativnom gradskom bogatašu.
No, druga liga nosi drugačije zahtjeve od svih nižih, prije svega profesionalizaciju. A za nju klub s lokalnog gradskog igrališta od jedva 1.500 mjesta nije bio spreman. Brzo se upalo u financijski raskorak koji je značio i povratak među trećeligaše, a zatim i još stepenicu niže. Ironijom sudbine, uprava je ponudila 51 posto vlasništva investitorima uz uvjet zadržavanja imena i klupskih boja. Nije prošlo.
S druge strane, Mateschitzovi milijuni brzo su kreirali disbalans u austrijskoj ligi i Red Bull pretvorili u najjaču silu tamošnjeg nogometa. Od preuzimanja 2005. Red Bull je osvojio 8 od 12 prvenstvenih titula, a ove sezone će i devetu. Prije njih, Austria Salzburg je u 72 godine osvojila tek tri naslova. Od toga dva s autogramom Otta Barića.
Okruženje gladno trofeja kojih se kroz svoju povijest i nije baš nauživalo, zadnjih 13 godina živi u čudnoj kombinaciji radosti i sjete. S jedne strane dobili su gradski klub koji je napokon uspješan i trofejan i u austrijskoj i europskoj konkurenciji. S druge strane izgubili su emotivnu vezu s klubom koja je za mnoge navijače vrjednija i važnija od samog rezultata.
Kad je nedavno u Europskoj ligi protiv Red Bulla igrala dortmundska Borussia, domaćini su im bili navijači četvrtoligaške Austrije. Družili su se, roštiljali, ispijali pivo na njihovoj nižerazrednoj ledini jasno pokazujući što misle o drugoj, korporativnoj verziji tog kluba. Borussijina navijačka vojska jedan je od najžešćih kritičara njemačke ispostave Red Bulla stacionirane u Leipzigu i iskoristili su prigodu da i u Salzburgu pokažu što misle o ‘korporativnim’ klubovima koji mijenjaju nogomet 21. stoljeća.
Tribine salzburške Red Bull Arene ovog četvrtka bile su pune do posljednjeg mjesta. Iako se navijačka emocija prema Red Bullu ne može uspoređivati s onom prema Austriji, protiv Lazija su ‘Crveni bikovi’ imali i dlanove i grla svoga grada na svojoj strani. Stiglo je i ponešto ultrasa na sjevernu tribinu s pripremljenim koreografijama i navijačkim zastavama. Velike utakmice nisu problem. Problem je ostatak sezone.
“Na većim europskim utakmicama atmosfera bude dobra, ali na prvenstvene utakmice dolazi malo ljudi. Mislim da ova momčad zaslužuje više podrške, ali nažalost to je tako. Ljudi jednostavno ne dolaze”, pričao nam je nakon velikog trijumfa nad Lazijom mladi hrvatski reprezentativac Duje Ćaleta-Car.
Salzburg se za Red Bull ni 13 godina kasnije nije uspio potpuno ‘zalijepiti’. Niti uz sve njegove silne uspjehe i trofeje. U glavama mnogih gradskih ljubitelja nogometa Red Bull je klub koji je ubio njihovu Austriju. I uvijek će to biti. Na Red Bull Arenu takvi nikad neće kročiti. Ali ne idu ni na niželigaške utakmice ‘ljubičastih’. To jednostavno nije to, koliko god su željeli da bude. To nije *taj klub.
Nadali su se kako će Red Bullova infiltracija u njemački Leipzig navesti Mateschitza da napusti Salzburg. Da im *vrati Salzburg. Red Bull se doista morao povući iz vlasništva, pa je u Salzburgu ostao samo kao sponzor. S jasnom tendencijom da narednih godina prilično sreže budžet i još se više fokusira na proizvodnju igrača kako za njihovu lajpcišku ispostavu, tako i za druge bogat(ij)e klubove.
Usprkos romantičnim pričama o ‘povratku u budućnost’ kluba koji je zarobljen u crnoj rupi, realnost nije na strani ideala. Rađaju se novi klinci. Kojima je Austria Salzburg tek bajka o kojoj su slušali. Nešto što nikad nisu vidjeli. Ni doživjeli. Neki novi klinci kojima je Red Bull jedino što poznaju. Jedino što ih zanima. Pobjede. Titule. Europska proljeća i jeseni. Nogomet u njihovu gradu.
Usprkos ljubičastoj nostalgiji svojih očeva, njihova je realnost crveno-bijelo-siva. S propetim crvenim bikom na prsima. I krilima koje im je dao. Dok im je uzimao dušu.
